Počnimo s premisom. Lokalpatrioti, nisu, kako tvrde, jedini zajedno sa Zajednicom Talijana Rijeka, koji se godinama bore za očuvanje identiteta grada Rijeke. U gradskoj vijećnici su donedavna sjedili, na primjer, predstavnici stranke Liste za Rijeku – Lista per Fiume koja se godinama borila za vraćanje simbola grada, od riječke trobojnice do vraćanja dvoglavog orla na riječku uru, do borbe za pravo na vizualnu dvojezičnost (borba koja se nastavlja). To isto čini sistematski i Udruga Slobodna Država Rijeka – Associazione Stato Libero di Fiume – SDR. I to je očito kad vidimo koje projekte je Udruga SDR promovirala. Na primjer, SDR – čiji sam član, u suradnji i uz podršku Srpske zajednice Rijeka, Zajednice Talijana Rijeka, Mađarske zajednice, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka i Gradskog kazališta lutaka Rijeka, je bila producent višejezične predstave za djecu čiji sam tekst i dramaturgiju potpisala, a režirala ju je redateljica i kazališna pedagoginja Denis Kirinčić. Premijera je održana je 21. ožujka 2019. godine u prostorijama Zajednice Talijana Rijeka. Predstava je nosila trojezični naslov: „I zvijezde štucaju/I zvezde štucaju/Anche le stelle hanno il singhiozzo“ i okupila je profesionalne glumce zajedno s talentiranim učenicima Osnovne talijanske škole „San Nicolò“ Rijeka i djecu Srpske zajednice Rijeka.
Mediji su tada nazvali ovu predstavu „dječje Vježbanje života“. Riječ je o inicijativi koju smo pokrenuli zajedno s Udrugom Slobodna Država Rijeka u želji da realiziramo kulturni projekt koji će djelovati kao poveznica između jezičnih i kulturnih zajednica koje žive u Rijeci. Istovremeno, projekt je bio je hommage našem Gradu Rijeci – Fiume, gradu koji je oduvijek prihvaćao ljude iz različitih geografskih sredina, središtu spajanja raznih kultura u kojem razlike predstavljaju vrijednost. Ova je predstava također bila hommage povijesnoj Srpskoj zajednici koja je u Rijeci prisutna od 1768. godine. Predstava je izvedena točno onako kako je napisana, u svojoj višejezičnoj formi, s replikama na hrvatskom, fijumanskom, talijanskom i srpskom jeziku. Publika je također čula rečenice na mađarskom jeziku; lastavice koje u jednom trenutku predstave stižu u Rijeku iz Afrike, pozdravljale su djecu na svahili jeziku, dok je psić Kerić govorio svojim psećim jezikom.
Ono što je proizašlo iz te višejezične komedije koja se zbiva u Rijeci 1905. godine, u vrijeme gospodarskog uspona grada, jest izvorni duh inkluzivnog grada, u kojem dvije izbjeglice, majka i kći, koje očito pripadaju, ali to nikada nije izrečeno, srpskom narodu koji živi prostorima sadašnje BIH, bježeći iz svog rodnog mjesta zbog okolnosti koje su postale nepodnošljive, dolaze u Rijeku i bivaju prihvaćene s ljubavlju od strane udovice, tabakine Mame Fiume i njezina malog sina Enea.
Ova predstava nije jedini projekt kojeg je promovirala Udruga Slobodna Država Rijeka u suradnji sa Srpskom zajednicom Rijeka. Zapravo, kulturnih projekata bilo je mnogo, a želja za međusobnim upoznavanjem, razmjenom ideja, stvaranjem zajedničkih lijepih trenutaka, nastavlja se. Nepobitno je da je stara Srpska zajednica Rijeka imala značajan doprinos za razvoj grada Rijeke. Razmišljajući o svim Srbima koji su došli u Rijeku prije kraja Drugog svjetskog rata, ne možemo poreći da su se oni savršeno integrirali u društveni kontekst. Jedna od karakteristika Srba koji su došli u grad prije Drugog svjetskog rata bila je njihova poduzetnička narav koja ih je, između ostalog, potaknula da nauče jezik mjesta, fijumanski jezik, i da ga koriste u svakodnevnom životu. Posuđujući riječi dijalektologinje Kristine Blagoni, koju sam nedavno intervjuirala, možemo reći: „Treba prihvatiti bližnjega, ali… i taj bližnji mora prihvatiti kulturu mjesta, u ovom slučaju i fijumanski dijalekt… Samo prihvaćanjem kultura različitih od vlastite može se živjeti u harmoniji s ljudima različitih nacionalnosti i kultura.“
Stara Srpska zajednica Rijeka uspjela je upravo to učiniti, prihvatiti kulturu mjesta u koje je došla živjeti i raditi, a istovremeno je nastavila njegovati svoj jezik, tradiciju i vjeru, brinući se o tome gdje je zapravo došla živjeti i raditi. Suprotno tome, ponašanje, ne samo Srba, nego i mnogih drugih koji su nakon Drugog svjetskog rata (točno od Dana oslobođenja Rijeke 3. svibnja 1945.) do dan danas, stigli u Rijeku, bilo je potpuno drugačije. Dobar dio tih „novih građana“ koji su došli u Rijeku imali su tipični gard okupatora; kretali su se ulicama Rijeke ne razumijevajući njegovu bit; udisali bi morski zrak, a da nisu otkrili njegovu pravu ljekovitu moć, onu koja otvara srce, širi um, stvara dušu koja diše i zna prihvatiti razlike, prihvativši kulturu mjesta. Neki “novi Riječani” se i dan danas tako odnose prema gradu.
Ne valja generalizirati, ali recimo to ovako: većina onih koji su došli u Rijeku nakon Drugog svjetskog rata, donijeli su sa sobom vlastitu epopeju, mistificirajući prirodu mjesta u koje su došli živjeti.
Neprihvatljivo je, po mom mišljenju, izazivanje portala Lokalpatrioti koji Srpskoj zajednici osporava pravo na izgradnju vlastite Kuće kulture, tvrdeći da nisu učinili ništa da se integriraju i promoviraju tradicije ovog grada. Smatram, međutim, da je riječ o provokaciji čiji je cilj potaknuti nove građane Rijeke da se integriraju na drugačiji način i da se zainteresiraju za povijest grada (ne onu koja je opisana u knjigama pisanima od strane pobjednika, marksističkim epopejama ili onima nacionalističkog predznaka). Pogreška je pokušati baciti anatemu (skoro biblijsku) na cijelu Srpsku zajednicu Rijeke, što ne pomaže razvoju dijalektike i mogućnosti stvaranja strategija za razvijanje dijaloga među kulturama. Izazivanje je legitimno, ali osporavanje mogućnosti dijaloga, antidemokratsko.
Shvaćam dakle reakciju Marte Ožanić koja u svom komentaru objavljenom na portalu ArtKvart, primjećuje da u izjavama Lokalpatriota prepoznaje „tragove fašizma“. I u ovom slučaju nije nedostajalo oštrih tonova i ekstremnih definicija.
Ipak, gledam na ovu polemiku kao na nešto pozitivno. Dobrodošli su i ekstremni stavovi ako nas ti stavovi tjeraju na razmišljanje i propitivanje naših uvjerenja.
Nepostojanje poštovanja prema autohtonom elementu, a posebice prema kulturnom naslijeđu, smatrajući ga „naslijeđem fašizma“, je također neprihvatljivo. Moj poziv, kao autohtona Fijumanka, svim etničkim skupinama, kao i domaćim ljudima, jest da pokušaju upoznati kulturu i tradiciju ovog kraja. Da su to radili dosad, mi „autohtoni Fijumani -Talijani“ ne bismo morali trpjeti stalne ispade nezadovoljstva na društvenim mrežama, u nekim medijima ili na ulici. Ne bismo stalno bili optuživani da smo nasljednici fašizma, ne bismo doživjeli da nam se uskraćuje, na primjer, pravo na vizualnu dvojezičnost.
Onima koji nas optužuju da smo nasljednici fašizma, trebalo bi objasniti što znači biti autohtoni i zašto je to nešto što treba poštovati. Autohton je onaj narod čiji jezik, kultura i tradicija su nastali na mjestu u kojem žive, a taj isti jezik i tradicije su izraz lokalne kulture. Tradicije, također plemenite i važne, drugih etničkih skupina koje žive u Rijeci, kao što je srpska, nisu izvorne za ovo mjesto, nego su uvedene. Ako bi to mogli razumjeti, određeni noviji i stariji građani Rijeke bi možda prestali konstantno kritizirati prisustvo talijanskog – fijumanskog elementa i prestali bi se čuditi činjenici da na zgradi Radio Rijeke visi talijanska zastava, da postoje talijanske škole, profesionalno talijansko kazalište, talijanska nakladnička kuća koja izdaje tiskovine i knjige na talijanskom jeziku, i prestali bi me čudno gledati u autobusu kad pozdravim poznanika na fijumanskom i započnemo razgovor na našem autohtonom dijalektu.
Na fotografijama se nalaze glumci predstave “I zvijezde štucaju/I zvezde štucaju/Anche le stelle hanno il singhiozzo”: Sara Blažić, Martin Grđan, Anja Sabol, Vanda Velagić, Noemi Dessardo (psić Kerić) i Enea Dessardo (Eneo)
#ArtKvart #Laura Marchig #Lokalpatrioti Rijeka #Rijeka #Zajednica Talijana Rijeka
