Na današnji dan 2018. godine preminuo je Nedjeljko Fabrio (Split, 14. studeni 1937. – Rijeka, 4. kolovoza 2018.), jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika druge polovice 20. stoljeća. Iako rođen u Splitu, životno i stvaralački duboko je bio vezan uz Rijeku, gdje je proveo važne godine svoga profesionalnog puta.
Diplomirao je jugoslavistiku i talijanski jezik i književnost 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega je radio u nizu riječkih kulturnih institucija: Narodnom sveučilištu, časopisu Riječka revija, Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca te mjesečniku Kamov. Početkom 1970-ih seli u Zagreb, gdje djeluje kao urednik Dramskoga programa Hrvatske televizije te kao predavač na Akademiji dramske umjetnosti. Od 1989. do 1995. obnašao je dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika. Redovitim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je 1997., a 2007. godine dodijeljena mu je Nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo.
Fabrio je književnu karijeru započeo kao pjesnik i novelist, potom se okušao kao dramatičar, a od sredine 1980-ih profilirao se i kao romanopisac. Njegova dramska djela, poput Reformatori (1967), Admiral Kristof Kolumbo (1968) i Magnificat (1978), karakterizira spoj povijesnih tema i suvremenih pitanja, s čestim motivom sukoba između pojedinca i autoriteta. Kao novelist (zbirke Partite za prozu, 1966; Labilni položaj, 1969; Lavlja usta, 1978), isticao se dotjeranim jezičnim izrazom, formalnim eksperimentiranjem i fabulativnom razrađenošću, u skladu s postmodernističkim poetikama.
U romanesknom opusu, Fabrijeva ključna djela Vježbanje života (1985) i Berenikina kosa (1989) ubrajaju se u postmodernističku historiografsku metafikciju. Riječ je o hibridnim narativnim strukturama koje ujedinjuju elemente povijesnog, obiteljskog i bildungsromana. U romanu Smrt Vronskog (1994) autor dodatno razgrađuje granice između fikcije i stvarnosti, a Triemeron (2002), koji zaokružuje tzv. Jadransku trilogiju, ponovno se bavi jadranskim identitetima i višeslojnim povijesnim slojevima.
Središnje teme Fabrijeva znanstvenog i esejističkog rada bile su hrvatsko-talijanski kulturni dodiri. Sustavno se bavio piscima poput Fulvia Tomizze i Scipija Slatapera, proučavao je tršćansku književnost te njezine veze sa slavenskim svijetom (Apeninski eseji, 1969; Štavljenje štiva, 1977). Priredio je antologiju talijanske pripovijetke Posljednji dio puta (1984), a prevodio je djela C. Goldonija, L. Pirandella, A. Moravije i drugih.
Objavio je i niz esejističkih i kritičkih knjiga, uključujući Odoru Talije (1963), Kazalištarije (1987), Koncert za pero i život (1997), Maestro i njegov šegrt (1997), Ružu vjetrova: sjeverojadranski i drugi eseji (2003) i Orfejevu djecu (2008).
Fabrio ostaje upamćen kao autor koji je svojim djelima pomirio povijest i suvremenost, zavičaj i svijet, književnost i kazalište, uvijek s Jadranom kao duhovnim horizontom.
#NDD #Nedjeljko Fabrio
