U Hrvatskoj postoji popis književnika i književnica čiji su novi romani gotovo u pravilu dočekivani s nestrpljenjem i unaprijed osmišljenim riječima hvale. To se zove izgraditi čvrstu reputaciju, ali i stvarati u određenim (ponekad i samozadanim) okvirima. Očekivati određeni tip ili kvalitetu romana može biti dvosjekli mač – autor/ica ima vrlo dobru startnu poziciju i obećanu publiku, ali istovremeno se nađe na rasrkršću – treba li nastaviti niz očekivanog i naučenog žanra, stila i tematike ili pak namjerno pobjeći izvan tog okvira kako ga ne bi prozvali repetitivnim.
Ivica Prtenjača dio je tog književnog popisa, i ne treba ga posebno predstavljati pratiteljima domaće književne scene. U svojem najnovijem romanu Odeon (V.B.Z., 2025.), autor nastavlja svojim poznatim književnim putem, onim što bi se moglo nazvati „poetski autofikcijski krug“ – još jedan bijeg, još jedan melankolični muškarac, još jedan pokušaj da se pronađe smisao izvan poznatog i predvidivog. To ne znači da Odeon nema što za ponuditi, daleko od toga, ali lako ide u prilog raspravi o repetitivnosti i autoreferencijalnosti u recentnoj hrvatskoj prozi. U njegovu slučaju to ne mora biti loše, naprotiv, možemo to nazvati i dosljednošću – i u najmanju ruku pisanje o onome u čemu se osjećamo da znamo dobro plivati – a Ivica Prtenjača to ovdje neupitno zna.
Protagonist romana je pjesnik Daniel ili, točnije, D.D. – figura bez čvrstih obrisa, koja s korica promatra čitatelja bez lica. On odlazi na pjesnički festival u Pariz, otkrivajući grad nakon Bataclana, u bijegu od sebe i svoje svakodnevice. To je taj klasični Prtenjačin narativni impuls – osamiti junaka i pobliže ga osluškivati. U tom novom prostoru Daniel promatra i intervenira, ali rijetko kad doista djeluje. Odnosno, kada djeluje, to je najčešće u tuđim pričama, pa se tako pojavljuje kao hotelski terapeut, detektiv za prijateljske misterije ili puki promatrač bračnih i emocionalnih brodoloma. U tom mozaiku tuđih života traži vlastiti oslonac, ali se stalno vraća u prazninu. Praznina je u romanu i tekstualni motiv i strukturna gesta. Time forma i sadržaj čine suptilan dijalog, čime Odeon uspijeva zadržati jednu od svojih najupečatljivijih osobina: autorsku svijest o vlastitom tekstu. Takav roman postaje smisleniji kad je autokritičan, kad prokazuje ono u što se zapetljava – pjesništvo, književnu scenu i samog sebe. A to Prtenjači polazi od ruke više manje uspješno – ipak je teško (a mnogima i nemoguće) u potpunosti sagledati vlastiti mjehurić iz vanjske perspektive.
Najveći adut Odeona nije njegova radnja (koja je u klasičnom smislu gotovo nepostojeća) već fragmentarnost: poglavlja su pjesničke dosjetke, slike i stilski eksperimenti. Tekst često pluta između ironije i rezignacije, između autoironijskog istupa i stvarne egzistencijalne nelagode. Tako Prtenjača čini pjesnički potez opjevavanja (ovaj put u prozi) svoje boli. Daniel je pjesnik koji zna sve i ništa, koji istovremeno vjeruje u poeziju i ruga se njezinoj društvenoj ulozi, a u ironičnim opisima književnih nagrada, Društva pisaca, recepata za uspjeh u državicama poput Hrvatske, vjerojatno ima više istine nego u mnogim kritikama. Takve su opaske često prožete humorom, balansirajući propitivanje ima li literarno izražavanje još uvijek smisla odnosno koliko vrijedi. Pisac će uvijek pisati, a mozganje o tome tko i kako određuje vrijednost umjetnosti ponekad može odvesti u Prtenjačinu zamku upozoravajući da je “slušati beskrajna brbljanja o banalnostima štetno za vaše zdravlje“.
Odeon se ovdje ipak zaustavlja, ne zamara svojom autorefencijalnošću i introspekcijom, ali je i dalje roman koji se čita kao zbirka bilješki jednog pjesnika. Iako lokacijski i tematski ide u bijeg, on ne izlazi u neistražena područja svijeta, stvarnog i lirskog, a ironični pogled na književnu scenu je donekle ironičan sam po sebi, jer – kao što u romanu stoji – ako “poezija može sve”, a tako i proza, zašto odabrati tematike i refleksije koje nas zadržavaju unutar tog kruga? No to je i dalje autorski odabir – i tu svaka rasprava staje. Književnost je sloboda, a ako ju je Prtenjača ovoga puta pronašao na ulicama mitologiziranog Pariza, onda je to dovoljan “zato”.
#Ivica Prtenjača #Odeon #Osvrt #Pariz
