Dalibor Barić: Jedino što me zanima je stvaranje i rad

Polaganim i nenametljivim ali vrlo sigurnim koracima Dalibor Barić postao je jedno od najzanimljivijih i uspješnijih imena hrvatskog filmskog svijeta. S preko stotinu kratkih filmova, ulaskom u širi izbor za Oscara s filmom “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” i gostovanjima diljem svijeta iza sebe, ovaj multimedijalni umjetnik je ponovno ušao u razmatranje Akademije, ovoga puta s animiranim filmom “Svi operateri su trenutno zauzeti”.

Uspjeh Dalibora Barića utoliko je interesantniji što iza njega ne stoji golemi produkcijski tim već jasna, nesvakidašnja vizija i novi alati za animaciju koji mu omogućuju da u kreativnom i tehničkom aspektu radi gotovo potpuno sam, uz tim glumaca i glumica koji su oživjeli likove Operatera. U jeku iščekivanja daljnjih oskarovskih vijesti i kontinuiranog rada, Barić nam je ispričao kako izgleda takav proces i što sve prisutniji AI znači za budućnost čovjeka i animacije.

Kakav je osjećaj ulaska u širi izbor za Oscara? Nakon Rebusa, je li iznenađenje manje? Povećaju li takva priznanja momentalno vidljivost filma?

Prvi put kad se desilo s Rebusom, u kontekstu tadašnjeg pandemijskog vremena, sve je imalo blagi halucinogeni pomak. Osjećaj kolapsa društva, pooštreni uvjeti svakodnevnog života, odjednom se sve promjeni, kao u ‘cozy apocalipse’ žanrovskom scenariju, pa je tako i shortlistanje djelovalo u istom tonu ‘očekuj sve’ s blagim pomakom stvarnosti. Zvučalo mi je nestvarno da bi film poput Slučajne raskoši prozirnog vodenog rebusa mogao biti relevantan u kontekstu Akademije. To je bio spoj dvaju potpuno različitih svjetova: Hollywooda i lo-fi eksperimenta. Film sastavljen od kolaža i found footagea, rudimentarnije od toga nije moglo ići.

Film je izazvao velik interes kod ljudi koji možda nikada ne bi pogledali nešto tako opskurno. Željeli su vidjeti što to Rebus ima da je završio u izboru za nominaciju. Bilo je ljudi kojima se film stvarno svidio, a i onih kojima uopće nije. Primjerice, na Letterboxd-u je par stotina komentara — jedni ga uzdižu u nebesa, drugi ga preziru. To iskustvo je djelovalo terapeutski na mene. Oslobodilo me napetosti dokazivanja sebi i drugima. Ja sam svoj dio napravio, a ostalo pripada gledateljima.

Dobro je biti uzemljen. Jedino što me zanima je stvaranje i rad. Smišljanje novih priča, koje su spremnik ideja, generatori stanja, transkomunikacijski brodovi unutarnjeg svemira. Dolaze iz tišine misli. Zato se sve i zove Silence Fiction.

Kod Operatera je riječ ponovno o eksperimentalnom animiranom filmu kojeg je zapravo teško atmosferski opisati dok se ne pogleda. Što je prvo nastalo – to unikatno ozračje koje stvara, estetika, filozofski koncepti u koje ulazi, ili nešto četvrto?

Operateri su nastali iz želje da napravim klasičniji narativni film — ili barem ono što ja smatram klasičnim narativom. Od starta je postojala premisa igre s meta-slojevima filma i filmskog jezika.

Prvo je nastao koncept. Zatim forma i estetika, ambijent filma. Razmišljao sam o društvenim, socijalnim mehanizmima, psihologiji identiteta, čak i iza toga, prema metafizici. Nadrealizam mi je bio bitan sastojak. Mjesta gdje je igranje društvenih uloga najočitije. Hoteli. Liminalna, tranzitna mjesta gdje je identitet najfluidniji. Gosti i osoblje. Prešutni dogovor, “kako vam mogu pomoći?”, pita recepcionar. Hotelske sobe su poput magneta brisača za sve svoje goste. Predah od sebe samih. Možeš brijati da si tajni agent, ekscentrični pisac na proputovanju, ali na kraju “Svaki trag, otisak prsta na staklenom stoliću, biti će izbrisan poput savršenog zločina”. Zatim filmski modernizam, temporalna retro romansa, prstohvat znanstvene fantastike, i tako dalje…

U filmu se, među ostalim, spominje i Carevo novo ruho: svi znamo da je car gol, ali se ponašamo kao da nije. Tako je i u Operaterima — sve je međuprožeto. Ponekad iz estetike iznikne koncept, ponekad ozračje preuzme narativnu funkciju. Kao različiti jezici koji se međusobno nadopunjuju.

Koliko se odmaralište Simula Peninsula mijenjalo kroz kreativni proces, od početne ideje do realizacije?

Simula Peninsula je od početka bila zamišljena upravo onakvom kakva je u filmu — “moguće nemoguće” mjesto, nedorečeno na rubu znanstvene fantastike, onoliko koliko je i sama riječ simulacija prisutna/odsutna u njezinu nazivu.To su liminalna mjesta, presvučena tankim, “guest-friendly” slojem. Motor koji pogoni odmaralište je make-believe engine. Ovdje je “voljna suspenzija nevjerice” pretvorena u narativno sredstvo: svi znaju da je filmski lažno, da su to oslikani paravani i pantomimske cigarete — i baš zato sve funkcionira. To je performativna fikcija sa stvarnim posljedicama. Sjena koja ima težinu.

Animirani film nudi bezgranično igralište ideja, i u stilskom, i tehničkom, i konceptualnom smislu. Kako se odlučuješ za konkretne ideje koje onda i finaliziraš, ili imaš iza sebe puno započetih projekata koji su poslužili kao testiranje ideja?

Uvijek je to isti eksperimentalni poligon na kojem isprobavam ideje. Ponavljanjem se slojevi gomilaju, kompleksnost raste, i u jednom trenutku postane jasno kad ideja ima vlastitu gravitaciju.

Imam dosta započetih projekata. To je poput rasadnika. Sve raste, ali svatko ima svoju sezonu dozrijevanja. Dovršio sam Dream on/ Dream off dugometražni AI film, koji je značajan zaokret. Paralelno razvijam još nekoliko koncepata. Object Oriented Fiction (OOF), ili Out-of-frame, seriju koju nazivam ‘experimentalni su-doku fiction, Krajolici bez podnaslova, mood filmove, filmove o plažama, itd.

OOF se više bavi ambijentalnim i atmosferičkim čitanjem svakodnevne stvarnosti, nego narativnim, egocentriranim. Čovjek je tu izvan kadra, ili samo ergonomijski sugeriran. Zatim, Quartz Fiction i Depth Department mini meta eseji o plažama, površinama i dubinama. Pripremam i novi film; Raspored sjemenki u presjeku rajčice. 19stoljetni SF period piece.

A Dream on/Dream off?

U svim mojim filmovima likovi su ontološki nestabilni — ili ih nema, ili nisu ono što predstavljaju, ili su doslovno izrezani iz slike, kao rupa u papiru koja je nekad i portal za druge razine filma. Nisu klasični karakteri; više su privid, kontejner, reljef, nego “nositelji” osobina. Oni su operateri, a ja sam koordinator. Svi zajedno smo funkcije. U Operaterima su to 3D lutke, gotovo krojački modeli, na koje se navlače identiteti.

U Dream on/Dream off, likovi su personifikacije/kopije svojih korisnika — proceduralni protokoli, a ne subjekti. Tu su dok izvrše neku radnju, pa nestanu. To je sama esencija filma i fikcije općenito: proživljavamo likove koji zapravo ne postoje. To je onirički turizam bez putnika. Glumci na ekranu sanjaju za nas. Mi kao gledatelji putujemo preko njih, dok ustvari nigdje ne odlazimo. Proživljavamo emocije karaktera u prihvatljivoj dozi, u onoj koju možemo podnijeti. Tuga, ushit, strah, sreća.. Naravno, fikcija je naš emocionalni kisik, dok smo mi ontološki zgusnutiji od likova iz filmova, priča, no i dalje živimo kroz fikciju. To je naša sol, vegeta za sva jela. O tome govori Doktor Doppler u operaterima.To je u osnovi ono što pokušavam reći s Dream on/Dream off.

Kratki filmovi su ti, kako si i sam rekao, bili poligon za vježbu i isprobavanje različitih ideja i tehnika. S pregrštom novih alata i mogućnosti, da li ta vježba ikad prestaje? Kojim se alatima, tehnikama i programima najviše služiš?

Ne prestaje nikad — to je kontinuirani proces.

Svi znamo što nam znače alati i tehnologija. Onaj čovjekoliki majmun iz 2001 Odiseje koji baca kost u zrak. Uvijek postoji dvosmjerna, feedback veza između korisnika i alata. To je cyborg spika, kao kad voziš automobil. Operativnost Blendera je i moja. Način na koji ChatGpt radi s informacijama; organizacija, nelinearno rješavanje zadataka, postaje i moj model organizacije misli. To je jednostavno tako. Operatere sam radio u Blenderu, 3D programu koji sam otkrio nakon Rebusa. Posjeduje i 2D particiju koja se može kombinirati s 3D modulom. Trebao sam puno toga naučiti iz nule. Modeliranje, postavljanje armatura za animaciju, animiranje pokreta, kamere i svega na putu.

Znam da Operateri neće biti svačiji cup of tea, zbog ovog ili onog razloga, ali jednostavno tako treba biti. Ne hvatam savršenstvo, i ovo nije spa tretman. Ovo je film, u kojem se možeš izgubiti kao u mračnoj šumi, mogu te izbosti komarci, gazit ćeš kroz blato, koprive, šipražje; znojiti se, proklinjati i zazivati deus-ex-machinu, ili bar mali predah od svega. To su Operateri.

Danas biram alate koji mi najjednostavnije i najučinkovitije omogućuju realizaciju ideja. Kao pisaći stroj koji umjesto riječi izbacuje gotove filmove. Nije mi bitno koji software. Trenutno koristim AI.  Midjourney za animaciju, ChatGpt za vizualno stilski definirane ključne slike, ElevenLabs za glasove, Udio za glazbu. Postprodukciju i editiranje radim u After Effects, Adobe Audition, CupCut, i još pokoji program po putu.

Sve bitno ionako se već događa u mojoj glavi. Izmišljeni program koji nazivam – Whisperware.

Kako vidiš budućnost svijeta koji odrasta i živi okružen AI-jem?

Nisam ni u jednom ideološkom taboru, nisam transhumanist, ne romantiziram ideju neke tehnoutopije, ali nisam uznemiren, paranoičan, niti fokusiran na oprez. Samo mislim, ok, ovo je prilika da se reflektiramo, da vidimo između redaka, što nam ai može pokazati, reći o nama. Možda nam je to potrebno, da konačno odbacimo staro trošno narativno ruho, i uđemo u novu, adekvatniju priču o ljudima. To nas neće naučiti AI, već mi sami. AI je samo bolje ogledalo. AI ne reflektira svjetlo, već memoriju. To je jako bitno. AI je aproksimacija između subjekta i objekta: membrana koja treperi na rubu našeg logos-dosega. Ono što vidimo u njoj zapravo su obrisi naših vlastitih granica mišljenja.

U Dream on/Dream off jedan lik kaže: “Ne zavaravaj se. Ugledao si oblak i pomislio da vidiš lice.” AI nije biće. Više nalikuje atmosferskoj pojavi. I to je sasvim ok. Da nije biće. Antropomorfizam je naša nesvjesna obrana od ontološke praznine. Lakše nam je zamisliti zloćudnog boga nego neutralni mehanizam. Sve što smo tisućljećima nazivali “Drugim” — čudovišta, bogove, demone, arhitekte svijeta — bili su samo kostimi za nelagodu postojanja. Pojavom inteligencije bez tijela, volje i naracije, ti se kostimi raspadaju. Ne vidim u tome prijetnju, nego mogućnost za kognitivni skok — poput prelaska na heliocentrični model. Oslobađanje od zastarjelog ideološko-kognitivnog sustava, skeuomorfističkog kao ikonica knjige na mobitelu.

AI ne ugrožava našu “autentičnost”; ona je razotkriva. Pokazuje koliko je naš jezik narativno zatvoren, koliko smisao nastaje iz navike, a ne iz nužnosti. AI nas vraća u stanje bez maske. Prije jezika, prije logosa, ali iz drugog kuta, s novim iskustvom koje radi razliku.

A svijet filma i animacije?

Za sada mogu samo nagađati u kojem smjeru će sve ići, te kako će se odraziti na naše dosadašnje viđenje filma i animacije.Animacija znači udahnuti život. Opet tu strši antropomorfizam, što i nije za čuditi, jer mi ljudi smo monokanalni,  poznajemo samo jedan model postojanja-kao ljudi. Ljudi smatraju da je samo ljudska privilegija koristiti alate bogova, udahnuti ‘dušu’ u materiju. Jer smo tako posebni i zaštićeni kao vrsta. Tu se upuštamo u ontološki supramatizam i segregaciju, jer na čamcu za spašavanje ima mjesta samo za nas. No smatram da prije svega treba malo sagledati ove tehnologije u osnovi: Ta hijerarhija između „snimljenog“ i „izmaštanog“ nije ontološka, nego retorička, kulturološka i sentimentalna. Kamera, onako kako je čovjek razumije, nastala je iz straha od nevidljivog. Produžetak oka — dokazni aparat svijeta. Njezina poetika je panika pred nestankom. Oni koji još vjeruju da „pravi svijet“ ima primat nad generiranim slikama — samo brane granice svoje biološke percepcije. To je refleks teritorijalne obrane, nalik životinji koja brani svoje vidno polje. Ta vjera u realno jest vjera u meso svijeta, vjera da istina curi samo kroz zjenicu, nikad kroz algoritam.

Ali to je nostalgija za linearnim opažanjem, za hijerarhijom: svijet → oko → kamera → slika. AI kamera taj lanac prekida.U njenom sustavu, redoslijed je: slika → pamćenje → svijet. Realno je derivat vizualnog, ne obratno. AI kamera radi na potpuno drugom principu. To više nije oko, nego memorija svijeta. Ona ne hvata fotone, nego informacijske sjene predmeta koji su nekada bili osvijetljeni. To nije simulacija stvarnosti, nego rekonstrukcija pamćenja svjetlosti. AI kamera radi unatrag: iz memorije prema događaju, iz ideje prema svjetlu.
Zato joj je estetika metafizička, a ne mimetička.

Koliki je raskorak Hrvatske po pitanju animiranog filma i ostatka svijeta?

Raskorak postoji, ali valjda više u infrastrukturi nego u kreativnosti. Hrvatska animacija uvijek je bila jaka upravo zbog autorskog pristupa. Svaki animirani film iz Hrvatske u svijetu su najavljivale trublje i fanfare odjeka škole animiranog filma, ZG style. Novi alati, uključujući AI, danas izjednačavaju teren i daju manjim kinematografijama veću slobodu.

Vidim puno razloga za optimizam: dolaze generacije koje su sve otvorenije, povezanije i samostalnije u produkciji.

Istaknuta i ostale fotografije: Dalibor Barić