Metafizička konstelacija je proizvod koji se u velikoj mjeri troši po raznim prostornim određenjima. Sve se troši po raznim prostornim određenjima i to zato jer je sve pitanje prostora, ali unutar paradigme prostora. Neke realnosti, a njih ima beskonačno mnogo, su pitanje prostora, tako i svaka riječ, jer je prostorna, ustvari predstavlja odnos prema specifičnom prostornom određenju. Milost, ili pak junaštvo, su također pitanja prostora, jer nema realnosti identiteta u egzistenciji, koja se ne proteže u realnim konotacijama i sublimacijama protežnosti unutar prostornih gabarita, kao svojstava energetskog postulata zbilje. Ljubav – svjetonazor, je metafizička kategorija, isto kao i fizička. Ona se rasprostire na mnogo strana i definira rastezljivost slobode i istine. Svjetonazor je sustav vrijednosnih sklopova i stanja koja se odnose u nekom obliku definicije svjetova. Opet, kao fizička realnost ljubav, baš kao i guma, je itekako važan civilizacijski proizvod. I ljubavni i gumeni ideali su prilagodljivi svim sistemima.Religijski sustavi su oficijelna duhovna praksa, ali tako je samo unutar mojeg striktnog stava. Jezične akrobacije su postale meta – jezična konstitucija strateškog oblikovanja smisla.
Dakle, istinu ovdje shvaćam i prihvaćam kao rastezljivu vrijednosnu supstancu koja se prilagođava povijesno društvenom kontekstu, a religija, bez obzira na subjektivne konotacijske i emocionalno – mentalne aproksimacije, uvijek je rastezljiva kategorija i stvarnost koja liječi i zacjeljuje rane, ili ih pak stvara u odnosu na gabarite stavova i mjerila protežnosti unutar svijesti, kolektivne i individualne. Sve što postoji, troši se u prostoru – od predmeta do misli, od materije do ideala. Prostor je prvo i posljednje mjerilo pojmljive fizičke i transcendentne, metafizičke stvarnosti, jedina konstanta u kojoj se odvija igra beskonačnih realnosti. Svaka riječ, makar zvučala apstraktno ili eterično, upisana je u svoje prostorno određenje; ona označava mjesto, stanje, energiju. Tako i milost i junaštvo nisu ništa drugo nego položaji u prostoru ljudskosti, točke rasprostiranja duševnih protežnosti. Slika, kao proizvod civilizacije, metafora je rastezljivosti, prilagodljivosti i trajanja. U svojoj fizičkoj naravi podupire svijet pokreta, promet, ritam modernosti. No u svojoj metafizičkoj dimenziji ona je svjetonazor: podatna, savitljiva, sposobna širiti se i skupljati prema zahtjevima vremena. Poetski ideali postaju simbol ljudske sposobnosti da izdrži pritisak, da se rastegne preko vlastitih granica, ali i da se vrati u oblik koji mu je prirođen. Svjetonazor je uvijek sustav vrijednosnih gabarita, konstrukcija koja definira prijelaz između različitih svjetova. I religija, unutar toga, djeluje kao rastezljiva kategorija – sposobna da liječi, ali i da rani, ovisno o prostoru svijesti u kojem se nalazi. U svijetu gdje je jezik postao meta-jezična akrobacija, sloboda u okovima egzietsncije, se pojavljuje kao simbol prilagodljivosti smisla. Ona je supstanca koja ne puca lako, koja se širi zajedno s povijesnim okolnostima i kolektivnim energetskim strujanjima. Rastezljivost postaje nužna: i u materiji, i u duhu, i u ideologiji. Svjetonazor tako postaje paradigma vremena – dokaz da stvarnost nije kruta, već elastična. Da se istina ne lomi, nego savija. Da se svijet mijenja, ali nikad ne prestaje biti prostorom koji nas oblikuje, rasteže i vraća natrag u sebe.
Ali, da li se uopće žaliti unutar nekih stvarnosti koje su samo postojane kao vijest zubatog stada! Duhovnost je zakon. Metafizika je povezana sa mitom, a fizika sa poviješću. Sve se troši kao gumeni bombon. Jučer je bio lijep dan, ali padala je neka kiša koja je podsjećala na gumenu nostalgiju. Ako je svijet rastezljiv poput gume to znači da je itekako poželjno shvatiti gumene pretpostavke svijesti. Ustvari, i religijski ideali su samo rastezljivi i zato su i postojani. Možda je poželjno da svijesti budu rastezljive i u nekoj relaciji sa smislom, ili sa vrijednosnim postulatima potencijalne beskonačnosti. Jezik je postao akrobacijsko – informacijski balet improvizacije, poetska višedimenzionalna proteza koja u sebi sadržava određene elemente koji ostvaruju, ili makar stvaraju ugodu, ili, bol. Jezične armature same po sebi tek su algoritamsko – sistematične strukture. Mi, ljudi, živa bića od krvi, mesa, kostiju, duše, duha, plastike, kulturološkog i sociološkog tkiva, od imanencije i transcendencije, od radosti, milosti, strahova, nadanja, od svega toga građeni i od ničega također, mi dajemo značenje i emocionalni naboj jeziku, a upravo nas emocije i ego gabariti čine tim što jesmo, ranjivim bićima koja jednostavno jesu. Pitanje žaljenja, u svijetu koji se raspada poput vijesti zubatog stada, možda je samo ostatak ljudske potrebe da se pobuni protiv krhkosti vlastitih stvarnosti. Duhovnost ostaje jedini zakon, most između mita koji hrani metafiziku i povijesti koja oblikuje fizikalni poredak. Sve se troši, sve se žvače i nestaje poput gumenog bombona, pa čak i lijepi dan koji se jučer slomio pod kišom nalik plišanoj nostalgiji. Ako je svijet rastezljiv poput gume, onda su i misli rastezljive, i pretpostavke, i snovi. Religijski ideali, kao i svjetonazori, opstaju upravo zato što se mogu širiti, sužavati, prilagođavati tlaku stoljeća i dahu pojedinca. Možda bismo i mi trebali naučiti tu savitljivost, prihvatiti beskonačnost kao mogućnost, a surovost i blagost kao metafore trajnosti koje nema bez promjene. Jezik je postao akrobacijsko-informacijski balet, elastična proteza duha koja širi svoje dimenzije kako bi izdržala pritisak zbilje. U njemu se rađaju i ugoda i bol, jer svaka riječ ima svoju težinu, svoj prostor i svoje rastezanje. Jezične armature djeluju kao hladne strukture, ali tek ljudska prisutnost daje im toplinu, smisao i emocionalni naboj. Mi smo bića od krvi i kostiju, ali i od snova, plastike, kulturnih vlakana i socioloških šavova. Građeni smo od imanencije i transcendencije, od milosti i straha, od radosti i od onog neuhvatljivog ništavila koje nas čini krhkima. I upravo ta ranjivost daje snagu jeziku, kao i svijetu: da se rastegne, izdrži i ponovno vrati u oblik koji može nositi našu istinu.
Cijeli svijet putuje na gumama i vozi se polako prema nekom određenju. Svaka paradigma civilizacije ušla je u svaku poru svijesne manipulacije prostor – vremenom. Ako smo rastezljivi kao istina/laž to nam omogućuje da postanemo fleksibilni i skloni manjim traumama. Tako je, svijest nas spašava od gomilanja trauma, jer putem nje možemo transcendirati čak i samu nesvjesnu volju koja teži uvijek nekako napakostiti, ili stvoriti temelj za oblikovanje suza. Grijeh i kazna, nisu li to potpune sile koje utjelovljuju klizanje identiteta zapadnjaka u vječnoj transformaciji između boli i ugode, odnosno, kako to da smo tako indoktrinirani vlastitim umotvorinama, ili, vlastitim dogmama koje često nisu terapeutski optimalne! Cijeli svijet, činilo se, putuje na umovanju i kotrlja se prema nekom neizgovorenom određenju. Civilizacijske paradigme prožimaju svaku poru naše svijesti, uvlače se u odnos prostor–vremena i oblikuju nas suptilnije nego što bismo ikada priznali. Ako smo doista rastezljivi poput nestajanja, tada u sebi nosimo mogućnost da se savijemo, ublažimo udarce i izbjegnemo trajne ožiljke traumatskih sudara sa životom. Rastezljivost nam postaje svojstvo spasenja: ona oslobađa od krutosti, dopušta da zacjeljujemo u pokretu, u tihoj elastičnosti duše. Pomoću tog unutarnjeg bezimenog svojstva možemo transcendirati čak i one nesvjesne volje koje, poput skrivenih rivala, uvijek nastoje potkopati naše namjere ili stvoriti temelj za nove suze. U tom se prostoru između savitljivosti i ranjivosti pojavljuju grijeh i kazna, dvije sile koje su stoljećima oblikovale zapadnjački identitet. One predstavljaju klizanje između boli i ugode, stalnu napetost između zabrane i želje. Kako se dogodilo da smo toliko indoktrinirani vlastitim umotvorinama, vlastitim dogmama koje nosimo kao nevidljive terete? Možda je tragedija u tome što dogme rijetko djeluju terapeutski. One stežu, ne rastežu; ukrućuju, ne liječe. A čovjek, biće u nastajanju, treba prostor da diše, da se savija i vraća u svoje središte. Potrebna mu je potencija svijesti – rastezljiva, blaga, otporna – kako bi nadvladao vlastite konstrukte i pronašao novu mekoću identiteta. U tom sporom putovanju svijeta na konstrukciji emocija i misli, možda napokon učimo voziti sebe.
Možda su i suze gumene, pa i u njima nađemo dosta energije za postojanost u sadašnjosti punoj moralne bijede. Ah, sve je ionako relativno i prožeto nekim smislom svega. Istina je tu da bi nas spasila od preuranjenih zaključaka, jer, svaki način dovođenja na pravi put često je okrnjen dinamikom patnje u krvavim odijelima potrošene mašte. Sada se treba snaći i postići jednu vrstu spasa od destrukcije volje. Ioanako su ljudi naučeni na patnju i podešavanje volje prema opstanku. Ali ipak, i unatoč svemu, Sveti Ivan Nepomuk, „rodnim imenom Jan Wolfin (Nepomuk kraj Plzena, oko 1345. – Prag, 20. ožujka 1393.), češki katolički svećenik, mučenik i svetac, zaštitnik Češke i Praga. Spomendan mu je 16. svibnja.“ (izvor Wikipedija), bio je mučenik, a Kapelica u Čabru u svojoj tišini i dostojanstvenoj prisutnosti, kada god ju pogledam, u meni probudi neku nostalgiju, pomiješanu sa iskonom, i osjetim vlastitu prolaznost kao čistu istinu. Možda su i suze, te sićušne kapljice naše ranjivosti, zapravo iluzija. Možda se rastežu do točke pucanja, ali nikada posve ne puknu, nego se vraćaju u svoj oblik i time nam daju dovoljno energije da opstajemo u sadašnjosti prepunoj moralne bijede. Ako je sve relativno, a jest, tada i guma protežnosti – kao metafora i tvar – služi tome da nas sačuva od preuranjenih zaključaka, od tvrdoće koja odbija život. Dovođenje čovjeka na pravi put rijetko je bezbolan proces; često je okrnjen patnjom, a ta patnja odijeva nas u tvarna odijela potrošene mašte, štiteći nas tek toliko da izdržimo. Sadašnjost zahtijeva snalažljivost, sposobnost da se izvučemo iz vlastitih krutosti i pronađemo neku vrstu unutarnjeg spasa od destrukcije vlastite volje. Ljudi su navikli na bol – na stalno podešavanje volje prema opstanku – kao da je patnja dio naramnica ljudskog iskustva. Ipak, unatoč svemu, postoje figure koje nadilaze naše svakodnevne borbe, poput Svetog Ivana Nepomuka, toga mučenika čije se ime stoljećima preljeva iz povijesti u mit. Njegova žrtva, zapisana u tihoj margini vremena, podsjeća da je čovjek sposoban za istinu koja se ne rasteže, nego stoji nepokolebljiva. U njegovoj priči patnja prestaje biti obična materija i postaje svjedočanstvo. A kada pogledam Kapelicu u Čabru, njezinu skromnu tišinu i dostojanstvenu prisutnost, obuzme me nostalgija pomiješana s iskonskom čežnjom. U tom pogledu osjetim kako me život dotiče svojom jednostavnom, neizbježnom istinom: da sam prolazan, da sam privremen, i da upravo u toj prolaznosti postoji najčišći oblik postojanja.
Informatički nomad
#Crtice iz Čabra
