„Moja ruka nije školovana, nije akademska, ali ja ni nisam slikala rukom, slikala sam osjećajima rasprsnuća, boli i neutažive čežnje za sinom. Suočena s ništavilom, s prolaznošću života, uklonila sam se slikanju da bi, makar malo, oslobodila mučnu bol pakla koju smo proživjeli Ivor i ja. Tišina i patnja su budne, slikanje mi daje privid realnosti“, tim riječima je na društvenim mrežama Marina Banićević najavila svoju prvu izložbu „Boje praznine“ koja je posvećena autoričinom preminulom sinu Ivoru.
Da umjetnost s akademizmom i “školovanom rukom” nema baš nikakve veze i da je često upravo suprotno te da većini današnje umjetnosti kronično fali duše i čiste ljudske emocije istaknut će umjetnik i profesor pri riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti Damir Stojnić. I tu se zaista nema što dodati.
Izložba “Boje praznine” otvara se 05. ožujka u 20:30 sati u Galeriji O.K. Marinine slike odražavaju unutrašnje pejsaže – mračne i svijetle, sjene tame u sedamnaestomjesečnoj borbi za život sina Ivora što je bio povod za razgovor.
Marinu sam godinama sretala u riječkim umjetničkim i kulturnim krugovima, no zbližile smo se 2018. godine. Povod je bio hrvatska premijera dokumentarnog filma „Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala“ koji je donio ono što mu naslov otkriva – razgovor s Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem, pokretačima i zaštitnim licima političko-satiričkog lista „Feral Tribune“ koji je obilježio medijsku scenu izvan okvira nacionalnih granica. Režiju i scenarij za film potpisuju Marina Banićević i Saša Stanić koji su film napravili da se jednog dana ne bi sramili svoje šutnje imajući u vidu da dotad film o trojici Feralovaca nije nitko napravio. Tim činom, Banićević je potvrdila ono čega je njezina okolina svjesna – ona je nevjerojatno hrabra žena. No kao što je čest slučaj s hrabrim ženama Marina samu sebe ne ocjenjuje hrabrom, ali ni ne mora. O hrabrim ženama ionako govore njihova djela, a ne riječi. Stoga me ne čudi da se je u vremenu kroničnog otuđenja u kojem je emocija poslana na giljotinu da umre odlučila na najteži ljudski iskorak – baciti u lice svijetu svoju slabost.
Posljednjih 26 godina Banićević je crtala i slikala u situacijama rezignacije, ali su te situacije, kako kaže, kratko trajale.
„U periodu od posljednjih 26 godina sam crtala i slikala desetak puta. Zadržala bih se u tom ritmu 15-ak dana, maksimalno 20 pa odustala. Stvarala sam iz osjećaja boli, tuge, razočarenja i rezignacija. Nalazila sam utočište u crtanju i oslikavanju svojim emocionalnih stanja. Osjećaj stvaranja mi je pomogao da olakšam osjećaj nemoći. Kao da uđeš u neki kanal koji te obuzme i odmakne od stvarnosti. Ranije sam znala sjediti na podu i slikati s uljanim bojama, prstima i po par sati ne bih zapalila ni cigaretu. Nisam svjesna prolaznosti vremena dok stvaram. Intenzivno slikam svakodnevno po nekoliko sati zadnjih osam mjeseci. Dok je Ivor bio bolestan nisam slikala jer sam bila u potpunosti posvećena njemu i njegovom oporavku, 16 mjeseci je proveo u bolnici. Nakon toga smo 34 dana proveli doma te nam je to bio period ljubavi i sreće, radosti i smijeha, druženja. Tih prvih 16 mjeseci je bio najmračniji dio pakla.“
Ivora Marina opisuje kao osobu koja je bila puna života. Bavio se raznim aktivnostima te ekstremnim sportovima. Neustrašivost ga je na koncu – koštala. Penjao se na jedan od krovova riječke industrijske baštine i propao s obzirom na to da je krov bio truo. Pao je s visine od osam metara.
„Bio je u stanju minimalne svijesti osam mjeseci. Liječnici su mi svaki dan govorili da će umrijeti, ali ja sam od prvog dana, od tog kobnog pada, bez ikakve dvojbe i dileme toliko vjerovala u njegov oporavak. Znala sam da ću svoje dijete kognitivno oporaviti i tako je i bilo. Radilo se o majčinskoj snazi i optimizmu iako je bilo rubnih situacija vrlo često. Ne krijem da sam strahovala za njegov život, no prevladala je borba za njegov život. Kada je izašao iz stanja minimalne svijesti Ivor je bio kao ranjeni ratnik koji se ovnovski trudio i srčano predao oporavku uz moju pomoć. U fazi minimalne svijesti puštala sam mu isključivo klasičnu glazbu. Kako se bavio glazbom kupila sam sve dječje instrumente i tako ga stimulirala. Koristila sam boje i mirise, ma sve što sam mogla i znala. Sjećam se njegove sreće kada je napokon pojeo komadić čokoladice Životinjsko carstvo i osjetio okus nakon osam mjeseci s obzirom na to da prije nije mogao jesti hranu. Kako je počeo jesti, počeo je i govoriti. Krenuo je zatim na fizikalnu terapiju u Krapinske toplice. Kada smo došli doma hodao je uz pomoć fizioterapeuta i mene, ili držeći se uz elemente u stanu. Igrali smo šah, nakon ručka bi Ivor oprao suđe jer je bio toliko zahvalan jer sam bila uz njega sve vrijeme“, priča Marina sa sjajem u očima no vrlo brzo njezine oči poprimaju boje tuge – onakve tuge kakvu može nositi samo majka koja je sahranila svoje dijete.
Dok priča o propustima zdravstvenog sustava koji su doveli do Ivorove smrti naviru joj suze, ali ne raspada se. U njezinom glasu se ne osjeća patetika ni očaj već ističe da je bilo i divnih liječnika i medicinskog osoblja.
Da će se Ivor oporaviti nisu vjerovali ni liječnici niti Marinini prijatelji. „Kada se oporavio svi su govorili da se radi o medicinskom čudu, no ja tako ne mislim. Radilo se o posvećenosti i čistoj majčinskoj ljubavi. A onda je ipak umro 3. siječnja 2025. godine zbog propusta u zdravstvenom sustavu koji nema baš previše empatije. Imao je 35 godina.“
Prvih mjesec dana nakon smrti sina crtala je samo njegovo lice olovkom i ugljenom.
„Stalno sam imala potrebu vidjeti ga jer mi je užasno nedostajao. Volim crtati portrete, ali često mi ne uspiju. Svaki crtež Ivora je uspio, bili su mi puni rokovnici njegovog lica. Puno sam i pisala u te rokovnike. I dalje svako malo nešto dopišem. Apstraktne slike koje će biti prikazane na izložbi počinjem slikati u rujnu prošle godine. Morala sam izbaciti bol. Slikanje je bila moja obrana od misli koje nisu bile ugodne. Sin mi je toliko nedostajao da sam osjećala fizičku bol. Osjećam je i danas. Tako da mogu reći da me slikanje na neki način spasilo i spašava. Počela sam slikati bez namjere. Tek sam nakon mjesec dana shvatila da slikam kronologiju mučnog, turobnog puta koji smo Ivor i ja prošli kroz njegovo liječenje. Ne slikam samo svoja unutrašnja stanja već i Ivorova, odnosno ekspresiju tih stanja. Emociju sam pretočila u razne boje, od onih mračnih do žarkih boja. Nastalo je oko 70 slika.“
Nekadašnji vlasnik legendarnog kluba „Quorum Colours“, arhitekt i umjetnik Igor Rukavina ohrabrio ju je da iskorači u javnost i slikarski hommage preminulom sinu poželi predstaviti javnosti.
„Igor Rukavina neznajući mi je bio najveći likovni poticaj. Njegovi komentari i reakcije na slike koje sam objavljivala na Facebooku koje su bile komplimentirajuće su mi dale poticaj da se ohrabrim. Postao mi je, uz riječkog umjetnika i profesora Damira Stojnića, prikriveni motor. Njih dvojica su napravili jedan motivirajući balans. Igor je bio oduševljen slikama, a Damir bi mi iskreno rekao kada slika nije dobra, odnosno kada nije iskrena. Shvatila sam nakon nekog vremena da imam koncept i da bi izložba bila divan dar Ivoru. Želim mu izložbom dati još jedan nerealan život u ovom grubom, brutalnom svijetu. Izložbom, također, želim otpustiti jedan dio boli, ali i pokazati pijetet prema boli koju jedna majka prolazi u jednom takvom teškom razdoblju.“
Marina Banićević veli da izložbom želi potaknuti i ostale majke koje su doživjele smrt djeteta da se okrenu art terapiji.
„Slikanje mi je za dvije nijanse umanjilo bol, no cijelo vrijeme mi je cilj bio dati hommage Ivoru. Taj cilj me je dizao i osnaživao. Premda smo postali neempatično, prijeteće, vrijeđajuće društvo mislim da čovjek treba znati prepoznati tuđu bol i pomoći na način koji zna. To bi trebao biti smisao života. Osobno nemam problem dijeliti tu bol jer možda upravo moja bol makar malo nekome pomogne, iako želim naglasiti da umjetnost ne rješava sve probleme. No svakako ih umanjuje“, zaključuje autorica izložbe „Boje praznine“ koja je samo početak Marininog neodustajanja od života. Već je u planu i razradi film koji će biti posvećen najvećoj ljubavi njezinog života – sinu Ivoru.
#Galerija O.K. #Ivor Baničević #Marina Baničević
