Rijeka možda u posljednje vrijeme ne opravdava svoj status grada različitosti i tolerancije, ali jedna od riječkih manifestacija koja govori suprotno i utjelovljuje vrijednosti koje bi jedan otvoreni, multikulturalni grad trebao imati je Porto Etno.
Porto Etno ove godine slavi svoje jubilarno izdanje, a započinje u srijedu, 20. svibnja otvorenjem izložbe na Korzu koja će prikazati razvoj festivala kroz godine. Program obuhvaća tri dana koncerata, folklornog programa, kuhinje manjinskih zajednica i završnog humanitarnog partyja, smještajući se u HKD, Palach i Manual, ali i po cijelom Korzu, od Konta do Jadranskog trga.
Više o razvoju ove festivalske priče, ali i vlastitoj reinterpretaciji tradicijske hrvatske glazbe u obliku disco-etno pjesama i tome zašto tradicijska glazba kod nas ima kočnicu postati mainstream, ispričala nam je producentica festivala Jelena Tondini.
Za početak, što ti je ime Porto Etno značilo prije deset godina, a što ti priziva sada?
Prije deset godina je to bio jedan ogromni entuzijazam, tada je bila aktualna Europska prijestolnica kulture i tijekom procesa kandidature smo stvarno svi bili optimistični. S obzirom na to da smo se bavili temama različitosti i da sam shvaćala da EPK može učiniti male stvari velikima, u fokusu je bila transformacija etno smotre koja je već postojala. To je bio cilj svih koji su se tamo našli, ja sam bila tu samo da povežem jedno s drugim – Bakanalije i koncept kojeg je Zoran Majstorović razvijao za grad. To su bila dva zasebna projekta iz kojih je nastao Porto Etno.
Koja je specifičnost jubilarnog izdanja?
Imamo retrospektivnu izložbu kojom ćemo prikazati što je prethodilo ovom desetom izdanju i da zahvalimo svima koji su na neki način bili povezani s festivalom. Pozvali smo i hrvatske izvođače da nastupe s našim orkestrom, želimo podržati domaće etno stvaralaštvo. Okupili smo generacijski i glazbeno vrlo šaroliku ekipu, od Lidije Bajuk i Nine Ćorić do Brune Krajcara i Domagoja Vukovića Vuka.
Ove smo godine našim manjinskim zajednicama dali svoju paradu kojom će otvoriti program u subotu, a na Kontu će imati smotru folklora i gastro ponudu što je uvijek najposjećeniji dio programa. Ponovno s klubom Manual imamo suradnju, održat će se humanitarni party i skupljati novac za medicinsku pomoć djeci u Palestini.
Što se koncertnog djela tiče, dolaze nam i slovenski Grunt i portugalska izvođačica Ana Lua Caiano, donijet će baš nešto novo i drugačije.
Objektivnije gledano, iz perspektive organizatorice kulturnih događaja, što je najveća promjena u festivalu? I prepoznaješ li sada retrospektivno neki vrhunac, peak festivala?
Prije dvije godine je bio taj peak, tad smo napravili web platforme i uložili više da se festival isprofilira, i te je godine možda i bio najzanimljiviji line up. Iako, to su godine rada iza toga, jer neke izvođače ganjaš godina, tako smo ganjali Marinu Satti dvije, tri godine i uspjeli smo je dovesti baš te godine kad je bila na Eurosongu. To je donijelo neku novu publiku i novu nadu, jer ne možeš računati na riječku publiku, nepouzdana je, ali te smo godine imali puno ljudi izvana i one koji su došli zbog festivala u Rijeku. Zapravo je i prošle godine bilo odlično, svako izdanje donosi nešto novo. Problem je što često imamo selidbe lokacije u zadnji čas, prvih godina pogotovo. Nikad ne znaš što ćeš biti.
Kažeš da je riječka publika nepouzdana – tko je zapravo ciljana publika festivala, ako je ima? Porto Etno nudi i moment gastro fešte, ali i probranih, alternativnijih suvremenih izvođača, i u srži je jako raznolik. Koliko je to prednost, a koliko minus?
U bilo kojem normalnom gradu u Europi, to bi bio plus, ali živimo u Rijeci, gradu od 100,000 stanovnika koji ima lijeno stanovništvo. To se očituje u mnogo čemu, pa i u posjećivanju kulturnih događanja. Ljudi se ovdje boje novoga, i to ne razumijem; došlo je do smjene generacija, pa mi nije jasno kako se i ti klinci od 20 godina boje novoga. No kad pogledamo kako se oni generalno ponašaju, to je publika na koju ne možemo baš računati. Dosta su tradicionalni, ali neće baš niti odlaziti na folklor, pa ih ni tu nema (smijeh).
Festival privuče puno ljudi, ali najviše ih uvijek ima na klopi. Koncertni dio je druga priča, a tu smo stvarno ponudili i ekskluzive koje si jedan privatni organizator ne može dozvoliti jer ovisi o zaradi, a mi smo javna ustanova pa ne ovisimo o tome, niti je to ikada bila poanta… Tu bi čovjek onda očekivao bar 1000 ljudi u gradu koje bi to zanimalo, ali ispostavilo se da nije tako. Naravno, tu su ponekad i nezahvalne okolnosti, pa bi nam se datum poklopio primjerice sa Student Day Festivalom ili Retro Opatijom. Ljudi u Rijeci žele slušati popularnu glazbu, slušati ono što znaju, i zato mi je jasno zašto je Jakov Jozinović postao toliko popularan.
Plus, u procesu decentralizacije gdje Zagreb više nije jedini koncertni grad, Rijeka se nije pridružila gradovima kao što su Pula i Šibenik. Ljudi izvana nemaju naviku dolaziti ovdje zbog koncerata.
Tako je, i u Rijeci su svi takvi festivali propali. Rijeka ima neki urok, i zanimljivo mi je da smo od grada koji je imao najprogresivniju glazbenu scenu došli do toga da sada nemaš niti jedan mladi bend koji je postigao nešto na nacionalnoj razini. Govorim o ljudima mlađim od trideset godina. Imamo npr. jaku jazz scenu, ali tu pak publika nije jaka. I imam dojam da svi imaju taj problem, svi pokušavaju privući publiku. S druge strane, nemaš ni gdje otići u Rijeci nakon 1 ujutro, a gdje je kvalitetnija muzika.
Koliko se sve što sada govoriš reflektira na tvojem skoku u disco-etno glazbu? Nedavno je Funky Keka na lokalnim radio postajama postala hit, a i sudeći po reakcijama na klupski “teaser” tvoje verzije svima nam znane Ča je more, neće ni s time biti drugačije. Riječ je o specifičnom izričaju, ali ipak nailazi na publiku.
To što radim je i dalje jako daleko od mainstreama, koliko god to možda pokušavala napraviti. Europska glazbena scena vrvi izvođačima koji se pozivaju na tradiciju, u Italiji je pogotovo jaka scena, LA NIÑA je njihov dobar primjer takve lude, odlične glazbe koja je postala hit u Europi. Marina Satti je isto napravila cijelu karijeru s grčkog aspekta. I Ana Lua Caiano to radi u Portugalu, i dolazi nam ovaj tjedan na festival.
U Europi je ta scena cijenjena, prisutna i mainstream. U Hrvatskoj nije. Mi ovdje imamo problem s povezivanjem s tradicijom, tu je i politički element, ljudi koji se kod nas bave umjetnošću su često ljeviji i ne žele možda imati veze s desničarstvo, a hrvatska tradicijska glazba je svom vrhuncu bila povezana s nacionalnim ponosima i desnijim politikama, i tu imamo automatski averziju prema tome.
I s Portom Etnom i s muzikom koju radim nastojim popularizirati tradiciju, ne samo hrvatsku nego europsku i svjetsku, da se krene gurati u mainstream jer to, kao i u svijetu, može biti. S druge strane, zadovoljna sam kad vidim reakcije na moju glazbu, pušta se po radijima, javio mi se baš nedavno s pohvalom i netko iz Beograda, što mi je super, i cijeli album izlazi uskoro. Sad samo čekam pjesmu koja će biti moja Lambada.
Istaknuta fotografija: Tim Ertl
#10. Porto etno festival #etno glazba #festival #Jelena Tondini #Porto Etno #Rijeka
