OSIJEK
Prije nešto godina trebali smo otići u Osijek. Bio je najavljen najtopliji dan u godini. Samo dan, ne cijeli toplinski val. Rekli su da će temperature ići i do 33 stupnja i da će baš Osijek biti najtopliji. Fuck. Do Osijeka je bilo podnošljivo. U gradu je bio pakao. Toplo za popizditi. Bez zraka. I komaraca koliko ih još nikad nismo vidjeli ni osjetili.
Nastup je bio u Barutani. Barutane su mjesta gdje se proizvodi i skladišti barut. Barut obično mora biti na jebeno suhom mjestu. Suho mjesto podrazumijeva da nema skoro ni zraka. Divno. S reflektorima i pojačalima i ostalom opremom na plus 39, vjerojatno. Divno. Svih sedam posjetitelja stajalo je vani i polijevalo se vodom. U Barutani se i dan-danas održavaju kulturna i art-zbivanja, a mislim da je dio prostora pretvoren u ateljee i radionice likovne akademije. Preživjeli smo.
Dezinfekcijske službe jure gradom i štrcaju ona sranja protiv komaraca. Nakon svirke neki hotel, novogradnja, betonska kraj Drave. Recepcionerovo lice prekriveno je komarcima i noćnim kukcima, on to i ne osjeća. Sobe nemaju klimu, jedva prozor na kip. Komaraca nebrojeno.
“Kurac ćemo mi ovdje čubiti!!!”
Kraj hotela bila je benzinska pumpa, 0–24 h radno vrijeme.
“Tu ćemo se opijati dok se šofer ne pojavi!!!”
Šofer je spavao u svom klima-autu. Ušli smo u pumpu. Nigdje nikoga.
“Halo!!!”
“Halo… dobra večer!!!!”
Odjednom se izvana negdje čuje usporeni slavonski glas: “Halo, lege, ako ćete samo alkohol, slobodno uzmite što hoćete i dođite vamo!!!!”
Pumpa ima malu zelenu površinu, neki šaš, nešto trave i što već, i to se prska vodom, onom sitnom magla/zrnca pizdarijom. Hladi, vlaži, a ne smeta. Benzinaši, njih dvojica, tamo su ležali i pili vodu. Pobrali smo tonu alkohola i legli kraj njih. Bilo je ugodno. Te štrcaljke toliko sitno rade da nisu ni cigaretama smetale, a komarce nekako odjebu. Divno. Dočekali smo dan i šofera.
Još je dosta ljudi kroz noć došlo i leglo u tu oazu. Pumpa i hotel su u blizini nekadašnje krčme, popularno zvane “Kod Ljube trovača”, pravo ime bilo je neko drugo, “Slavonija” ili tako nešto.
Krčma je ovjekovječena u pjesmi Marka Brecelja “Kod Ljube trovača”. Ljubo je volio nakon posla, nakon što bi publika otišla, “pospremiti” sve što je ostalo u čašama i bocama i strpati sve to u nove boce, bilo čega, i sljedeći dan to ponovno prodavati. Dragi Ljuba.
RIJEKA
Svakako i jebeno pogledajte kazališnu predstavu/situaciju TO=TO, nedavno premijerno izvedenu na tržnici Brajda. Peti ansambl HNK-a Ivana pl. Zajca, plus hrpa stalnih i vanjskih suradnika Zajca. Ima par tekstova na Artkvartu. Uglavnom, predivna i osjećajna izvedba. Jedan od boljih doživljaja ikad. No joke.
Pogledajte i novi komad Kolektiva Igralke, ČVOR, jako cool.
Dosta o Rijeci.
Rijeka je mladi grad s mladim upravama posvuda i trebat će još vremena da stasa. Srećom se bravarska struka vraća u modu.
PULA
Pula, ako se sjećate, ima Arenu. Neki dan je grad bio prometno jebeno zatvoren zbog nastupa, nikad prije čuo, Johna Legenda. Soul pijanist rasprodao je cijeli grad i Arenu. Ali s tim prezimenom nije mogao manje.
Marc Ribot’s Ceramic Dog, Pula, Circolo, 04. 07. 2026.
Marc Ribot je solo nastupio u Puli, Circolo, 04. 11. 2025. i razvalio kompletno. Promovirao je solo album A Map Of a Blue City.
Marc Ribot’s Ceramic Dog je trio. Uz njega na gitari i vokalu sjede, doslovce, Shahzad Ismaily, bas-gitara/moogsynth/elektronika/vokal, i Ches Smith, bubanj/elektronika/vokal. Objavili su pet studijskih albuma i, no joke, svaki je glazbeno uzbudljivo remek-djelo. Remek-djelo u smislu koliko je mašte, inovativnosti, kreativne slobode i pameti, aranžmanskog ludila i virtuoznosti uneseno u svaki album. I svaki je pun sve glazbe svog glazbenog svijeta. Posljednji album je CONNECTION, koji su sada u Puli većinom izvodili uz još songova/kompozicija/situacija iz karijere. Objašnjavati žanrovski i tome slično beskorisno je i nezahvalno. Sva glazba svog svijeta, odsvirana/otpjevana/izvedena s tolikom predanošću i right/now prisutnošću da ti, ukratko, razjebe mozak.
“Ima puno razloga zašto se veselimo što smo ovdje ponovno u Puli. Jedan je da ne moramo trpjeti i gledati kretenski show povodom Fourth of July u našoj zemlji, a vama želimo sretan Dan borca, 04. 07.”, rekao je Marc Ribot nakon što je sjeo za svoju guitar/magician stolicu i krenuo izvoditi hiper/fucked/up verziju STAR SPANGLED BANNER.
Albume slušajte, a koncerte bilo koje kombinacije Marca posjećujte.
A kombinacije Marca su (samo neke)… Tom Waits, Elvis Costello, Robert Plant, Alison Krauss, Solomon Burke, Neko Case, Diana Krall, Beth Orton, Marianne Faithfull, Caetano Veloso (za ove ste valjda čuli…) i onda… Laurie Anderson, Susana Baca, McCoy Tyner, Medeski, Martin & Wood, John Zorn, Vinicio Capossela, Lounge Lizards etcetcetcetc… ovo nije ni pola.
Solo albuma i projekata kojima je on “šef” još toliko.
A Shahzad i Ches nemaju puno manje opusa. Mlađi su.
U regularnom dijelu koncerta izveli su instrumentalnu kompoziciju, doslovce/compose, dugački komad imenom PALESTINE, JEDAN OD JEBENO NAJBOLJIH KOMADA koje sam ikad čuo.
OK JM… a sad zabava slijedi valjda???
PRIČA O JOBU (job = posao, ne onaj iz Biblije)
Pitali su me neki (koji valjda prate ovo) jesam li ikad imao pravi job, a ne samo svirao, putovao, opijao se i uživao po koncertima… jer baviti se glazbom, kazalištem, rasvjetom, filmovima i audio projektima i koncertima nije job neš’pa… to je za blesave?
Jesam, hehe, imao sam “pravi” job. Bio sam croupier u jednom opatijskom casinou. Zapravo, počeo sam kao nešto što se zove čiper. To je onaj glupan koji sjedi za rulet-stolom i slaže i dodaje croupieru žetone, pločice i trči po kuglicu kada izleti iz cilindra. Nadimak mi je bio Satan jer sam u svoj dio ormarića u garderobi stavio poster Satana Panonskog, divno izrezane krvave glave. To mi se učinilo bolje nego poster Formule 1, gole pičke ili nekog nogometnog kluba ili svoje mame. Da, neki su i to stavljali.
“Satane, ustani i večeras vrti kuglicu… M. je bolestan!!!” – kaže šef casinoa, tip kojemu su šake bile skvrčene prema dlanovima, zaigrao se tijekom života vrtnjom kuglice i sad ne može mahati i rukovati se. Samo se može u bijelom smokingu nervirati i ponekad “čupati” karte iz onog plastičnog špila karata za BLACKJACK. Moj smoking bio je crni sa zlatnim okovratnikom.
Nisam do tada nikada probao zavrtjeti kuglicu. Čak ni prije posla, sam, ono da probam, kažu da je bad luck igrati se kuglicom bezveze.
Naravno, prva kuglica je izletjela, ali barem je ja nisam morao tražiti. Imao sam svog čipera. Odletjela je među nekakve zavjese i malo je potrajalo dok ju je momak našao, ali dok se cilindar vrti, sve je ok. Rulet je američki, mislim ta vrsta u tom kasinu.
Naravno da je prva večer bila utter disaster, niti znam vrtjeti, niti znam zbrajati uloge, ali se šefu dopalo jer klijenti nisu baš previše odnijeli kući državnog novca. Sve je spadalo pod Lutriju Hrvatske i smatralo se igrama na sreću, ne za zaradu, i nešto je Ministarstvo sporta imalo veze. Ne, nisu se prale pare, da ne biste pomislili.
Uglavnom, od te večeri postao sam croupier, punopravni.
20 minuta vrtiš, 20 se šepuriš po casinou ili pušiš u garderobi.
Publika uglavnom muškarci, teški ovisnici o kocki, manijaci, šaneri, sumnjivi ugostitelji, ponekad neopisivi low/life i poneki zalutali turist.
Jedan luđak je “snio” da mu odijelo koje stalno nosi nosi sreću pa se nije skidao iz odijela mjesecima, smrdio je kao dvije štale, često je sam sjedio za stolom. Zvali su ga Glava, navodno je bio šef nekakvog skladišta namještaja pa je nedjeljom namještao privatne “rasprodaje” da bi mogao namiriti kockarske dugove i igrati dalje. U vrtlogu rata je nestao.
Drugi tip je navodno razvijao filmove za tajne službe. Ugodan tip, ali kasnije se samoubio. Navodno je popio neku kiselinu za razvijanje filmova. Treći primjer je neki šaner koji bi mene svako malo žicao ako može džaba igrati. Dok radiš/vrtiš, komuniciraš samo casino/didaskalijama… ulažite… prestanite ulagati… izvolite. Kad bih šaneru očima objasnio da ne može džaba igrati, on bi nekamo nestao i vratio se s punim džepovima novo odštampanih maraka, govorimo o desecima tisuća.
I dan-danas me uvijek srdačno pozdravi na ulici. Otišao je u šanersku penziju i sad zbog slabog srca uglavnom lovi ribe s Lungomara.
Anyway, moj nadimak Satan s vremenom je dobivao sve više smisla. Nisam bio drag klijentima jer su za mojim stolom uglavnom gubili. “Nećemo kod Satana, on samo uzima, slabo daje!”, znalo bi se čuti dvoranom. Šefu se to jako dopadalo pa bi me slao na stolove gdje klijenti pune džepove žetonima i pločicama: “Satane, idi riješi ove tamo!”
“Uf, sad smo najebali!”, znalo bi se čuti dvoranom. Potkupljivanje Martellom na šanku ne bi pomoglo. Čak sam uspio za slobodni dan pobrati subotu jer na pitanje: “… koji biste slobodni dan htjeli?” ostatku mojih kolega bilo je neugodno reći subota pa je ispalo: “… a ti, Satane…?”, jebiga, “… šefe… ostala je samo subota!”, pa sam tako pun novaca mogao subotom posjećivati koncerte, kazališta i opijati se. Dio legende bila je večer kad se neki bahati tip kurčio lovom i srao… ponekad croupier slaže klijentu žetone i pločice po stolu. “Gdje želite ovo, gospodine?”
“Stavi mi na 39!!!”
“Gospodine, ovaj stol ide do 36 polja!”
“A stavi onda gdje god hoćeš!”
I stavio sam sebi u gornji džep smokinga i rekao: “Hvala za osoblje, gospodine!”, tip se kiselo nasmijao.
E sad stižu real pizdarije.
Netko je pronio glupost da ja, Satan, mogu pogoditi broj koji poželim. HMMHM. Pojavi se poznanik, ugostitelj, domaći.
“Čuj, ja san čul da ti moreš hitit broj ki ćeš?”, u liftu.
“Da, naravno!”, u liftu.
“More onda jutra broj 11, pa delimo?”, ispred recepcije hotela.
“Da, naravno!”, ispred hotela.
Drugu večer tip se pojavio odjeven u kauboja, no joke, bijelo kaubojsko odijelo, s tu i tamo nekakvim plavim “ornamentima”, kaubojski ogromni šešir, špic čizme, smeđe, i kompletiran onom špigetom, cowboy tie, oko vrata, smeđa, da paše uz čizme. Namigne i počne lupetati novaca i novaca i novaca po broju 11, eleven. Eleven se ne dešava nikako, jebeni 11 se pola večeri opire. Tip se malo smiri, kao da je možda pomislio da je sve joke ili da ja pazim da se to ne desi prerano.
“… Aha, kapin…”, nekako nehajno kaže sam sebi i krene na šank.
Tamo se nasrao, vratio za stol i opet počeo kipati po eleven, hrpu novaca. Boli me kurac, ali malo mi je neugodno što se eleven baš opire, a ovaj ne kuži kurca. Počeo se nervirati, gurkati ljude, biti sve glasniji, prolio je nečije piće po žetonima… uglavnom, sve što se ne smije i izbacili su ga van, van iz hotela. Par sati kasnije idem doma, recimo 03 h, i fuck, vidim njega ispred hotela, s tim glupim šeširom i mislim, “… u jebote, sad će me namlatiti ili upucati!!”
“Ča je, ćo… ča ne gre?!?”, on, čak smireno.
“Glupane, mislio sam da kužiš da je joke, nitko ne može baciti broj koji poželi, nema magneta, JFK urota i Vegas gluposti!”, ja, malo oprezno.
“Aha… hm… a niš… ćemo onda jutra provat opet… ča… a?”, on, s “moždanim” koji se upravo preda mnom događa.
I dan-danas me srdačno pozdravi na ulici. Otišao je u penziju i zbog slabog srca uglavnom lovi ribe s Lungomara.
I touché karijere.
Panika, psovanje, šef najnervozniji ikad, kolege se skrivaju po garderobi.
“Stižu croupieri iz Nove Gorice!!!!!!!!!!!!”, čuje se dvoranom.
U Novoj Gorici su ogromni, poznati, posh/Vegas casinoi. Tamošnji croupieri su fucking majstori svog posla. I sada najavljeno dolaze u posjetu našem casinou, što bazično znači da će isprazniti našu kasu.
Majstori/croupieri i mudri igrači znaju par stvari u vezi s ruletom. Jedna od njih je baš vrtnja kuglice, kako koji croupier vrti cilindar i iz kojih sekcija brojeva kuglica kreće i kamo bi mogla završiti, plus boje, par/nepar i kombinacija s nulom. Pogledajte negdje cilindar i brojčanik pa vam možda bude jasnije.
Uglavnom, ta trojica iz Gorice znaju te fore, puni su love i pune stol žetonima s logikom i količinom tako da uvijek dobivaju, so to speak.
Kolega se znoji, ovi dobivaju, šef baca bijeli smoking po ostalim praznim stolovima jer svi bleje u igru i znanje ove trojice. Šef mijenja kolege, stručnijeg prema stručnijemu, s dva prsta koja još može micati, kažiprst i srednji prst desne ruke, sklapa ih u škare i čini potez rezanja lijeve šake…: “… šaku ću ti odrezati ako ovi dobiju!!!”, je poruka.
Croupieri gomilaju žetone i pločice i dobivaju i dobivaju. Mora se otvoriti “tajni” sef s još dodatnih žetona i pločica jer su ovi sve već pobrali. Mislim da je stalni polog casinoa bio oko 120.000 D/maraka. Po džepovima ove trojice već je oko 80.000 D/maraka. Katastrofa.
Šef pije Martell za Martellom.
U dvorani je uglavnom filmski muk, samo radne didaskalije i šuškanje plastike, žetona i pločica. Pločice su kao veliki žetoni, veliki iznosi, 50, 100, 200, ako se sjećam do 500.
“Satane, ja ovo više ne mogu gledati, idi to riješi, majke ti!!!”, uhvatio me šef kako pušim u WC-u, a zapravo razmišljam kamo ću sutra, subota.
Postoji nešto što se zove tri igre do kraja, situacija koju tko god da radi za stolom ili šef može najaviti kad je već kasno, večer pri kraju ili kad brod tone. Uletio sam za stol s tom trojicom Mahownyja (Owning Mahowny je kockarski film s Philipom Seymourom Hoffmanom, gdje on glumi manijakalnog kockara kojemu ide, a onda mu više ne ide), s tom najavom: “Gospodo, tri igre do kraja!”
Malo su me odmjerili, pisalo im je “tko je ovaj šupak” u očima, ali nastavili su skenirati stol i smišljati kombinacije kojima će mene, kolege, šefa i casino ostaviti s mokrim ručnikom među nogama. Na nogama nosim gothic/špicaste cipele, one s kojima možeš ubiti pauka u bilo kojem kutu. Treća igra do kraja, totalni disaster, sve su pogodili, broj, boju, par/nepar i nulu. Šef priprema omču i giljotinu. Krajičkom oka vidim kako kolege, već presvučeni, bježe iz dvorane. Clint Eastwood licem dodajem winning croupierima sve te žetone i pločice.
Domaći klijenti koji me inače ne vole, kimanjem glava mi poručuju – “… drži se, Satane…”. Druga igra do kraja. Gotovo je, bit ću strijeljan, sramotno, bez poveza na očima, na ulici pred svima. Sve su pogodili. Skoro sav novac casina je u njihovim rukama, casino je pred bankrotom, zatvaranjem, a možda i rušenjem.
“Jebote, sutra su White Zombies u Guveru, mogao bih tamo!”, pomislim i malo se kucnem po peti, s jednom špicastom cipelom po drugoj. Majstori croupieri pripremaju zadnju kombinaciju, rulet Barbarossu i Normandiju u jednom. Bye bye life, bye bye happiness.
U dvorani je muk. Šef sjedi za praznim BLACKJACK stolom i poput Marlona u Apokalipsi trlja glavu i u sebi izgovara: “Horror, horror, užas!!!”
Kad su majstori napunili stol kako su već mislili, odmakli su se malo od stola, da cool gledaju pobjedu, gurnem cilindar, puknem kuglicu i to je to, TO=TO. Kuglica tiho škripi po utoru cilindra, samo to se čuje. Na stolu je 120.000 D/maraka. Blejim u stol, čekam da se čuje onaj tok, tok, tok, zdrin (zdrin je zvuk kada kuglica legne u broj).
Blejim i gledam što su sve odigrali i, i skužim da jebeni broj četiri, four, nisu skroz popunili. “U veselju postoji i malo nepažnje, kolege, niste popunili puni broj, niti polovine broja, samo četvrtine, okay, to je par, to je crno i četvrtine, hmmhmmh!”, pomislim, “… fuck, bilo bi filmski cool da padne četvorka, four!”
Cilindar se vrti, kuglica usporava i padne u jebenu četvorku.
Dvoranom se začuje onaj jaki filmski AAAHHHHH, kao kad Carrie iz groba ščepa onog nekog za ruku, taj AAAAHHHHH. Mada još nitko ne kuži ništa, samo je kuglica pala u četvorku.
Jebeno teatralno zabijem čunj u sredinu broja četiri, a kako broj nije popunjen, čunj se lijepo i široko sjaji u tom “praznom” broju.
Tada se začuje drugi AAAHHHHH, kao kad Poirot u sudnici ili gdje već objasni ključni moment, taj AAAAHHHHHH.
Kad završi posljednja igra do kraja, kada zadnji broj legne, čunj se tada spiči u broj, ali se onda i polegne, ende.
Nježno, vrhom kažiprsta gurnem čunj, čunj legne i lagano, tiho izgovorim: “… gotova igra, gospodo…”, odem od stola i pustim čipera da pokupi, počisti stol i podijeli majstorima što je njihovo. Da ne mislite, nisu sve popušili, ostalo im je dosta, ali više je ostalo casinou.
U dvoranu se vratio žamor.
Šef, nemam pojma što je radio u tom trenutku.
Kada casino zaradi puno novaca ili ovako spasi obraz, preko rulet-stolova se prebace lancuni iz hotelskih soba, iz obližnjeg restorana naruče se škampi i tona boca Barbere i Martella i slavi se.
Negdje u zoru, dok sam se “snalazio” s pozivnim dugmetom za lift, odnekud se pojave ova tri croupiera iz Nove Gorice, svaki mi pruži ruku i pitaju bih li došao raditi kod njih u Goricu (to je komad razloga posjeta drugim casinoima, da skautaju talente).
Drugi dan sam dao otkaz.
Zapravo treći dan, u nedjelju.
Glazbena preporuka:
(valjda ste skužili da su sve ove priče i gluposti izgovor za glazbenu preporuku)
– Marc Ribot’s Ceramic Dog – SVE SVE SVE SVE
– The Cramps – SVE SVE SVE
– SUN RA – SVE SVE SVE
– Philip Glass & Allen Ginsberg – One Hundred (2026)
– Michael Nyman – String Quartet No. 5 (2026)
– Neptune – Play Some Music (2026)
– Bill Orcutt & Mabe Fratti – Almost Waking (2026)
– Fire-Toolz – Lavender Networks (2026)
– Lee “Scratch” Perry & Mouse On Mars – Spatial, No Problem (2026)
– Khun Narin Electric Phin Band – III (Thailand, 2026… phin je trožičana lutnja)
– Tara Clerkin Trio – Somewhere Good (2026)
– Jake Muir – Pareidolia (2026)
– Booker Stardrum – Close Up On The Outside (2026)
– Bernd/Schmidt – Cloud Machines (2026)
– The Jackofficers – Digital Dump (1990)
– Bolka – Schwarzkopf (2026)
– Basic – Basic (2026)
– Alison Cotton – The Gods Laugh (2026)
– Monolake – Interstate (2026)
– Cloud Circuit – Cloud Circuit (2026)
– Mark Jenkin – Rose Of Nevada (soundtrack, 2026)
– Felicia Atkinson – Sans Visage (2026)
– Butthole Surfers – After The Astronaut (2026)
– Helen Svoboda – Headwater (2026)
– Robert Poss + E-Clark Cornell – Kepler’s Choice (2026)
– Abul Mogard & Rafael Anton Irisarri – Where Light Pauses In The Silence Of The Sun (2026)
– Debt Rag – It Is Clear What’s Going On (2026)
– Fugazi – Albini Sessions (2026)
– Akusmi – Terra Incognita (2026)
– Primitive Percussion Youth Orchestra – Gabble Ratchets (2026)
– Topdown Dialectic – False LP A (2026)
– Josh Mason – Kicking A Dark Horse (2026)
– M. Geddes Gengras – Guest List (2026)
– Hedvig Mollestad Weejuns – Bitches Blues (2026)
#Josip Maršić #Marc Ribot #Martell #Satan #TO=TO
