„Odiseja“ Cristophera Nolana je veliki film po gotovo svim vanjskim parametrima: velika zarada, veliki budget, velika glumačka imena (Matt Damon, Anne Hathaway), veliki redatelj, velika priča, veliki ekran, velika tehnologija (IMAX kamera), velika dužina… Nolan je sklon veličinama: velikim temama („Dunqerke“) i ličnostima („Oppenheimer“), one kao da njemu samome potvrđuju njegovu vlastitu veličinu. Iz čega bi se mogao izvesti (psihoanalitički) zaključak da u nju nije siguran (a to, redateljski vješto, dobro skriva od publike pa i kritike, koja ga cijeni i nagrađuje). Meni osobno nijedna scena iz tri navedena njegova filma nije se urezala duboko u pamćenje (tj. u srce), a (glavom) pamtim neke sekvence iz sva tri i znam kolika je njihova filmska i kinetička vrijednost. So what! Još jedan veliki film, još jedan blockbuster, još jedna velika filmska senzacija – koja je sljedeća?
Nolan je amerikanizirao „Odiseju“ kao što je Trump amerikanizirao Mundijal. Mjerljivi (vanjski) efekti su očigledni (sve je bilo „naj“), a najmjerljivije su brojke. One pak najviše impresioniraju i fasciniraju stotine pa i milijarde ljudi jer tu se ipak radi o stotinama i milijardama dolara i eura. Ponovit ću: so what?! Još jedan novi milijarder, još jedna nova jahta od par stotina milijuna dolara, još jedan pokaz da je Novac bog ovoga svijeta i još jedan dokaz da se ne može služiti Bogu i bogatstvu, da tu stvari stoje: ili (ovce) – ili (novci)!! To je hamletovska dilema višeg reda: biti ili imati, pitanje je sad. Biti zahtijeva svakodnevnu bitku bića za bivanjem, a to nije lako. Biće koje je izabralo „biti“ mora te bite svaki dan voditi, a što se mora nije teško. Oni koji su izabrali „imati“ idu širim i lakšim putom pa vode ratove, a što je rat veći to je više novca u igri i veći je profit. Naravno, i više je smrti ali netko mora platiti crvenilom svoje krvi zelenilo novčanica ratnih profitera.
Što dolikuje Americi, ne dolikuje Balkanu
„Odiseja“ je post-ratna priča: po završetku Trojanskog rata pobjednici Grci se vraćaju svojim kućama, s ratnim plijenom i novostečenom strateško moći tj. kontrolom nad glavnim trgovačkim putom morem antičkog doba (koju je do tada držala Troja). Nešto kao što je to danas Hormuški prolaz tj. tjesnac. Povijest se ponavlja (naročito ponavljačima), ona je stroga učiteljica života (kako osobna tako i kolektivna), a mi smo njeni slabi učenici. U tom smislu je Nolan učinio korisnu stvar (prvo Amerikancima pa onda i ostatku amerikaniziranoga svijeta) stavivši u usta Homerovih junaka i likova suvremeni anglo-američki jezik da bi slabo ili poluobrazovanim masama približio tu priču iz klasične starine i njene pouke. U tom cilju morao ju je prekrojiti (redizajnirati) po svome i ukusu većine, inače se blagajne ne bi punile, a impresivni budget od 250 milijuna dolara imperativno zahtjeva višetruko impresivniju zaradu. Takva su pravila igre pa i igrači velikoga (i najvećega) kalibra moraju ih poštovati ako žele nastupiti na sljedećoj utakmici tj. dobiti novi (po mogućnosti još veći) film. Nolan je toga vrlo svjestan te je stoga i vrlo savjestan u svome poslu tj. odgovoran. Mora biti jer brojke su neumoljive, a ovim današnjim svijetom vladaju brojevi.
Onim starim, antičkim vladale su riječi, izgovorene, otpjevane i napisane, „Odiseja“ je ep slijepoga pjevača (Homera), napisan u stihovima, dakle, on se pjeva (ili recitira). Takav je izvorno, a mi smo sada pri ušću te rijeke vremena, čiji je izvor počeo teći prije Krista. Tko da sada „Ilijadu“ i „Odiseju“ pjeva?! Malo je i onih koji je čitaju. U digitalnom dobu tko da nađe vremena za takav pothvat?! Za to čovjek treba biti lud kao onaj „ludi“ Štulić koji se u Nizozemskoj uhvatio prepjevavanjem Homerovog epa. Jebiga, za tako nešto moraš biti negdje na mirnom i sigurnom, u blagostanju a ne u balkanskom sranju. Iako se radnje i „Ilijade“ i „Odiseje“ događaju takorekuć u bliskom susjedstvu Balkana, nemoguće je zamisliti da bi neki Balkanac (ma koliko genijalan bio) mogao realizirati i skroman film na tu temu, a kamo li spektakl. Šta ćemo, geografija je sudbina. No, zato poneki izuzetno nadareni pojedinac s ovih prostora može sudjelovati u takvom nekom, velikom i stranom, projektu, kao što je fenomenalni Bekim Fehmiu, u prošlom stoljeću, igrao glavnu ulogu tj. samog Odiseja u istoimenoj talijanskoj tv-seriji (koju je, čini mi se, producirao Dino de Laurentis). Ako ćemo pretjerivati (‘ajmo malo) on bi, kao kralj Itake, glumački pojeo Mata Demona za doručak. Dobro, nemojmo baš toliko pretjerivati: pojeo i ga za ručak. A takav „kanibalizam“ današnji svijet (kojim vladaju brojevi tj. bog Novac) je nedopustiv. Pa nam Svijet poručuje: jedite se na Balkanu, izvan njega ne smijete! Kada bismo promijenili jedno slovo pa umjesto „d“ stavili „b“, ne bi ovim prostorom vladala bijela kuga, brojke novorođenih bi premašivali brojke staroumrlih pa bismo, prosperirajući vitalistički, prosperirali i materijalistički.
Veliko i malo, vanjsko i unutarnje
„Odiseja“ je vanjskom veličinom veliki film, ali je unutarnjom mali. Najbolji je u dijaloškim scenama (koje vam otvaraju oči), a u najslabiji u onim spektakularnim i akcijskim (koje vam zasljepljuju oči specijalnim efektima, zaglušujući uši bombastičnom glazbom). Od tako strukturiranoga predloška mogla se napraviti sjajna teatarska predstava, u kojoj bi kazališni audiovizualni efekti u pozadini bili u funkciji dramsko-epskog teksta u prvom planu, pojačavajući doživljaj i stimulirajući maštu publike. Ovako se milijunima gledalaca nudi gotov proizvod u paketu, kao npr. McDonald, pomfitte, „Coca-Cola“ i pita od jabuka: take & pay i to leave it. A tko je, u globalnoj demokraciji, dovoljno hrabar da misli svojom glavom i osjeća svojim srcem te vjeruje svojim očima i ušima pa da kaže “Tnx but no“. Suvremeni čovjek je programiran da konzumira, pogotovo ono što mu marketing prezentira kao „must see“ produkt. Inače mu prijeti opasnost da od okoline bude etiketiran kao konzerva, neupućen ili, još gore, neapdejtiran (što je danas sinonim za neadaptiran). A kad je takvo stanje svijesti većine na planeti onda je mega-profit za mega-projekte zagarantiran. I idemo dalje (kuda?) prema još većim i još dužim i još skupljim filmovima.
Kao takav Nolanov film bi se ljeti mogao komotno prikazivati ispred velikih šoping centara, kao što je Rajićeva u Beogradu, gdje su se nedavno odvijale – silom neprilika – projekcije Balkanskog festivala filmske režije. „Odiseja“ bi tamo posve dobro legla i time bi tamošnje gradske i državne vlasti bile posve zadovolj/e/ne. Kao što nisu autorskim i kritičkim naslovima kao ni intencijama tog Festivala pa mu uskraćuju financijsku i infrastrukturnu potporu te se njegovi organizatori moraju snalaziti takorekuć na ulici. To je njihova Odiseja, na kojoj im prijete Scile i Haribde kao i razni Kiklopi koji na svijet gledaju samo jednim, partijskim okom. Odisej se zamjerio bogu mora Posejdonu pa mu se ovaj osvetio raznim preprekama i zamkama na njegovom putovanju kući, na Itaku. I danas je slična situacija: zamjeri li se nečim (npr. slobodom izražavanja) ili tvoja filmska ekipa onomu koji je u tvojoj državi bog i batina, čeka te duuugo putovanje tvome cilju, a put ti je posut ne samo trnjem nego i čavlima.
Tako je bilo i Odiseju: da nije razljutio božanske autoritet s Olimpa (pokazujući superiornost svoje inteligencije pomoću koje je smislio lukav trik – Trojanskog konja – za osvajanje, snagom i junaštvom, neosvojivoga grada), njegov brod bi stigao do Itake za deset tjedana ili najviše deset mjeseci, a onako mu je trebalo deset godina za doplovi (i to sam, na splavi) do obala rodne grude. O tomu je slijepac Homer pjevao svome rodu i svim narodima, naročito zapadnoga kruga. Priča je to univerzalna i zapravo se događa u čovjekovoj nutrini, u njegovoj duši i duhu, a kako tijelo ne može stajati po strani i promatrati je kao da je ona neki film koji se njega ne tiče i ono je, naravno, u opasnosti. To je shvatio genijalni James Joyce pa je napisao svoju verziju Odiseje, roman „Uliks“, od circa 900 stranica. Zato sam i rekao da bi ovaj iznutra mali američki film mogao biti velika kazališna predstava, izvana skromna, ali u dubini velika kao kit. No, kazališna publika je brojčano mala u odnosu na filmsku (nogometnu da ne spominjemo) pa je i profit mali zato dajmo veliku priču na veliki ekran i zgrnimo velike novce! Logika kapitala je jednostavna: sve je dozvoljeno ako donosi više dolara.
Seks i politička korektnost
Kad je već tako onda će nimfa Kalipso šopati Odiseja sedam godina lotosovima cvjetovima (da zaboravi na vrijeme), a u originalnoj verziji ona ga je drogirala svojim vrhunskim seksualnim umijećima i svaki muškarac koji nije gay zna da užitak u seksu s nimfom topi poput užarene lave topi stijene sjećanja na prostor kuće (gdje te čekaju žena i djeca) kao i osjećaj za vrijeme koji se pretvara u žitku rijeku vrućeg užitka (pa ti sedam godina proleti kao sedam tjedana). No, možda bi danas takvo filmsko čitanje Homerova epa bilo politički nekorektno pa onda i financijski riskantno te se Nolan odlučio za metaforičku metamorfozu: mirisni cvijet između njezinih nogu je pretvorio u lotosov, u njenim rukama. Isplatilo se: vuk je postao sit, a ovce u publici na broju. Umjesto soft scena (s ponekim hard core kadrom) između Kalipso i Odiseja pusto je sekvencu (potpuno suvišno i bez ikakvog narativnog i dramskog značenja) s gigantskim ratnicima (Titanima?) na nekom otoku, koja je djetinjasta i podsjeća na grand guignol ulično kazalište.
No, puno bolje se snašao s čarobnicom Kirkom koja njegove gladne mornare pretvara u svinje tj. vraća im njihova prava (unutarnja) lica: žderu i rokću kao svinje dok halapljivo jedu za njezinim stolom, što je gadljivo, naročito ženama koje znaju znanje. Dalmatinci imaju jedan glagol koji najbolje izražava radnju svinjskog uživanja u hrani (ili seksu) – gudiniti (od imenice guda svinja). Na Odisejevu molbu da njegovoj posadi vrati ljudska lica (kako bi mogao nastaviti svoju plovidbu s njima jer ne može sam) ona im govori “ Vratite se u svoje maske“, prelazeći dlanom preko njihovih ušiju i glava). I tu se pali lampica: maska se na latinskome kaže persona jer ona to i jest, iako mi personality (englesku riječ latinskoga korijena ) uzimamo, zdravo za gotovo tj. iz neznanja, kao stvarnu ličnost. Da je netko od mojih profesora književnosti imao pripovjednog dara i žara, on bi mi – zabavno i poučno – predočio unutarnja značenja tog vanjskog zbivanja u „Odiseji“ i ta bi mi se lekcija urezala u pamćenje te ne bih kasnije u životu bacao svoje bisere pred svinje.
Jer one su nekontrolirano proždrljive; nakon što pojedu bisere one bi pojele i ruke koje su im ih bacale. A čime bih onda pisao?! Tako da Nolanu na kraju ipak treba odati priznanje za njegov pedagoški filmski rad, ali i dalje ostati pri svome: „Odiseja“ nije velik film, ma koliko se se PR mašinerija trudila i koliko novaca uložila – da ga takvim prikaže.
#Ante Kuštre #Critopher Nolan #Odiesja #Split #Split Connection
