Željko Ivanković je svoj roman „Ljubav u Berlinu“ napisao u predvečerje rata (1992-1995) dok se nad njegovom domovinom Jugoslavijom nadvila opasnost urušavanja i nestanka. Može biti da je temelj svakog društva zasnovan na određenoj emociji ljubavi, na zaljubljenosti njegovih gradivnih atoma. Taj osjećaj niče u pojedinačnim sudbinama, ali se i projicira na društvo, kroz ljubav prema domovini. Majčinska ljubav se često prenosi na ljubav prema domovini, koja se hrani majčinim mlijekom, da tako kažemo, stoga u razlozima pojave samog osjećaja patriotizma ima jako mnogo posla za psihoanalitičare. Ali ta ljubav se nakon određenog vremena pretvori u mržnju i domovina se nađe pred stanjem raspadanja. Roman „Ljubav u Berlinu“ je priča o ljubavi muškarca iz zemlje koja više ne postoji sa ženama iz zemalja koje više ne postoje, a u zemlji koja više ne postoji, a to su razlozi da posumnjamo da je i sama ljubav jedna vječita zabluda u svijetu u kojem je jedino promjena stalna. Protagonist romana je student koji poduzima putovanje u srednju Europu, prema Berlinu kao zadnjem odredištu, sa podsvjesnom željom da pronađe ljubav i novu domovinu, jer je izgubio onu u kojoj je sam ponikao. To je istovremeno i hodočašće stazama europske kulture, koja je na nekin način u drugome planu, dok je propitivanje mogućnosti ostvarivanja ljubavi osnovna sižejna linija ovog Ivankovićevog romana, u kojem je zapisao:
„Istočni Berlin je maloljetno dijete koje poslije prvog mraka ne smije iz kuće. Grad živi iza navučenih roleta, uz jeftino pivo i šarenu laž televizijskih ekrana. Otužno i depresivno za grad u čijim je njedrima milijun žitelja. Već ste u kući zaključani u svom svijetu prigušenog svjetla, a samo kojih stotinjak metara dalje dvomilijunski grad, slučajno se isto zove i samo ga strana svijeta opredjeljuje, tek se sprema izići na ulicu.“ Dakle, vidimo da se radi o njemačkoj metropoli prije pada berlinskog zida, u kojem je vladao režim Hladnog rata. U svakom slučaju je to bio nezahvalan teren da se u njemu traga za ljubavlju, u što se upustio junak ovog romana. Da li je moguća ljubav u zemljama u kojima politika razdvaja ono što se ljubavlju pokušava premostiti. Postavlja se i pitanje što je to ljubav. U ovom romanu je ljubav mladalački doživljena i svedena je na eros, što i priliči studentskoj populaciji. Ako je svedemo na eros, ljubav je kratkog daha i može se pretvoriti u mržnju i na kraju i rat kao društveno stanje. U svojoj pjesmi „Vrijeme ironije“ Arsen Dedić piše: „Jedino od starih rana pjesnici još ginu, odmetnuta srca nose paklenu mašinu. Čujem satni mehanizam spreman u dubini, provodimo svoje noći na nagaznoj mini“.
U stvarnost ovoga romana, u kojem su likovi skupina srednjoevropskih djevojaka, s kojima je protagonist u ljubavnoj interakciji, upliće se i literatura, prije svega njemačka i češka; Thomas Mann i Franz Kafka se najčešće spominju. Da li su to temelji istinske ljubavi, koji kao da i održavaju donekle površne erotične veze skupa sa naracijom koja je ispletena na njima. Nema nikakve sumnje da autor u ovom romanu pokušava preko tih veza sa djevojkama da poveže nevidljive „potkožne“ niti srednjoevropske kulture, sa Berlinom i Pragom, kao njenim epicentrima. Postoji jako mnogo lijepih zapažanja o Berlinu, između kojih se može izdvojiti sljedeći u kojem se pominje berlinski kvart Köpenick: „Prekide ih pričom o Köpenicku. U davna vremena, započeo je intonacijom bajke i gestikulacijom pijanca, kad je ovdje bila samo šuma, ledina i voda, siromašni ribar ulovi ribu i ponese je prodati. Riba ga molila da je ne proda, a on odbijao. Trebao mu novac. Najposlije s ribom napravi pogodbu: ako je nitko do večeri ne kupi, vratit će je u vodu. Kupci su dolazili, gledali ribu, raspitivali se za cijenu, a riba uporno mušterijama govorila köpen nick što na staronjemačkom znači „kaufen nicht“ (u prevodu „ne kupuj“). To je mušterije odbijalo, a ribi spasilo život. To mjesto se od tada zove Köpenick.“ Prema Sokratu naša je sreća sadržana u mudrosti, a ljubav je naposlijetku jedno stremljenje ka sreći kao zapravo i sve druge težnje i želje kod ljudi uopće. Ljubav nam pomaže da postanemo mudri a osobe u koje smo se zaljubili nas podsjećaju na ideje, koje u nama drijemaju, a koje smo zaboravili.
U ljubavnoj romansi Željka Ivankovića provejavaju laganiji tonovi. Pomenuti berlinski kvart Köpenick je poznat po nogometnom klubu Union Berlin koji zadnjih godina bilježi sjajne rezultate. Neki su ovaj kvart zadržali u sjećanju zbog kultne predstave Hauptman von Köpenick koja se prikazuje već skoro cijelo stoljeće. U posljednjoj varijaciji ove drame u glavnoj roli je bio sada već pokojni Harald Juhnke. Tu je naravno i čarobno lijepo Mugel jezero kojim plove bijele barke koje razvoze turiste, a na obali se prodaju riblji specijaliteti u malenim „Fast-food“ restoranima uz neodoljivu aromu pržene ribe koja mami prolaznike. Nije Berlin za ljubav, govori jedna od djevojaka, na što joj protagonist odgovara da nije ni Venecija za smrt, što se smatralo sve do pojave Thomasa Manna sa svojim romanom „Smrt u Veneciji“. Književnost je sredstvo povezivanja putem kojeg se uspostavljaju erotični odnosi u ovome romanu. Stoga se često i spominju Kafkina pisma njegovim simpatijama. U Kafkinom svijetu nema ostvarene ljubavi, njegov je svijet mračan. To je predvorje stratišta, i taj autor umire u samoći. U Ivankovićevom romanu ruski vojnici još uvijek šetaju duž berlinskog zida: „Šutio je dok mu je toplina zalijevala leđa ljepljivom vlagom. Kako li je tek, pomisli, ruskim vojnicima sa šapkama, u čohanim odijelima, čizmama, bi mu ih bezmalo žao u ovoj dalekoj, tuđoj zemlji.“ To je svijet, koji također nije daleko od stratišta. Da li je to prostor adekvatan za ljubav. U najmanju ruku je nezahvalno u takvom ambijentu tragati za ljubavlju. Ali evropska kultura ne bi bila tako vitalna i ne bi tako dugo trajala da se nije zasnivala na preobažavanju stradanja u kulturu. Tako je i u ovome romanu uspostavljen odnosu između ljubavi i literature. Ona je sredstvo povezivanja, preko nje se odvija proces integracije i pronalaženja u tuđini, ali u krajnjoj liniji ona je kamen temeljac produžavanja ljubavne priče u svijetu koji je nemilosrdno gubilište. Stoga su Berlin i Prag i druga mjesta evropske kulture u ovome romanu poistovijećena sa djevojkama, jer je veza sa njima i poveznica sa kulturom tih gradova. „Kako se Angela izmakla uoči Praga, tako je, i još tiše, kao po dogovoru, Vesna ustuknula nakon Praga. Najposlije, to ga nije moralo ni zanimati, osim u sferi spoznaje, da Angela u Vesni ne vidi takmaca, a Vesna u Angeli vidi nedosegnut ideal tijela. Obje su to mogle misliti nagađajući njegove moguće misli, posuđujući njegovu moguću misao o Ženi. Sve to vrijeme, međutim, u njemu je narastala čežnja za Mirjanom Be. I kako se primicalo vrijeme povratka, tako je blud Mirjaninih pisama, petrarkistička žudnja na daljinu, rasla i u njemu.“
Svi odnosi u romanu su zasnovani na procesima „gubljenja“ i „pronalaženja“, preciznije u igri između onoga što se gubi i pronalazi u prijevodu. Pogotovo što je riječ o prostorima koji gube svoj identitet i pokušavaju pronaći jedan novi. U tom pokušaju pronalaska nove domovine je ljubav osnovno sredstvo: „Svaki put iznova proljeće mu podari ljubav, ljubav kao iluziju vječnosti, a onda se u donjim katovima iluzije počne ocrtavati dijelnica koje bridovi oštro počnu dijeliti estetiku ljubavi i etiku braka. U ovim stvarima neizbježni i autoritativni Byron bi ga podržao mišlju da ljubav pripada kraljevstvu nebeskom, a brak paklu.“ U ovome romanu su ljubav i srednjoevropska kultura dvije strane iste stvari. Protagonist je prije svega zaljubljen u kulturu tog podneblja, koja dolazi do izražaja preko njegovih veza sa djevojkama, baš onako kako se sve to može i obrnuti. Život u Europi znači preobražavati ga u kulturu, u književno djelo ili mermerni spomenik i potom napustiti pozorišne daske života i time omogućiti da ljubav i druge zablude koje vječito traju dodijele uloge novim junacima. O sličnim stvarima naš junak razmišlja na Karlovom mostu, okružen kipovima svetaca: „Zlatni Prag. Osunčan svibanjskim suncem. Najednom u ušima glazba zrelog proljeća i mirni tijek Smetenine Vltave što optače mostove u sanjivo popodne. Prag treba vidjeti u svibnju, misli na Karlovu mostu Izidor Korn. Osim ako ne volite jesen. Od svibanjske ljepote ljepša je samo zlatna jesen, Vesna proširuje horizont novosadskim slikama. On, međutim, sarajevskim listopadom. Želite li vidjeti zlatni Prag? Možda je to zlatni Prag zaradio baš jedne lijepe zlatne jeseni, mada zlatni odsjaji zalazećeg sunca Prag čine zlatnim u svaki vedar dan. Krovovi u zlatu, Vltava u rumenilu vodenih ploha i modre sjene uz rubove toka, grad zastao na mostu. Na dijelnici odluke Staroměstské námĕsti ili Malostranske námĕsti pa Hradčany, Izidor Korn priča priču o ničemu, anegdotu Bohumila Hlabala Želite li vidjeti zlatni Prag. Zapravo se tu i nema što ispričati. Tipični češki humor u Hlabal-Menzelovoj izvedbi i snažna žena, služavka, koja za vrat diže dječaka uvis da vidi zlatni Prag i kad ga spusti on je, naravno, udavljen.“ A za ljude ovog podneblja je to zapravo i život, jedan kratki „pokušaj“ života, da bismo dosegli obrise ljubavi makar u slutnjama ili tragovima unutar kruženja društvenih i kosmičkih fenomena iznad nekog od evropskih gradova. Podijum ljubavi i smrti će ostati isti u ko zna koliko stotina godina u budućnosti. Taj naš pokušaj da se u kratkrotrajnoj ulozi okušamo u ljubavi je vječan, dok je stradanje koje okružuje ta nastojanja nešto što će jako brzo biti zaboravljeno. Ljubav je beskrajna i sama sebe rubi, kako reče Dante.
Toliko o romanu, za kraj jedna moja pjesma o Berlinu:
DJECA SA BERLINSKOG KOLODVORA „ZOO“
Nad kolodvorom ZOO je kišilo toga dana,
sjeti se Kristina.
Dok „štikla“ novu cigaretu,
mislima luta.
Kao ptica ranjena u letu,
prozebla i mokra, govori sebi: “Radit se mora”,
život je dim „džointa“ i kruha kora.
Kudamm, pa onda kaufhaus „KDW“
„začarani krug“, uobičajena ruta.
Pad i ništavilo svoje trpi bez trunke jeda,
(“Ah, Dejvid Bovi” – prošapta tiho)
na tren staje i gleda
veliki plakat kraj puta.
Nad Berlinom kiši i već akšam pada,
gasne dan.
Djeca s kolodvora ZOO iznova
sanjaju svoj veliki san.
Biti heroj, heroj Berlina
barem jedan dan.
„Heroes just for one day“.
Kruže „pali anđeli“ oko
Crkve sjećanja (die Gedachtniskirche).
U grobnoj tišini odjekuju koraci u tmini, i
sjena čovjeka veličine mrava.
Dok tako malen pod zvijezdama hodi,
cokula njegovih čuje se jeka.
Bože milostiv budi,
grijeha ga oslobodi, jer
svakog treba Raj da čeka.
U ovaj mukli sat, Anđeli dekadencije
(tako ih nazva neko) ili
vojska tmine, pod štitom magle,
osvaja grad.
Gospodar vampira kaže:
Berlin šaptom pade,
naših „pet minuta“ je došlo,
sve je prima.
„Alles unter kontrolle“, reče
u „knajpi“ punoj dima.
I stvarno, okolo svuda – ne reci vraže:
droge Dileri čuvaju straže.
Djeca sa kolodvora ZOO sanjaju svoj
veliki san.
Biti heroj, heroj Berlina barem
na jedan dan.
„Heroes just for one day“
U ovaj mukli sat, Anđeli dekadencije
(tako ih nazva neko) ili
vojska Tmine, pod štitom magle,
osvajaju grad.
Prikaze iz horor priča,
uistinu žive kao stvarna bića.
Umorni ratnici berlinskog podzemlja…
Svjetla „knajpe“ se gase, zadnja tura pića.
Na povratku kući, „Doner“ polako jedu,
ne žuri im se, nije im „hića“.
Sjeti se Kristina,
Nebo nad Berlinom je kišilo toga dana.
#Berlinske priče #Marko Raguž #Sarajevska pisma
