Priroda i tehnologija odavno više ne žive u odvojenim svjetovima. Njihove granice brišu se gotovo svakodnevno, a posljedice čovjekova djelovanja postaju sve neobičnije, ponekad i zastrašujuće. Pariški umjetničko-istraživački kolektiv DISNOVATION.ORG predstavio je u riječkoj Galeriji Filodrammatica izložbu „Bestijarij antropocena“, svojevrsni katalog stvarnih stanovnika svijeta koji smo sami preoblikovali. I premda o ljudskom utjecaju na prirodu znamo mnogo, susret s njegovim materijalnim tragovima otvara neka sasvim drukčija pitanja. Neka o svijetu u kojem živimo, a neka i o onome koji ćemo ostaviti iza sebe.
Izložba „Bestijarij antropocena“ u riječkoj Filodrammatici otvorena je gotovo neprimjetno. Nije bilo uobičajenog protokola, svečanog proglašenja ni posebnih govora kojima se označava početak razgledavanja. Umjetnici Maria Roszkowska i Nicolas Maigret, osnivači pariškog kolektiva DISNOVATION.ORG, najprije su publici predstavili svoj rad, istraživanja i ideje iz kojih je izložba nastala. Kada je predavanje završilo, izložba je jednostavno bila otvorena. Sve što je trebalo reći, već je bilo izrečeno. Ostalo je samo pogledati.
A pogled se gotovo neizbježno zaustavlja na velikim crnim plakatima, poredanima u dva niza duž galerijskog zida. Njihova je estetika istodobno jednostavna, precizna i privlačna. Na tamnim podlogama prikazani su neobični primjerci, popraćeni nazivima, klasifikacijama i objašnjenjima. Sve podsjeća na prirodoslovni atlas, neku enciklopediju ili znanstveni katalog nepoznatih vrsta.
Samo što te vrste nisu nepoznate zato što ih čovjek još nije otkrio. One postoje upravo zato što je čovjek već toliko toga otkrio, proizveo i promijenio.
Stabla koja služe kao antene, plastika stopljena s prirodnim materijalima, biljke prilagođene industrijskoj proizvodnji, životinje čiji se život isprepliće s tehnologijom. Neki primjerci djeluju gotovo nestvarno, kao da pripadaju svijetu znanstvene fantastike. No, upravo je u tome jedna od temeljnih ideja izložbe: ništa od prikazanog nije zamišljena budućnost.
To je naša sadašnjost.
Kada stvarnost nadmaši maštu
Maria Roszkowska tijekom predavanja objasnila je da su 2017. godine počeli prikupljati primjere neobičnih spojeva prirode i tehnologije, najprije u umjetnosti i dizajnu.
– Vrlo brzo primijetili smo da je ono što stvarno postoji u svijetu mnogo neobičnije od onoga što pronalazimo u umjetnosti i dizajnu. Zato smo počeli prikupljati stvarne primjerke, stvarne primjere koji već negdje postoje u svijetu, rekla je Roszkowska.
Tako je nastao „Bestijarij antropocena“, projekt koji se tijekom nekoliko godina razvijao kroz istraživanje, prikupljanje primjera i suradnju s drugim autorima. Rezultat je knjiga sa šezdeset primjera hibrida prirode i tehnologije, a zatim i izložba koja povezuje ilustracije, stvarne predmete i videorad.
Inspiraciju su pronašli u srednjovjekovnim bestijarijima, ilustriranim zbirkama stvarnih i mitskih životinja. Samo što u njihovu katalogu nema potrebe za izmišljanjem fantastičnih bića. Dovoljno je pogledati oko sebe.
– Kao i u srednjovjekovnim bestijarijima, ovo nije iscrpan popis. Željeli smo te primjere predstaviti na vrlo činjeničan način, bez prosuđivanja, objasnila je Roszkowska.
Upravo je takav pristup jedan od najsnažnijih elemenata izložbe. Umjetnici ne govore gledatelju što mora misliti, nego mu pokazuju što već postoji.
O tome da čovjek mijenja prirodu ne treba nas posebno uvjeravati. Znamo to, o tome svakodnevno slušamo, čitamo i govorimo. Vjerojatno to i sami radimo. Ali kada se posljedice čovjekova djelovanja nađu pred nama, pomno klasificirane i prikazane na velikim crnim plakatima, kao primjerci nekog novog prirodoslovnog atlasa, tada ono što smo znali dobiva sasvim drugu dimenziju. Informacija postaje spoznaja, a umjetnost nas, ne nudeći nužno odgovore, prisiljava da drukčije pogledamo svijet koji smo sami stvorili.
Muzej svijeta kojem pripadamo
Jednako su zanimljive i staklene vitrine s izloženim predmetima. U njima se nalaze primjerci koji na prvi pogled djeluju kao arheološki ili prirodoslovni nalazi. Robotski usisavač, ljudska lubanja, industrijski materijali, neobične mineralne nakupine i ostaci nastali spajanjem prirodnih i umjetnih tvari.
Među njima je i plastiglomerat, materijal nastao povezivanjem rastaljene plastike s prirodnim sastojcima. Tu je i fordite, slojeviti materijal nastao taloženjem i stvrdnjavanjem automobilske boje, kao i trinitit, staklasti materijal nastao pri ekstremnim temperaturama tijekom prvog nuklearnog pokusa.
Svaki predmet ima svoje mjesto, oznaku i objašnjenje. Gotovo kao u muzeju koji pokušava rekonstruirati život neke davno nestale civilizacije. Samo što ovdje ne promatramo ostatke nekog davnog svijeta, nego tragove vlastitoga.
Upravo taj odnos između precizne, gotovo elegantne prezentacije i sadržaja koji otkriva često nepromišljene posljedice ljudskog djelovanja stvara posebnu napetost. Izložba ne pokušava šokirati spektakularnim prizorima. Njezina je snaga u tome što neobično prikazuje kao nešto sasvim uobičajeno. Kao da nam poručuje da smo već toliko promijenili svijet da je vrijeme početi klasificirati njegove nove stanovnike.
Zemlja kao baterija koju ubrzano praznimo
Predavanje koje je prethodilo otvorenju nije bilo posvećeno isključivo „Bestijariju antropocena“. Nicolas Maigret predstavio je i niz drugih istraživačko-umjetničkih projekata kolektiva, povezanih odnosom energije, ekonomije i ekologije.
Posebno se zadržao na ideji da energetska tranzicija, o kojoj svakodnevno govorimo, u povijesnom smislu nije jednostavna zamjena jednog izvora energije drugim.
– Imamo tu retoriku inovacija i tranzicije, prelaska s jednog izvora energije na drugi. Ali ono što se fizički događa jest dodavanje novih izvora energije, dok se oni prethodni koriste čak i više nego prije. Povrh njih samo pridodajemo nove izvore energije, objasnio je Maigret, koji je govorio i o konceptu energetskih robova, kojim se količina energije potrebne za funkcioniranje suvremenog društva uspoređuje s fizičkim radom čovjeka. Prema primjerima koje je iznio, današnji način života ovisi o energiji koja višestruko premašuje mogućnosti ljudskog tijela.
Naša sposobnost preoblikovanja svijeta više ne proizlazi prvenstveno iz snage naših ruku, nego iz goleme mreže strojeva, infrastrukture i tehnoloških sustava.
U jednom od predstavljenih projekata kolektiv je pokušao pokazati koliko prirodni ekosustavi zapravo vrijede, uzgojivši pšenicu u umjetnim, kontroliranim uvjetima, gotovo potpuno izdvojenu iz prirode. Kada su uračunali sve ono što prirodni sustavi inače osiguravaju, od vode i svjetlosti do strujanja zraka i hranjivih tvari, cijena proizvodnje kilograma pšenice dosezala je između tristo i četiristo eura.
Naravno, nije riječ o tvrdnji da bi kruh trebao toliko koštati. Riječ je o pokušaju da se pokaže koliko su naši uobičajeni ekonomski izračuni ograničeni kada zanemaruju vrijednost prirodnih procesa.
Maigret je predstavio i istraživanja fotosinteze, uzgoja spiruline te mogućnosti promišljanja ekonomije kroz stvarne energetske i biološke odnose, umjesto isključivo kroz novac. No, možda je najupečatljivija bila metafora Zemlje kao baterije. Planetu su bili potrebni milijuni godina da akumulira energiju i razvije složenost života kakvu poznajemo. Čovječanstvo danas golemi dio tih zaliha troši tijekom razdoblja koje je, u planetarnim razmjerima, tek kratki trenutak.
Kao da ubrzano praznimo bateriju koja se punila milijunima godina.
Znamo što bismo trebali promijeniti, ali ne znamo kako
U razgovoru s publikom otvoreno je i pitanje mogu li pojedinci svojim postupcima bitno utjecati na promjene koje su potrebne.
Maigret je istaknuo da su razmjeri problema toliko veliki da pojedinačne promjene nisu dovoljne. Ipak, osobne, obiteljske i lokalne prakse mogu biti važne za razvoj drukčijih odnosa, zajedništva i sposobnosti djelovanja.
Još je zanimljivije bilo njegovo razmišljanje o ograničenjima stručnog znanja.
Tijekom istraživanja, razgovarajući sa znanstvenicima iz različitih disciplina, članovi kolektiva često su otkrivali da ljudi koji proučavaju vrlo slične probleme međusobno gotovo uopće ne komuniciraju. Antropolozi, računalni stručnjaci, ekonomisti i drugi istraživači nerijetko dolaze do sličnih zaključaka, ali ostaju zatvoreni unutar svojih područja.
Postoji, međutim, još jedan problem.
– Mnogi akademski stručnjaci osjećaju se vrlo nemoćno kada treba ostvariti ono što zagovaraju ili o čemu pišu u svojim izvještajima. Oni zapravo ne znaju kako proizvesti takvu promjenu, rekao je Maigret, govoreći o iskustvima razgovora s istraživačima različitih područja.
Upravo zato kolektiv svoje projekte ne predstavlja kao konačne odgovore, nego kao svojevrsne alate za razumijevanje složenih problema. U tom pristupu umjetnost ne zamijenjuje znanost, već otvara prostor u kojem se činjenice sagledavaju iz drukčije perspektive.
Hoće li u budućnosti uopće biti muzeja?
Vratimo se, međutim, onim crnim plakatima u Filodrammatici.
Njihova je vizualna privlačnost neupitna, a sustavnost kojom su prikazani neobični primjerci gotovo fascinantna. Posjetitelji zastaju, promatraju, čitaju objašnjenja, uspoređuju predmete i ilustracije. Na prvi pogled sve djeluje poput izložbe nekog prirodoslovnog muzeja budućnosti. Ali kakav će uopće biti taj muzej?
Ako nastavimo svijetu i društvu raditi ono što im radimo danas, možda ga neće ni biti. Ne zato što nećemo imati što izložiti, nego zato što možda neće biti nikoga tko bi izloženo pogledao. Kada čovjek posluša Mariju Roszkowsku i Nicolasa Maigreta, kada pogleda „Bestijarij antropocena” prvi osjećaj koji ostaje je – zabrinutost. I to ne zbog nekakvih zamišljenih čudovišta iz budućnosti, toga uopće i nema, nego zbog stvarnog primjerka svijeta u kojem živimo i promjene kojega često niti ne primjećujemo, premda smo ih sami izazvali.
Vjerojatno je u tome najveća vrijednost ove izložbe. Ne govori nam što bismo trebali misliti, ne nudi jednostavna rješenja i ne pokušava nas utješiti. Samo nas suočava s posljedicama vlastitog djelovanja. A nakon što ih jednom ovako pogledamo, postaje ih mnogo teže ne vidjeti.
Izložba „Bestijarij antropocena“, koju organizira Drugo more, ostaje otvorena u Galeriji Filodrammatica do 19. studenoga.
Obavezno pogledati.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
