Okupljaju se stare generacije osnovnoškolaca, ljudi se nakon izvjesnog vremena požele prisjetiti onih s kojima su u najranijoj mladosti dijelili školske klupe, obilježavanja godišnjica mature nisu nikakva novost, znam ljude u Rijeci koji su nedavno proslavili 67 godina od kada su napustili srednjoškolske klupe. Okupljaju se ljudi i na obljetnicama nekih važnih događaja, nekih sportskih uspjeha, nekih tragedija, česta su baš takva okupljanja, ali odgovorno tvrdim da u svojih 52 godine života nikad još nisam čuo da se na jednom mjestu, bez nekog važnog datuma kao poveznice, okupilo nekoliko generacija klinaca što su odrastali jedni uz druge i nostalgično evocirali uspomene na najblesavije, najbezbrižnije, najneopterećenije, najradoznalije i najrazigranije dane života.
A u Rijeci se dogodilo baš to. Na Gornjoj Vežici, u ulici Ratka Petrovića, u narodu poznatijoj kao Kineski zid, valjda zbog toga što su nizovi peterokatnica posloženi tako da jednim dijelom neodoljivo podsjećaju na najslavniji zid na svijetu. Ulica Ratka Petrovića poduža je ulica sa sasvim solidnim brojem žitelja pa bi toponimski precizno bilo reći da je mjesto susreta bio D-5, jedan od šest nizova, onaj smješten neposredno uz zadnju stanicu autobusne linije broj 7A, odnosno ispod velikog zavoja što vodi na brdo Križ, mjesto neiscrpnih izvora mnogobrojnih anegdota i pizdarija najrazličitijih vrsta, uključujući i one što bi zasigurno pronašle svoje mjesto u kakvom leksikonu riječkih urbanih legendi, kada bi takva knjiga postojala ili kada bi se netko odvažio napisati je.
Snješka, Puha i Vlasta. Dame ovog puta idu na prvo mjesto. Sveto ili Čive (Tozo), Leo i Hrvoje (braća Galić), Kučej, Đani, Mile, Zvjerka (Damir), Pero, Dado (Cakavida), Brzi i ja, ne znam više niti sam jesam li bio Debeli ili Kiki. Možda smo mi tek petina onih klinaca koji su život i sve životne mudrosti krenuli upoznavati baš iz tog mjesta, iz jedne ulice naseljene početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nastanjene uglavnom mladim obiteljima svih vrsta, profila, stupnjeva obrazovanja i socijalnog statusa. Jednostavno rečeno, D-5 je bio živopisno mjesto prepuno jednako toliko živopisnih likova, u kojoj je potpuno bila izbrisana granica svih onih razlika što se danas djeci prodaju pod nešto sasvim normalno. Netko će reći da je u pitanju čista nostalgija i idealiziranje, ali svi oni koji su odrastali u sličnim okolnostima, razumjet će o čemu govorim.
Dakle, Snješka, Puha, Vlasta, Sveto ili Čive (Tozo), Leo i Hrvoje (braća Galić), Kučej, Đani, Mile, Zvjerka (Damir), Pero, Dado (Cakavida), Brzi i Debeli ili Kiki (dakle ja) okupili su se na zidiću na početku ulice, pa nostalgično prošli jedan đir oko ulice koja im je pružala i dom i utočište i zaštitu i odgovore na sva ona najvažnija životna pitanja, zastali ispod Katinog prozora, mjesta na kojem smo se uvijek nadali iz prve ruke saznati ponešto više o anatomiji ženskog tijela (cure nisu htjele zastati, njih to ionako nikad nije zanimalo op.p.), pa onda kao prije toliko desetljeća krenuli pješice do škole uz ponešto burnog negodovanja dežurnih lijenčina (to sam bio ja op.p.), pa u Antoniju čašicom razgovora zaključili nulto okupljanje. Nulto zbog toga što možda nismo odabrali dobar datum za druženje, možda nismo pogodili tajming, pa nas se sakupila tek šačica, ali smo sigurno pogodili smisao i bit pa će prvo službeno okupljanje tek uslijediti.
Moram priznati da je bila je prava uživancija slušati Mileta kako je zakucavao s jednom rukom, bez gledanja, preko glave, iza glave, sa zaletom ili bez njega, Zvjerku kako otkriva da priča o guranju tristaća uzbrdo iz čiste zabave ipak samo spada u kategoriju urbanih mitova, Đanija kako objašnjava da je panker postao zato što su se raspali Beatlesi, a što Yoko Ono rastavi ni Bog ne može sastaviti pa je panker i ostao, ali i brojne slične doživljaje. Uključujući i doživljaje s onim ljudima koji možda baš sada koračaju nekim nebeskim ulicama svog i našeg zajedničkog djetinjstva.
Da, bili su s nama i Mitar i Emil (braća Damir i Emil Mitrović), i Davor, i Anita, Klaudio, Marina, Maja, Andro i psić mu Lari, i Siniša. Istini za volju, Sinišin prerani odlazak nas je i motivirao na ovo okupljanje i druženje. Nulto. Prvo će tek uslijediti.
