PoeTris: Tri pjesme po izboru autora.
Pobratimstvo lica u svemiru Pokušavajući progutati sjećanja zapela u grlu, Trudeći se oglodati i probaviti uspomene, Dan za danom plutamo u udobnim kukuljicama - Kao nesuđeni leptiri bez mogućnosti leta. Tada preko plećki navučemo svoja četiri zida Poput stare, pouzdane, iznošene košulje. Umovi se njuše poput nedresiranih pasa, Gluhi glasovi se dovikuju s otoka na otok, Nadglasujući se s humom vječnog plavog bezdana. Prekid komunikacija. Svatko je greben za sebe. Jezici nam se petljaju poput masnih konopa I migolje u ustima u maniri seksualnih jegulja Dok pokušavamo svim silama ispljunuti Misao, Penetrirati u glavu drugog ljudskog pobratima, Zaleći se poput štrige u školjki nevoljnoga uha. Naše ruke poput ruku strašila vijore na vjetru U gorkom pokušaju zagrljaja s nekim tuđim Egom. Ideje poput konfeta besciljno plutaju kroz prostor. I ne znajući živimo odijeljeni, zakopani, bremeniti medom U nemogućnosti razmjene zlatnog moždanoga nektara. Osiromašeni i opljačkani, sahranjeni u sedefnim sefovima, Samodostatni i ustajali poput haringi u konzervama - Ne dotičemo se, ne nadopunjujemo se, ne razumijemo se. Par usamljenih mornara na pučini porađa uragane Pjevajući o poistovjećenju kroz riječi i kroz misao. Zbog želje prepoznavanja u pjesmi iznad valova Oni, bolesni i smiješni, promukli i sapeti, Iz grla pljuju pticu za let ka praznom nebu. Njen uspon prate naherene glave, zabačene brade I deset tisuća slijepih očnih duplji prepunjenih kišom. (iz zbirke "Na kraju svijeta", Jutro poezije, 2022.)
Strojevi za procesuiranje nesreće Ljudsko tijelo je nesavršeni, samoživi stroj Sposoban za procesuiranje vlastite nesreće. Krhki zupci od kostiju i sklopke od trošnog mesa Bruje i neumorno pokreću naš mehanizirani svijet, Dok jednog dana ne dođe do kratkog spoja disanja. Mašine s ludim no blistajućim očima Pretražuju horizonte u beskonačnoj potrazi Za neautomatiziranom ljubavi naprednih primata, Ili bar za sakrivenim projektantskim nacrtom Nevidljivog arhitekta naše male žudnje. Empirija je samo zgodna, slatka riječ Kojom imenujemo beznadežnu zastarjelost Svoga nelicenciranog softvera. Visoko uzdignutih ruku i zastrašenih lica Okrećemo se u smjeru virtualnog horizonta. Beskrajno strpljivi, čekamo na dolazak Novog digitalnog mesije koji će već sutra Užgati novu blistavu električnu iskricu U karoseriji naših posustalih prsnih koševa. Nema nas, a tu smo - automatizirane sjenke. Volimo se strpljivošću pomahnitalih buldožera. Ipak ćemo jednom nazrijeti kraj koda, No možemo li postati nešto više od "verzije 1.5"? Možemo li procvasti kao završeni program Testiran i odobren za izvoz prema zvijezdama? (iz zbirke "Na kraju svijeta", Jutro poezije, 2022.)
Izdaja tijela Dosadile su mi ove moje oči, Ovi mutni prozori u vanjski svijet. Kroz njih se sve ulice čine tako umorne i stare. Dosadile su mi ove moje noge, Ove podrezane no vjerne štake. Gdje god me one odnijele, čini mi se preblizu. Dosadile su mi ove moje ruke, Ovi krakovi kratkovidne hobotnice. Za čime god da posegnem, ne nalazim dragulje. Dosadio mi je ovaj moj trbuh, Ova provalija što mi uzvraća pogled. U tom bezdanom grotlu nema isposničkog mira. Jedino još podnosim svoj razigrani jezik. Ponekad, kad zaspim, on izlazi iz mojih usta I nastanjuje mi se u ušnoj školjci, šapućući ludosti Od kojih drhtim u svom snu. Sanjam bijela krila. (iz zbirke "Na kraju svijeta", Jutro poezije, 2022.)
Boris Kvaternik rođen je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine.
Svoju prvu samostalnu knjigu poezije Na kraju svijeta objavio je 2022. godine u nakladi
udruge Jutro poezije.
Objavljivao je poeziju i prozu i na stranicama kao što su Na vrh jezika, Booke.hr, Poezin,
Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika, Fiction
Playgrounds, Zvona i nari, itd. Objavljivan je u tiskanim časopisima i novinama kao što su
Večernji list, Avangrad, Jat, Balkan express, The Split Mind, Universitas i dr. Radovi su mu
izašli u zbornicima Junaci urbane bede, Moj tata plače u kinodvoranama, Hrvatska mlada
lirika 2, Petrinjske staze, Dok vlakovi prolaze, Vlakovi još prolaze, Zbornik IV.
gornjogradskog književnog festivala, kao i u dvama Antologijama Jutra poezije (2010. i
2020.) te u Sferakonovim zbirkama fantastike i naučne fantastike Sfumato, Abeceda beskraja i
Svjetla dalekih obala.
Od ostalih spisateljskih angažmana, autor je pjesničkog predgovora izložbe „Dođe tako
čovjeku“ akademskog grafičara Davora Dmitrovića, kao i stručnih radova „Revolucionarni
potencijal i aktualnost pojedinih buddhističkih koncepata“ (Fantom slobode, 2018) i „Barlaam
i Jozafat: Sličnosti i razlike između indijske legende o Buddhi i njezine kristijanizirane verzije
iz starije hrvatske književnosti“ (Riječi, 2021.).
Povremeno objavljuje književne, filmske i glazbene recenzije.
Rukopis pjesničke zbirke Razglednica od soli javno mu je pohvaljen na natječaju „Anđelko
Novaković“ za 2017. godinu. Ušao je u uži izbor za nagradu „Mak Dizdar“ i nagradu „Sfera“
2018. godine. U 2019. godini dospio je do finala online poetskog natjecanja „Mili dueli“.
Također, ušao je i u širi izbor za nagradu „Na vrh jezika“ 2018. i 2020. godine.
#poetris #poezija
