„Kad sam imao 16 godina, otišao sam na svirku benda The New Yardbirds u pub u West Hampsteadu. Prostor je bio velik kao pola, kao četvrt ovog. Došli smo ranije i iznenadilo me vidjeti koliko ljudi dolazi, sve više i više. Gomila me gurnula do zvučnika i nisam se mogao pomaknuti. Bend je došao na stejdž i rekli su: „Upravo smo promijenili naše ime u Led Zeppelin.““, anegdota je kojom je Julien Temple u svom gostovanju u riječkom Art-kinu u petak, 26. srpnja, zamolio novinarku i kreativnu direktoricu Cinehill film festivala Milenu Zajović da govori malo glasnije, a okupljenu publiku uveo u zanimljiv razgovor sadržan od niza događanja iz njegova života prije projekcije njegovog filma Joe Strummer: Neispisana budućnost.
Julien Temple britanski je redatelj čiji se opus sastoji od dokumentarnih i igranih filmova te glazbenih spotova. Slavu stječe 1970-ih snimanjem dokumentarnih filmova o Sex Pistolsima, pionirima punk scene prema kojoj Temple gaji posebnu privrženost, a koja se očituje i u njegovom redateljskom stilskom specifikumu. Osim što je Temple stvarao dokumentarne zapise o kulturi jednog, kako će vrijeme pokazati, specifičnog i važnog mjesta glazbene povijesti, u narednim godinama on sudjeluje i u aktivnoj produkciji popularne kulture režirajući u 1980-ima glazbene spotove velikanima glazbene industrije, poput bendova The Clash, Rolling Stones i Judas Priest te glazbenika i glazbenica- Neil Young, David Bowie, Whitney Houston i Janet Jackson. U dva je navrata osvojio i Grammy za najbolji glazbeni spot- za pjesmu This Note’s for You Neila Younga i za Day in Day Out Davida Bowieja.
Britanski redatelj Julien Temple dva je puta u prethodnim godinama gostovao na Motovunskom filmskom festivalu, a ove mu je godine na festivalu je uručena Maverick nagrada, nagrada kojom Cinehill Film Festival ovjekovječuje rad autora čija je inovativnost i kreativnost pomaknula granice filmskog stvaralaštva, ali i umjetnosti općenito. Riječko je Art-kino u suradnji sa Cinehill Film Festivalom i uz podršku udruge Distune Promotion u petak organiziralo gostovanje Juliena Templea u Rijeci, omogućivši Riječanima i Riječankama upoznavanje s velikanom glazbenog dokumentarizma. Projekcija Templeovog dokumentarnog filma o frontmenu The Clasha, Joeu Strummeru, i razgovor s Templeom kojeg je vodila novinarka Milena Zajović, privukao je brojnu publiku- mjesta su dvorišta ljetnog Art-kina do zadnjeg bila popunjena, a ulaznice rasprodane.
Uz na početku teksta opisanu anegdotu, Temple već na samom početku razgovora privlači veliku pozornost publike koja je u sljedećih pola sata sa zanimanjem pratila živopisne opise mjesta, vremena i osoba koje je Temple podijelio iz svog osebujnog života.
Temple na početku razgovora s publikom dijeli crtice o svojim počecima filmskog stvaralaštva:
„Snimanjem filmova sam se počeo baviti na najbolji način- tako da do svoje 21. godine nisam pogledao niti jedan. Slušao sam glazbu, naravno, ali nisam smio gledati filmove. Na faksu su me prijatelji odveli na projekciju Godardovog Prezira. Oni su se nagledali filmova, art filmova, Antonionija, što već. Došli smo na projekciju i nisam razumio ništa u filmu, osim kadra gole Brigitte Bardot. Bilo mi je neugodno i odlučio sam pogledati film još par puta na kraju čega sam pomislio da ga možda ipak malo razumijem. Imao sam sreće, bilo je 25 koledža koji su puštali tri filma tjedno, što je značilo 75 filmova tjedno kojima možeš nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Snimanjem filmova počeo sam se baviti jednostavno ih gledajući.“
Temple zatim otkriva kako mu je prvi film koji je snimio bio The Tunning of Elynour Rummyng, nazvan prema prvoj pjesmi na modernom engleskom jeziku. Snimao ga je kao prijemni za filmsku akademiju, te ga nakon toga nikad više nije pogledao. No, zahvaljujući njemu, upao je u filmsku školu. Kao ono što ga je navelo na tu odluku, Temple navodi: „Prvo sam studirao arhitekturu, ali ubrzo sam shvatio da nikad neću moći izgraditi nešto jednako lijepo kao što to zamislim. „Ako stvaram filmove, mogu izgraditi što god poželim“, pomislio sam.“
Sljedeće se pitanje ticalo Templeovog rada sa Sex Pistolsima, odnosno njegove bliske povezanosti s bendom i svim ostalim protagonistima britanske punk scene, na što Temple u šaljivom tonu odgovara: „Mrzili su me. Nisam bio blizak s njima, bio sam samo uporan.“, te pojašnjava kako je nekima bio draži nego drugima, ali da se dobro slagao sa Sidom Viciousom te pogotovo sa Steveom Jonesom. U ozbiljnijem tonu Temple prepričava svoj prvi susret sa Sex Pistolsima koji se desio na London Docksu- mjestu na koje ga Rijeka sa svojim zapuštenim industrijskim kompleksima uvelike podsjeća, kako navodi:
„London Docks su počeli zatvarati u kasnim 60-ima. Sredinom 70-ih bilo je to divno mjesto za šetati, prije nego što su to mjesto yuppieficirali i gentrificirali- siguran sam da će istu stvar napraviti i ovdje. Hrđave dizalice, korov koji se probijao kroz beton i tišina usred ogromnom grada- bio je jeziv, lijep i čudan osjećaj biti tamo.“, opisuje Temple i nastavlja: „Jednog dana u ljeto 1975. kada sam šetao tamo, čuo sam da netko svira pjesmu od Small Facesa. To me začudilo jer sam Small Faces volio kao klinac, ali u to vrijeme ih više nije nitko svirao. Slijedio sam zvuk do stare, zapuštene tvornice otvorenih vrata. Kako sam se približavao, shvatio sam da uništavaju pjesmu- stihove su promijenili iz „želim da znaš da te volim“ u „želim da znaš da te mrzim“, to nije ispravno, pomislio sam“. Prizor benda koji ga je zatekao u napuštenoj tvornici opisuje kao bizaran i ništa nalik na ono što je do tada bilo popularno i uobičajeno: „Članovi benda su izgledali kao kukci-ljudi iz vanjskog svemira. Nisu izgledali kao tadašnji uobičajeni bendovi s ulica- s dugim kosama, trapezicama i groznim starim kaputom od ovčje kože. Imali su jako mršave noge, naspram čega su im stopala u creepersicama i torzo u vestama od moher vune dizajnerice Vivienne Westwood izgledala ogromno. Veste su imale žuto-crne i crveno-crne pruge, izgledali su kao čovjekolike ose. I imali su čudnu šiljastu kosu, a ne dugu. Prišao sam im kako bih ih pokušao uvjeriti da mi dopuste snimanje filma o njima za filmsku školu, na što su mi rekli da odjebem. Vratio sam se u dio zapadnog Londona gdje su mladi živjeli u skvotovima i oduševljeno im rekao: „Vidio sam budućnost! Jebeno nevjerojatan bend, nećete vjerovati kakvi su.“ Pitali su me kako se bend zove i tek sam tada shvatio da ih nisam pitao za ime. Rekli su mi da će ubrzo imati svoju prvu svirku pa sam sljedećih 6 tjedana pratio najave u svim glazbenim novinama, tražeći neko čudno ime. „Sex Pistols, mora da su to oni“, konačno sam pomislio. Nakon toga sam pratio njihove nastupe i pokušao ih snimati.“
Ući na punk koncert s kamerom i snimati nije bilo jednostavno, što Temple opisuje:
„Izradio sam si kopiju ključa od sobe s kamerama Nacionalne filmske škole kako bih mogao koristiti kameru po noći. Sve dokle bih je mogao vratiti natrag do jutra, mogao sam snimati Sex Pistolse gdje god bi nastupali. Problem je bio Malcolm McLaren na vratima koji nije dopuštao snimanje njegovog benda (menadžer Sex Pistolsa, op.a.). Nitko iz publike nije smio snimati nastup što je vrlo različito od snimanja s mobitelima na koncertima danas. Imali smo ogromnu kameru koju smo morali unašati kriomice, tako da bih je rastavio, objektiv stavio u hlače- izgledao bih kao Elvis Presley, a tijelo kamere pod ruku. Onda bih kameru ponovno sastavio u WC-u kluba i stavio je ispod kaputa, nastup snimajući potajice. Tako je punk rock snimanje počelo, a specifičan stil kamere koja podrhtava nastao je slučajno- jer bi u gomili na koncertu i s kamerom pod rukom konstantno bili gurani.“
U isto vrijeme kada je snimao Sex Pistolse, Templea je privukao još jedan punk sastav- The Clash. Zaintrigiran njihovom glazbom i nastupima, Temple ih kreće snimati, no ne zadugo- menadžeru Clashovaca Bernieju Rhodesu nije se svidjelo što Temple istovremeno surađuje s oba benda:
„Bio sam strastven u vezi The Clasha, bili su izvrsni. Snimao sam ih kojih 6 mjeseci, a onda mi je njihov menadžer, Bernie Rhodes, postavio ultimatum- da mogu snimati ili The Clash ili Sex Pistolse. „Onda biram njih, jer si ti šupak“, rekao sam mu. No taj je dio Bernie prešutio bendu, rekao im je samo da sam odustao od snimanja. Tih sam se 6 mjeseci snimanja dobro slagao s Joeom, ali sljedećih 25 godina između nas je bio čisti otrov, mržnja.“
Ipak, spletom okolnosti Temple ne samo da je izgladio svoj odnos sa Strummerom, već je razvio i iskreno prijateljstvo. S publikom Temple dijeli epizodu slučajnog susreta iz ranih 1990-ih koji ih je doveo do toga:
„Moju je suprugu Amandu, ona je danas isto ovdje, njena najbolja prijateljica pitala može li sa svojim novim dečkom doći u posjetu kod nas na selo u Velikoj Britaniji gdje smo živjeli. I oni su se htjeli preseliti na selo pa su tražili kuću. Amanda je rekla da naravno da mogu i tako stižu oni, izlaze iz auta, Lucinda i Amanda se grle, a ja vidim njenog dečka i pomislim kako nevjerojatno sliči na Joe Strummera. Dečko se približava i shvatim- jebote, to je Joe Strummer!“
Taj se dan Temple mučio s izradom balona na vrući zrak u svom dvorištu, što mu je Strummer prkosno prokomentirao: „Nemaš pojma što radiš, je li? Pokazat ću ti kako se to radi.“ Proces izrade balona trajao je satima i tekao uz boce vina. Strummer je zapalio logorsku vatru, što Temple opisuje: „Vatra na travnjaku, za Engleza to je kao da te pitaju mogu li ti tenkom pregaziti travnjak, ali sam mu dopustio.“ Balon na vrući zrak bio je gotov tek u 4 ujutro, digli su ga u zrak i probudili djecu da vide prizor. U zoru i uz pjev jutarnjih ptica, Strummer je odlučio da želi živjeti upravo tamo. Let balona nije bio sasvim uspješan- buknuo je u plamen, ali zahvaljujući toj su zgodi Temple i Strummer postali prvi susjedi i vrlo bliski prijatelji čija su djeca odrastala zajedno.
Julien Temple na kraju razgovora otkriva kako mu je bilo snimati dokumentarni film o Strummeru, nekome s kim je bio toliko blizak. Film je počeo snimati nakon Strummerove iznenadne smrti 2002. godine, a dovršio ga 2007.
„Snimati film o nekome za koga osjećaš da ti je istinski prijatelj je čudno i teško. Mogu snimiti film o Keithu Richardsu ili Shaneu McGowanu bez problema, ali film o Joeu je za mene osobno bila posebna stvar. Imao sam osjećaj duga prema onome tko je on bio, kako sam ga ja vidio- prema njegovoj čistoći, ali i iskvarenosti ljudske čistoće. Nije bio anđeo, ali Joeove kontradikcije su zbog čega film funkcionira.“
Temple otkriva kako je Strummer često izvodio svojevrsni performans Logorska vatra u kojem bi okupio različite ljude oko vatre pri čemu bi sam bio „kao nevidljivi majstor ceremonije“, zbog čega Temple u dokumentarcu koristi isti motiv- Strummerovi prijatelji i poznanici uz logorsku se vatru prisjećaju Joea i dijele priče.
„Vatra je od samog začetka čovječanstva bila s nama- uvijek smo se oko nje okupljali, ispod zvijezda koje su i sada iznad nas, otprilike na istom mjestu. Joe je bio vrsta osobe za koju si znao da je bio ovdje prije, iako ja sam ne vjerujem u reinkarnaciju. Imao sam velike sreće istinski ga poznavati tih nekoliko godina, zbilja je bio čarobna i posebna osoba. Nadam se da je film uspio barem djelomično posvjedočiti tome.“
S vidljivim je ganućem zaključio Julien Temple. Publika, već i u tom trenutku ispunjena brojnim impresijama, ispraća Templea s velikim aplauzom te uživa u projekciji filma koja je uslijedila.
Istaknuta i ostale fotografije: Vladimir Mudrovičić; Art-kino
#Art-kino #Julien Temple #Punk #razgovor
