Damira Čargonju Čarlija nije potrebno posebno predstavljati. Iako će u Rijeci mnogi reći da je Čargonja poznati riječki ugostitelj, koji je potpuno zapuštenim plažama na Kantridi podario život kakvom se malo tko mogao nadati, ipak je široj javnosti poznatiji kao umjetnik, aktivist i neinstitucionalni kulturnjak, koji je svojim radom, performansima, akcijama i projektima stekao jednako veliku vojsku štovatelja i kritičara.
Čarli je od 1998. do 2008. godine svojom tvrtkom MMC d.o.o., u stručnim umjetničkim krugovima poznatoj po sintagmi „poduzeće u kulturi“, vodio kultni riječki klub Palach, a unutar kojeg je djelovala još poznatija Galerija O.K.. Nakon toga, kada je sa svojim kolegama praktički izbačen iz prostora u Kružnoj, osnovao je K.U.N.S. (Klub umjetnika na Sušaku), pa se preselio na Kantridu i u to vrijeme na njenim zapuštenim plažama koje su posjećivali samo rijetki Riječani, otvorio lanac beach barova od kojih je danas najpoznatiji Morski prasac. Pokrenuo je Čargonja i festival FONA (Festival nove umjetnosti), jednu od rijetkih manifestacija suvremene umjetnosti u Hrvatskoj s kojom je kultura prvi put ušla u zapuštene riječke industrijske prostore Benčića, Hartere, Torpeda i ostalih javnih gradskih prostora. Pokrenuo je sa svojim kolegama i međunarodno poznati projekt Goli otok – Novi hrvatski turizam, koji je za cilj imao pretvaranje Golog otoka u svojevrsnu art koloniju sa specifičnim tipom turizma te stavljanje pod svojevrsnu zaštitu tog prostora. Zbog projekta primljen je i kod tadašnjeg predsjednika Mesića. Sabor je donio i nacrt zakona o zaštiti Golog otoka, no kao i uvijek – sve je ostalo na Čarlijevom angažmanu i političkom obećanju.
Čargonja je i dalje neumoran. Projekti poput FKK – Kantrida europski kvart kulture, Ljeta na Kantridi i ostalih događaja, što se financiraju isključivo iz osobnih prihoda, Riječanima i ostalim posjetiteljima pružaju besplatan program, što je ključni dio Čarlijeva angažmana. Damir Čargonja je čudna biljka, često impulzivan i nagao tip čiji su postupci u početku potpuno nerazumljivi, no s vremenom uglavnom dobiju smisao. Tako i ovi posljednji, što su šokirali i njegove prijatelje i širu riječku publiku, pogotovo onu kulturnu, kada je doslovno preko noći svoj kafić u Krešimirovoj ulici pretvorio u izlagački prostor Galerije O.K., pa do toga da je unazad mjesec dana pokrenuo prvi riječki portal za kulturu – Artkvart.hr.
Sve gore navedeno, pa i još ponešto više od toga, nagnalo je mene, sportskog novinara s 27-godišnjim iskustvom, a odnedavno i novinara Artkvarta, da se pomalo bojažljivo, a pomalo ohrabreno obećanjem da će portal Artkvart biti potpuno oslobođen onih zabranjenih pitanja, uhvatim u koštac s „gazdom“, koji se posljednjih dana sporadično na raznim medijskim platformama, uključujući tu i društvene mreže, kritički osvrće na stanje u riječkoj kulturi, očito u njemu vrije nezadovoljstvo.
Zašto?
– Nezadovoljstvo u meni ne vrije sporadično, vrije oduvijek. Zašto? Zato što stalno gledam po svome gradu, primjećujem nedostatke. Rijeka mi je životna inspiracija i ako primjetim da je za sreću ovog grada potrebno samo malo, a na tom polju se ništa ne događa, znam – popizditi. Rijeka ima potencijal, ima povijest, ima i mogućnosti, ali su neiskorištene i često robuju nekim našim sitnim igricama, od onih političkih do igrica same kulturne scene. I sad mi je dosta svega, naročito zbog toga jer gledam situaciju u Art-kvartu Benčić, gdje sam već tri godine prisutan s klubom Jadran, odnosno ono što se ovdje događa nakon neslavne propasti projekta EPK 2020. Možemo mi pričati da je korona naštetila projektu EPK, ali se nešto ipak dogodilo. Riječke kulturne institucije su uglavnom dobile nove adekvatne prostore, stvorio se takozvni Art-kvart na Brajdi, potrošili su se veliki novci, i ljudi su s pravom očekivali i očekuju da će imati jedno mjesto koje će rado posjećivati, mjesto koje će nas predstavljati i u međunarodnom kulturnom smislu, koje će svakodnevno pohoditi horde turista i znatiželjnika. Kad ono – ništa, nula! Poludim kada od nekih ljudi iz politike i kulture čujem: Doći će to s vremenom! Što će doći s vremenom? Hoće li to doći samo po sebi? EPK je kao projekt propao, haj’mo reći da je propao zbog pandemije koronavirusa, ali su ostale zgrade, ostao je Art-kvart, a nestalo je energije i volje. I to vidim kao veliki problem. Moje nezadovoljstvo počiva i na vremenu kada su te institucije bile smještene u nekim drugim prostorima, pa su ljudi zaposleni u njima često tvrdili da imaju neadekvatne uvjete. E, sad kada su ti uvjeti stvoreni, situacija je još i gora nego što je bila. Ljudi su došli u nove prostore i nastavili raditi po starom. Pretpostavljam da je tako zato što više nema kontrole nad tim institucijama od strane vlasnika, iako mi se samo po sebi nameće pitanje želi li se vlasnik uopće toliko petljati s kulturom. Imam osjećaj da žele završiti s posljednjim činom, otvaranjem Gradske knjižnice i povratkom broda Galeb i da će se onda čekati da sve to zaživi samo po sebi. A to čekanje je po meni suludo. Što znači čekati? Možda ljudi koji tamo rade ne znaju što rade, možda nemaju sredstava pa nemaju mogućnosti raditi kvalitetnije i bolje programe i kvalitetno se organizirati. Zavladala je letargija i depresija, koja nije obuzela samo institucije, već i vaninstitucionalnu scenu, ljudi izmišljaju razloge zašto je to tako, a što je sve tu prava istina, ne znam niti ja, ljutito u jednom dahu ispričao je Damir Čargonja Čarli, pa krenuo navoditi apsurdne primjere s kojima se svakodnevno susreće, a na koje ne može utjecati.
– Posebno ću kao primjer navesti Muzej moderne i suvremene umjetnosti, oni su naši prvi susjedi od kada sam otvorio klub Jadran, praktički smo vrata do vrata. Turisti na aplikaciji imaju MMSU, često dolaze, ali često dolaze na zatvorena vrata, pa čekaju ispred muzeja, pa se čude je li to muzej, ulaze u naš prostor s pitanjem jesmo li možda mi muzej, a znali smo i mi zivkati da se otvore vrata. Puno je ljudi svjedočilo takvim slučajevima i to je opće poznata stvar, a meni je to žalosno. Onda, imamo tu i Muzej grada Rijeke, cijela ta infrastruktura je ostala u bivšem prostoru takozvane Kockice, a u muzej se preselilo nekoliko kustosa i tehnička služba. Nejasan mi je razlog zbog čega je to tako, jer ako radiš u novoj zgradi, a Šećerana je jedna od najljepših zgrada u Rijeci, onda su se svi morali preseliti tamo i graditi jednu novu priču oko novog muzeja. O biranju novog ravnatelja ili bolje rečeno ravnateljice neću trošiti više ni riječi, jednostavno sramotno. Nadalje, trg unutar samog Art-kvarta u posljednje je vrijeme postao prostor okupljanja beskućnika, onaj potok nitko ne čisti, trg je neuređen, često puta vidim djecu koja dolaze u Dječju kuću, koja nešto i radi, pa prolaze pored nekog pijanog čovjeka koji leži na podu, o ulazu na trg koji smrdi po ustajalom urinu neću niti govoriti. Da nije užasna, meni bi ta priča bila poprilično groteskna.
Vratimo se samo malo unatrag, iako si evidentno razočaran stanjem, a kažeš da nezadovoljstvo u tebi vrije oduvijek, ipak si zdušno podržao EPK, pa i pridonio i otvaranju i čitavom projektu?
– EPK je bila velika šansa Rijeke da se promijeni, ne samo u kulturnom smislu, već i u onom gospodarskom. Problem Rijeke danas je da gubi ljude, a odgovorno tvrdim da nije bilo te korone i propasti EPK da bi dosta novih ljudi došlo i ostalo živjeti u Rijeci, a ne kao što je sada slučaj da su neki ljudi iz Rijeke već otišli, a neki o tome razmišljaju. Osim toga, u EPK je bilo dosta zaposlenih mladih ljudi koji su na početku dosta griješili, ali su kroz godine pripreme projekta mnogo toga i naučili. Bilo je zanimljivo kada smo nakon svega imali jednu tribinu na kojoj je bio i tadašnji gradonačelnik Vojko Obersnel, rekao sam tada da su ti mladi ljudi nužno potrebni gradu za opstanak jednog takvog centra kao što je Art-kvart, ali i za neke druge momente, no oni su redom svi dobili otkaze. Ogromna pogreška. To tvrdim i danas.
Mislim da u zadnje vrijeme riječke kulture uopće nema. Riječku kulturu gleda se kao potrošače sredstava, možda će ovo biti zločesto s moje strane, ali niti kulturnjaci ne razmišljaju o kulturi na način da je profesionaliziraju i da se prevaziđe taj trenutak u kojem su isključivo Grad i ministarstvo financijeri
Damir Čargonja Čarli
U Art-kvartu si posljednje tri godine, očito u njemu vidiš i veliki potencijal, a očito je Art-kvart i velik izvor frustracija?
– Meni je priča oko Art-kvarta baš neobična. Nema komunikacije među institucijama, sve je nekako uspavano. Bilo je ideja, razgovaralo se o načinu funkcioniranja, spominjalo se svašta – od agencije koja bi vodila čitavu priču oko kvarta… pa do tko zna čega još. Problematično je kod svih tih institucija da je njihov PR neprepoznatljiv, zna im se dogoditi da imaju dva programa i oba isti dan, da jedna institucija ne zna što radi druga, da ne rade zajedničke programe. Čitav taj trg stoji beskoristan, ne znam zašto se ne bi mogao tu organizirati neki festival tijekom ljeta? Bio je jedne godine advent, bilo je fenomenalno, druge godine ga nije bilo. Čitav taj potez Brajde je fenomenalan, ali još uvijek je noću tamo i neugodno, a zna biti i opasno. Bilo je svakakvih trenutaka i događaja. Krešimirova je prirodni produžetak Korza, Korzo je u posljednje vrijeme nedefiniran prostor, nekada je bio stjecište ljudi kojima su danas veliki trgovački centri mjesta svih njihovih društvenih kontakata i zbivanja. Zimi je toplo, ljeti hladno i nikada ne pada kiša. Tu bih spomenuo i takozvani „Stari grad“, neku večer sam slučajno zalutao tamo. „Stari grad“ je postao okupljalište mladih petkom i subotom, a ja sam doživio kulturni šok. To je sve drugo samo ne ona ona urbana kultura na koju se Rijeka stalno poziva i koju stalno zaziva. I ta priča oko riječkog rocka je samo jedna istrošena platforma koju mi guramo jer smo kao jako liberalan i slobodan grad. Ono što sam u posljednje vrijeme shvatio je, ne da nismo urbana sredina, nego smo se vratili jako puno godina unazad, pali smo na jednu neshvatljivu razinu. Sve je to jedno ništavilo ili po domaći „seljačija“.
Nedavno si klub Jadran pretvorio u Galeriju O.K., nastavljajući tamo gdje je taj slavni riječki galerijski prostor stao 2013. godine. Je li to tvoj novi performans?
– Dugo mislim otvoriti galerijski prostor, nisam nikad odustao od toga, samo je bilo pitanje prostora gdje bih to mogao raditi. Imati galeriju nije samo staviti slike na zid, to je složen posao gdje moraš koncipirati program koji je kvalitetan, imati ljude koji to vode i koji znaju što rade. Čekao sam s time i na kraju me potaknula slučajnost, Jolanda Todorović je došla s jednom mladom kustosicom, željeli su u Kortilu raditi 25 godina MMC-a, meni je bilo zanimljivo da nakon toliko godina, 15 godina od izložbe u MMSU, Jolanda na odlasku u mirovinu želi ponoviti izložbu u Kortilu. Dovela je mladu kustosicu Katarinu Podobnik, koja je trebala voditi čitavu priču oko te izložbe. Katarina je odustala od toga jer u Kortilu nije bilo prilike za zapošljenjem pa se zaposlila u korporaciji, što me šokiralo. Nakon tog mog saznanja Katarina je danas stalno zaposlena voditeljica Galerije O.K.. Bilo je samo pitanje hoćemo li prostor za galeriju pronaći u kvartu – ima ih, ali je složeno i teško doći do njih. Znao sam i da sam, iz svojih razloga, moram napraviti iskorak, izbacio sam svu ugostiteljsku opremu iz prostora caffe bara Jadran i prostorno preuredio u galeriju. Doveo sam sebe, prijatelje, kolege iz institucije i neprijatelje u šokantnu poziciju, ali pokušat ćemo se dobrom umjetnošću svi zajedno probuditi i međusobno početi razumijevati.
Pokazalo se da Rijeci treba Galerija O.K., kako je to netko primjetio – Rijeka je opet dobila galerijski prostor koji funkcionira s ulicom?
– Ne treba Rijeci samo Galerija O.K.. Dogodilo se da je od zatvaranja Malog salona Rijeka praktički ostala bez pravog galerijskog prostora. Način rada Galerije Kortil je dosta složen jer program robuje pravilima pa ne znam koliko taj stručni savjet ili voditelj imaju utjecaja složiti galeriju da ona ima svoju priču i svoj koncept. Može se dogoditi da imaš izložbe nekoliko fenomenalnih umjetnika, pa onda drugi put izložbu starih motora, što si jedna prava galerija koja ima razrađen koncept ne bi smjela dopustiti. To zna ponekad čak i biti humoristično. Kortil je za mene bila galerija svaštara u kojoj se svašta može dogoditi i svašta se događalo. Osim Kortila, tu je galerija HDLU-a, koja nije galerijski prostor, nemaju sredstava riješiti pod koji bi odgovarao osnovnim standardima galerije, a da ne govorimo o osvjetljenju. Ili Galerija Filodrammatica, koja je katastrofalni prostor, ljudi koji znaju što je umjetnost mogu se samo smijati takvom galerijskom prostoru, ne znam može li se ona uopće zvati galerijom. Ne kažem niti da Galerija O.K. ima potpune uvjete, ali ipak smo stvorili najvažnije stvari potrebne za funkcioniranje galerije. Pozicija je savršena, konceptualna je igra jer smo u muzeju, a nismo u muzeju. Prostor nije u vlasništvu MMSU-a, već je u vlasništvu privatne firme, ta ista privatna firma PIK na mjesečnoj bazi polako prodaje svoje prostore, imam informaciju da će uskoro doći na prodaju i taj dio u Krešimirovoj, mi ćemo se boriti da ne odemo, ali ako se dogodi naći ćemo neki drugi prostor. Mislim da bi o tome svemu najviše trebao brinuti Grad, to su nekomercijalni prostori u kojima se ne prodaje umjetnost, bave se suvremenom umjetnošću, ali su nužno potrebni. Gradu ne da je potrebna Galerija O.K., grad treba tri, četiri takve galerije. Nekad ih je i bilo, unazad deset, petnaest godina bila je Galerija SIZ, na Rivi je bila Camera Obscura, ima i Galerija Principij, koja gura neku svoju pričicu.
Nedavno je u Galeriji O.K. izložbu otvorio Slaven Tolj, poznati dubrovački umjetnik koji je jedno vrijeme bio ravnatelj MMSU-a. Može li se Toljev dolazak smatrati provokacijom tih institucija?
– Ne bih rekao da je izložba Slavena Tolja provokacija institucija. Slaven Tolj je moj prijatelj već odavno, prvi put je izlagao u Galeriji O.K. 1998. ili 1999. godine. Slaven Tolj je međunarodno priznati umjetnik koji je vodio i MMSU. Riječani ga znaju, znaju koliko se borio dok je radio u tom muzeju da muzej dobije status, zaista je imao težinu. O njegovim organizacijskim sposobnostima, što njegovi bivši kolege sada pričaju, ne bih govorio, ali se borio da napravi novu klimu u gradu i ne samo muzeju, nego i čitavom Art-kvartu. Dobar dio priče oko EPK stoji i na njegovim leđima. Bilo je sasvim prirodno pozvati Slavena Tolja da dođe u Galeriju O.K.. Njegov dolazak sigurno ima dimenziju da se razmisli o tome kako je bilo u njegovo vrijeme i kako je danas, ali baš me briga.
Unatoč svim izgovorenim kritikama, često naglašavaš nužnost povezivanja tih institucija, odnosno svih vas koji djelujete u prostoru Art-kvarta, ali i svih koji djelujete na području umjetnosti i kulture grada Rijeke?
– Povezati institucije znači više posla i više rada za same institucije. Najlakše je doći tamo, odraditi od 8 do 16 sati i otići kući za neku plaću što je bolja od plaće službenika ili djelatnika u privatnom sektoru. Ako uđeš u letargiju, obaviš posao koji moraš, neki puta ne moraš niti doći. Meni je zanimljivo da su se neki ljudi predali sinekurizmu, jednostavno im se više ne da raditi, a znam da mogu i da su voljeli raditi. A da ne kažem da je komunikacija potpuno loša, međusobno ne komuniciramo, imamo problem oko izbora ravnatelja, voditelja, natezanja oko toga tko će biti. Ne procjenjuje se struka, vrijednost koliko čovjek zna, već sve postaje političko pitanje. Dvije su tu moguće opcije: ili je stvar došla do toga da se netko mora uhljebiti, ili je netko glup i ne zna kako to napraviti. Ne znam koje su tu još opcije otvorene.
Ono što sam u posljednje vrijeme shvatio je, ne da nismo urbana sredina, nego smo se vratili jako puno godina unazad, pali smo na jednu neshvatljivu razinu. Sve je to jedno ništavilo ili po domaći „seljačija“.
Damir Čargonja Čarli
Ono što bi također moglo biti simptomatično za riječku kulturu, i ne samo kulturu, je najavljeno spajanje gradskih odjela kulture, sporta i obrazovanja. Ne postoji puno gradova u kojima su ta tri važna odjela spojena u jedan veliki, naročito ne kada su sport i kultura u pitanju, koji su tradicionalno na suprotnim stranama?
– Činjenica je da je Odjel za kulturu nekad imao četiri, pet ljudi i funkcionirao je. Gradska uprava danas ima jako puno ljudi i jako puno novaca se troši na hladni pogon, što je trebalo riješiti. Bilo je primjera koji su uspjeli, bilo ih je koji su propali. Nadam se da gradonačelnik Marko Filipović, kojega sam javno podržao na izborima, razmišlja upravo u smjeru racionalizacije troškova i mogućnosti da priča postane operativnija za sve odjele. No, nešto je sasvim drugo ako nemaš dovoljno stručnih ljudi, odnosno ljudi koji će budućem pročelniku, pa makar on bio i politički izabran, davati kvalitetne upute i savjete kako se ponašati i što raditi. Nadam se da će u stručnom smislu ti odsjeci biti neovisni. Znam da postoji otpor, neki ljudi odlaze jer moraju otići, pretpostavljam da je Marko Filipović išao s namjerom da smanji troškove i to je u redu. Ako je išao s namjerom da sport, školstvo i kulturu vodi nekoliko ljudi koji nemaju znanja na koji će način to voditi, onda to nije u redu. No, za to još uvijek nije dobio podršku Gradskog vijeća, ja sam za to da mu se da podrška, znam da će ovo naljutiti kulturnjake, ali neka se pokuša. Ako se ne pokuša stvar će ostati ista. Odjel za kulturu je funkcionirao, Šarar je imao neku priču, pokušavao je, deset puta je falio, ali je tri puta pogodio i to je onda bilo super. To je stvar kako Grad kao institucija iznutra funkcionira, kako gradonačelnik promišlja, koji će to biti ljudi unutar odjela, hoće li dopustiti struci da odlučuju o stvarima. Vrijeme će pokazati je li to dobar potez ili nije.
Gdje ide riječka kultura?
– Mislim da u zadnje vrijeme riječke kulture uopće nema. Riječku kulturu gleda se kao potrošače sredstava, možda će ovo biti zločesto s moje strane, ali niti kulturnjaci ne razmišljaju o kulturi na način da je profesionaliziraju i da se prevaziđe taj trenutak u kojem su isključivo Grad i ministarstvo financijeri, pa koliko ti daju ti ćeš to odraditi. Danas ima milijun mogućnosti, ne znam zašto te institucije nemaju art shopove, pitanje je tu naplate ulaznica, ako u Muzeju grada nema interes ugostitelja za otvaranjem nekog objekta, zašto oni sami unutar firme ne bi imali nekoga tko se bavi komercijalnim djelatnostima? Na kraju krajeva, zašto se ne bi profesionalnoj agenciji ponudilo da preuzme, recimo Art-kvart, pa da povežu vanjske prostore, da se odredi kvalitetan PR i da se ne događa da se najava za program objavi na dan kada se neki program već događa.
U Rijeci ima kreativnih ljudi, ima li šanse za riječku kulturu?
– Ima kreativnih ljudi, ali oni polako odlaze. Kreativci se sigurno neće baviti organizacijom, nemaju sposobnosti niti im se da baviti time i puštaju druge da to rade. U Rijeci nedostaje taj profesionalni pristup u samoj produkciji i stvaranju opcija, uvjeta, ljudi koji bi od toga živjeli i otvorili prostor ljudima koji imaju programe i projekte. Ljudi su zabrinuti. Rijeka se mijenja i mijenjat će se narednih godina, izgradit će se ACI marina, izgradit će se druge stvari, a ljudi se pitaju što je taj Lurssen, mijenja se Zakon o pomorskom dobru, gdje to vodi, hoće li biti dobro ili neće. Ako obični građanin neće moći pristupiti plaži, onda je to zajebano. Ako će biti kvalitetniji život u gradu, a posljedično i u kulturi i u svim ostalim područjima, onda da. No, trebalo bi više komunicirati s ljudima.
Nedavno si odbio novac kojega vam je Turistička zajednica Grada Rijeke namjeravala dati za provođenje programa Ljeto na Kantridi 2023, a nakon što ste zakasnili s prijavom na njihov natječaj. Zašto si odbio ponuđena sredstva?
– Natječaj je bio skrojen u nekoliko dana, prijavu za natječaj napravila je moja kolegica koja je to shvatila jako ozbiljno, napravila je složeni projekt, mi smo zakasnili nekoliko minuta, što je automatski bio argument da se projekt odbije. Pravno gledano, mi tada nismo dobili nikakav papir da smo zakasnili s prijavom, nakon toga nam je Turistička zajednica ipak željela pomoći pa nam je dodijelila pet tisuća eura, što je ponižavajući novac uzmu li se u obzir izdatci koji se potroše na produkciju Ljeta na Kantridi. Možda je moja reakcija ishitrena, ne zamjeram ja ništa Turističkoj zajednici, ali smatram da neki puta baš i treba odbiti. Godinama se ne javljam ni na kakve natječaje, to što dobiju umjetnici ili organizatori, dobiju jer nemaju nikakvih drugih izvora. Ja sam prije petnaestak godina odlučio biti ugostitelj samo da mogu stvoriti novce koje mogu ulagati u nešto što je meni bitno. Zato je nastalo Ljeto na Kantridi i čitav niz drugih stvari. Neću reći da je to zasluga Morskog prasca i ostalih beach barova na Kantridi, ali sigurno je i naša zasluga što stranci u sve većem broju dolaze na Kantridu, iznajmljuju apartmane, dobro se zabavljaju, posjećuju programe. Stvar kulture u Rijeci je i proizvod, a kultura u turizmu je jako bitna. Nadišli smo ono nekadašnje vrijeme kada su stranci dolazili na Jadran na ljetovanje, turizam toga tipa se promijenio, više ljudi ne žele da im se prodaje samo more i plaže, ne žele samo razapeti šator i parkirati kamp-prikolicu i uživati na jednom mjestu petnaest dana. Danas je sasvim normalna pojava da turist želi upoznati grad u koji je došao, ljude u njemu, njihovu kulturu. Ali ako dođeš na zatvorena vrata muzeja, onda je to ludo. A mogu se, recimo, naplatiti ulaznice. I turist će to rado platiti ako ima kvalitetu. Sigurno ribarska fešta na rivi neće privući turiste, a to se prodaje pod neku vrstu urbanog turizma. To su fešte socijalnog karaktera i namijenjene su građanima Rijeke koji ne putuju na ljetovanje, na čašu kiselog vina, porciju srdelica i nekakav trio koji tamo tambura – turist neće doći. Pritom ne podcjenjujem nikoga, za sve ljude mora postojati program, ali smeta me kada se to gura pod turističku ponudu Rijeke. Riječanin je Riječanin, nije on turist u svome gradu. Za zadržati turiste, nešto im moraš ponuditi. Imali smo Riječke ljetne noći, počivale su na jednom entuzijastu, kada je otišla Mani Gotovac, nestale su i Riječke ljetne noći. Mislim da bi se svi riječki programi mogli povezati u jednu zajedničku manifestaciju, Turistička zajednica bi trebala povući tu priču, da se sve objedini, da se pazi na datume kada je što, da se raspodjele sredstva, a ne da jedni dobiju 25 tisuća eura za organizaciju ribarske fešte, a drugi da ne dobiju ništa i da stalno šute i rade. A sve se stavlja u isti koš.
Dio kulturne scene kaže za tebe da si Filipovićev čovjek, ima li u tome istine?
– Da istine, pa ja gradonačelnika svako jutro obavještavam o stanju na riječkim ulicama. Šalim se, naravno. Gradonačelnika Marka Filipovića poznajem dugo, još iz vremena Palacha. Prijatelji jesmo onoliko koliko nam sada pozicije to mogu dopustiti, budući da je on gradonačelnik, a ja Čarli, ali prijateljstvo postoji. On je jedini od političara koji je stalno bio prisutan i aktivan na događanjima na plažama na Kantridi i podržavao nas. Žao mi je što nije bio u mogućnosti spriječiti ovu lakrdiju dodjeljivanja koncesijskih odobrenja na dvije godine od strane Županije, mislim da bi riječke plaže trebale biti pod ingerencijom Grada i gradonačelnika jer znam da on to ne bi dopustio, kao što ne bi dopustio niti pokušaj preuzimanja riječkih plaža od još uvijek “nepoznate” osobe, kojoj se skraćivanjem vremena koncesijskih odobrenja očito opet ide na ruku. Podržao sam ga kada se kandidirao na izborima, kao što ga i sada podržavam u njegovim bitnim odlukama. Možda čak više nego neki njegovi stranački kolege, sjetimo se samo intervjua bivšeg gradonačelnika Obersnela u kojem se protivi spajanju Odjela te, recimo, izgradnji kolodvora na Žabici. Znam da mu nije lako, pogotovo u ovom pokušaju da racionalizira poslovanje u gradskoj upravi ili, da budem konkretniji, da se riješi određenog broja gradskih uhljeba, kao što sam i za konačnu izgradnju kolodvora na Žabici pa i po cijenu da on bude u privatnom vlasništvu jer Rijeci jednostavno treba kolodvor i to je valjda svima jasno. Možda mu zamjeram na Coco Chanel, kako izložbi, tako i riječkoj Coco Chanel, koja sa šeširićem šeće po izložbama praveći se da sve zna o kulturi, a crvena u licu čudom se čudi tapiserijama u obliku vagine na izložbi suvremene umjetnice. Također, preporučio bih da se na natječajima, kao što su natječaji za ravnatelje institucija ili nedavni za voditelja galerije Kortil, biraju ljudi od struke jer je to jako bitno za ukupni razvoj Rijeke, što se sada ne dešava. No, to su sitnice u usporedbi s promjenama koje čekaju ovaj grad, a sadašnji gradonačelnik bi ih mogao predvoditi. No, ako ne uspije, evo mene u kandidaturi i već sad molim građane da ne glasaju za mene jer to bi moglo biti strašno po neke.
Upustio si se i u medijske vode, pokrenuo portal ArtKvart. Što konkretno njime želiš postići i kakve su prve reakcije?
– Reakcije su odlične, nije mi bilo upitno hoće li to biti dobro, pogotovo kada su u pitanju ljudi izvan Rijeke. U Rijeci se još malo to gleda sa strane, ali sve više ljudi koji se bave kulturom i koji prate portal žele sudjelovati u njemu. Osnovni cilj je bio da portal ArtKvart bude spona između institucija, da se od tuda krene pa da se širi prema van, da i oni koriste tu platformu, ali ne samo u smislu reklamiranja događaja, nego da doprinesu i u kritičnom trenutku promišljanja kulture te da se krug širi van samog grada, a i dalje. Portal koji se bavi kulturom bio je prijeko potreban, ali je pitanje u kojem smjeru će to krenuti, koliko ima energije, volje i novaca. Pokušat ću sa svoje strane taj segment pratiti koliko mogu, ali danas ipak treba razmišljati i o komercijalizaciji priče, ali ne na način da se tu umanjuje kvaliteta, već na način da portal bude samoodrživ, zaključuje Damir Čargonja Čarli.
