Rijetki se prizor dogodio na današnjem prosvjedu „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“ koji je okupio, i na nekoliko sati posve ujedinio, stotinjak tisuća Hrvatica i Hrvata.
Prosvjed je pokrenut zbog nezakonito odloženog otpada na području Gospića i okretanja glave vladajućih, no ono što se tijekom nekoliko sati čulo s pozornice pokazalo je da je Lika bila tek početna točka puno šire priče: one o odgovornosti institucija, zaštiti okoliša i odnosu države prema građanima i građankama diljem Hrvatske.
U Zagreb su danas pristigli busevi iz raznih dijelova Hrvatske, uključujući i Rijeku iz koje se također moglo putovati organiziranim prijevozom. A da ovo nije problem isključivo Like postalo je još jasnije kad su se na bini pred prosvjednicima nanizali članovi inicijativa.
Ima li mjesta na karti koje nije pogođeno crnom točkom? Pitanje je koje je odmah u početku postavio Vladimir Šulentić iz inicijative Gospić je naš dom.
S pozornice su se potom nanizali primjeri i podsjetnici ekoloških problema. Iz Siska je stiglo upozorenje na dugogodišnje probleme s otpadom i industrijskim onečišćenjem, dok je iz Vranjica kod Splita ponovno otvoreno pitanje velikih količina azbestne šljake bivšeg Salonita i njezina utjecaja na zdravlje stanovnika. Govorilo se i o Benkovcu, gdje je upozoreno na zakopani otpad u blizini vrtića i škole, kao i o zagrebačkom Jakuševcu, koji je istaknut kao jedan od dugotrajnih ekoloških problema glavnog grada. U Istri imamo priču o tisućama tona otpada dopremljenog iz Italije, a tu je i Kaštijun s lošom kvalitetom zraka na jugu Istre.
Željko Fućak iz GI Rijeka za ljude upozorio je kako je nekoliko kilometara od centra Rijeke tijekom 44 godine u crnu jamu ubačeno 250.000 kubika kiselog mulja, katrana, otpadnog, pogonskog ulja, ostataka naftnih derivata i drugog tekućeg otpada. Istaknuo je i razlike u procjenama kubikaže otpada i postavio pitanje: gdje nestalo 100.000 kubika u gradu koji teče? Nadodao je kako tolika kubikaža opasnog tekućeg otpada na krškom terenu nije brojka na papiru, već kontinuirana prijetnja podzemnim vodama i okolišu.
Sve te priče, iako različite po lokaciji i vrsti otpada, nose jednu zajedničku poruku: Gospić nije iznimka, a pitanje je koliko još takvih „crnih točaka“ postoji diljem Hrvatske i koliko će se dugo čekati njihova sanacija.
Hrvatska – ona koju se voli odnosom prema okolišu i ljudima, a ne samo ponosnim mahanjem zastava – zaslužuje barem preuzimanje odgovornosti, adekvatnu sanaciju, transparentnost procesa i stalno provođenje propisanih zakona. Od toga, nažalost, i dalje nema naznake.
Unatoč tome, završna poruka organizatora bila je kratka i jasna: nema predaje i nema odustajanja.
Današnji prosvjed pružio je dojam da se nešto među ljudima pomaknulo, da ovo možda na nekoj razini i jest “naša nadstrešnica” čega se Andrej Plenković pribojava, i da ovo možda jest prekretnica u kojoj nismo samo ujedinjeni nego i glasniji i ustrajniji nego inače. Jer “mali” i “obični” ljudi su, kao i uvijek, oni koji guraju svijet.
Jedan veliki prosvjed i prizor ispunjenog trga i okolnih ulica vraćaju vjeru u zajedništvo, no trenutačno nažalost nisu dovoljni da se dogodi ono što su svi na prosvjedu priželjkivali: da se sustav promijeni u korijenu. Možda nas je teško iznenaditi, i možda smo naviknuli na korupciju, netransparentnost, koristoljublje i pohlepno iskorištavanje prirodnih površina, ali današnji je dan pokazao da na to nismo otupjeli. I dokle je god tako, uvijek postoji nada da je ovo samo početak i da će se ciljevi i zahtjevi današnjeg prosvjeda i obistiniti.
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić
#Gospić #Hodaj za Liku #Hrvatska #otpad #prosvjed #Zagreb
