„Mislim da smo toliko zabrazdili da bismo trebali napraviti ono što kompjuteraši rade, morali bismo se restartati. Hrvatska mora početi iznova. Čekamo da se pojavi kolektivna svijest da ovo što imamo nije dovoljno dobro, ali u ovako razmrvljenom društvu kao što je naše ta se kolektivna svijest neće brzo roditi. Koji je onda recept za društvo? Ne znam, nitko ne zna, došli smo u slijepu uličicu, politika nas je uvela u nju i drži nas u njoj jer tako može raditi od nas što hoće.“, zaključio je Rajko Grlić, proslavljeni hrvatski redatelj i scenarist, od utorka i počasni doktor Sveučilišta u Rijeci, na okruglom stolu naslovljenom „Zaborav/zaboravljanje“, održanom u Art kinu Croatia u sklopu Dana Rajka Grlića.
Temu zaborava i zaboravljanja odabrao je upravo sam Rajko Grlić, kako je to pojasnila Snježana Prijić Samaržija, rektorica Sveučilišta u Rijeci, koja se ovoga puta našla u ulozi moderatorice skupa kojemu su svoj veliki obol dali sineasti, moderni opsjenari i jedna velika glumica (upravo tako ih je Snježana Prijić Smaržija predstavila op.a.), odnosno uz samog Rajka Grlića, još i Ante Tomić, Edita Karađole Šegvić, te Goran Marković. Boris Dežulović i Slavenka Drakulić sigurno bi se na pravi način uklopili u ovo društvo, ali oboje su dolazak u Rijeku bili prinuđeni otkazati zbog zdravstvenih razloga.
Nije Rajko Grlić jučerašnje druženje s Riječankama i Riječanima, koji su dupkom napunili gledalište Art kina, želio zaključiti pesimističkim tonovima, pa je za kraj ipak ostavio rečenicu koja bi se mogla uzeti kao light motiv okruglog stola: Nada je ono što nas drži!
U temu zaborava, zaboravljanja i zaboravljenih šaroliki auditorij uveden je kratkometražnim dokumentarnim filmom „Pitka voda i sloboda“ autora Rajka Grlića, snimanim u razdoblju od trideset godina, koji je idealno poslužio kao predložak i polazišna točka diskusije. Zašto baš zaborav i zaboravljanje?
– Čini mi se da živimo u prostoru i vremenu, društvu i kulturi koja olako zaboravlja, a bez kontinuiteta kultura ne može živjeti, živi u vakuumu i lako se da izmanipulirati od svake politike. Kažu da je engleska trava najbolja na svijetu, a već 500 godina tretiraju je na isti način. Mi, pak, živimo u prostoru u kojem se svakih 50 godina sve izbriše. Kultura je puno važnija i vrjednija od manipuliranja politikom. I zato sam želio da svatko od nas odabere osobu i pokuša je vratiti u sjećanje, otrgnuti zaboravu, na početku je pojasnio Rajko Grlić, koji se odlučio za Vladu Kristla, zagrebačkog slikara i animatora, koji je po Grlićevom mišljenju najzaslužniji što su crtani filmovi Zagrebačke škole animiranog filma snažno odjeknuli, poništili Disneyjev realitet i svijetu predstavili fantastičnu apstrakciju.
– Da nije bilo Kristlovog Don Quijotea ne bi bilo niti Surogata, niti svih onih filmova koje je Zagreb film proizveo. A zašto je bio zaboravljen? Zato što je uvrijedio ljude koji su vodili Zagreb film i prebrisali su ga. Nije to bila toliko politička, koliko ljudska odluka, ali im svejedno to nije smetalo da se ipak oslone na njegov rad, objasnio je Grlić, pa dodao kako je šećući Rijekom naišao na tablu s imenom ulice i ispod njega sva imena koja je ta ulica imala i periode tijekom kojih ih je imala.
– E, to je borba protiv zaborava, naglasio je Grlić.
Edita Karađole Šegvić, doajenka hrvatskog glumišta i riječkog HNK-a, te umjetnička direktorica Međunarodnog festivala malih scena, umjesto zaborava izabrala je sjećanje, pa je u sjećanje prizvala Slavicu Jukić, koja je čitav radni vijek provela u ZKM-u i golemu energiju uložila u rad s mladim ljudima, mnogi od njih kasnije su postali poznati glumci.
– Slavica je danas zaboravljena, ima puno godina, slabo vidi, ne vidi niti televiziju gledati. Živi u staroj kući pokraj Botaničkog vrta koja je teško nastradala u potresu i koja će se sada obnavljati. Da bi se kuća mogla obnoviti svi moraju iseliti iz nje, nisam sigurna da će Slavica dočekati povratak u svoj dom. Baš sam neki dan imala prigode pogledati knjigu o Uglješi Kojadinoviću, koja je baš lijep primjer kako je netko spasio i oživio čovjeka. Zaboravljeni i sjećanje, dva su procesa, naglasila je Edita Karađole, pa na pitanje Snježane Prijić Samardžije zašto se zaborav uopće dešava pokušala odgovoriti na sljedeći način: „Mislim da smo lijeni, lijeni smo za obrazovanje i za koje kakve dobre stvari!“.
Da se o ovoj temi može progovoriti i na duhovit način postalo je jasno kada je riječ dobio Ante Tomić.
– Ne mislim da je u zaboravu nešto loše, toliko sam sranja napisao da je zaborav moja jedina nada, rekao je splitski romanopisac, pričač priča, scenograf nasmijavši okupljene, ali je onda ipak nastavio u znatno ozbiljnijem tonu.
– Kada je zaborav u pitanju genijalan mi je početak Knjige smijeha i zaborava Milana Kundere, na početku koje jedan suradnik Klementu Gottwaldu posudi šubaru i tri godine kasnije taj čovjek biva osuđen i obješen, izbrisan, a sve što je od njega ostalo samo je ta šubara na glavi Klementa Gottwalda. Zaborav je oružje diktature, nestaju filmovi, evo zaboravili smo i na Vladu Kristla, kako nekome objasniti da smo u doba mraka imali genijalnog avangardnog umjetnika. Moramo se boriti pamćenjem da bismo od diktature sačuvali slobodu. No, treba govoriti, pokazivati otpor teroru zaborava. Bio sam nedavno u Nancyju baš u vrijeme kada su slavili 80 godina od oslobađanja, primijetio sam kako je u francuskim knjižarama sve puno novih stripova koji slave njihov pokret otpora, a njihov je pokret otpora bio beznačajan u usporedbi s našim. Francuzi slave oslobađanje Nancyja, a oslobodili su ih Amerikanci, mi smo imali pokret otpora koji nije čekao da nas Amerikanci oslobode, ali mi to zaboravljamo i potiskujemo, rekao je Ante Tomić.
Puno je o zadanoj temi mogao reći i Goran Marković, slavni beogradski redatelj i danas profesor emeritus Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu, no Goran Marković ipak nije odlučio progovoriti o slučaju Gorana Markovića, već je zaboravu barem na jednu večer otrgnuo Vuka Babića, svog i nekadašnjeg prijatelja Rajka Grlića, koji je između ostaloga zaslužan i za Grlićev film „U raljama života“
– Dolazim iz države u kojoj se zaborav radi planski, to je koncept kojemu se teško suprotstaviti, apostrofirao je Marković pa ispričao priču o Vuku Babiću, ljevičaru do te mjere da je odbijao primiti novac za svoj umjetnički rad, idealistu koji se stalno brinuo za druge i vodio tuđe probleme.
Naravno, zaborav i zaboravljanje otvorili su niz pitanja, počev od toga kako razvijati instituciju otpora, kako kultivirati strahove, koju bi strategiju trebalo primijeniti da se takve stvari ne događaju, kako na koncu probuditi baš tu nadu za koju je Rajko Grlić ustvrdio da je jedino što nas još uvijek drži?
– Žao mi je što klinci danas nemaju element nade, mi smo na njemu odgojeni i zato se još uvijek može čuti naš krik za nečim boljim i pravednijim, rekao je Rajko Grlić.
Istaknuta i ostale fotografije: Vladimir Mudrovčić
#Ante Tomić #Art kino Croatia #Dani Rajka Grlića #Edita Karađole Šegvić #Goran Marković #Rajko Grlić #Snježana Prijić Samardžija
