U razgovoru s Davorom Mandićem, prozaikom, pjesnikom i novinarom, dotakli smo se njegovih književnih početaka, aktualnosti u novinarskoj karijeri, nadalje riječke književne scene, njene publike, ali i ograničenja koja prijete opstanku književnih programa u Rijeci, kakva je i „Noć velikog čitanja“ nezavisne književne incijative Ri Lit.
Prvu zbirku pjesama, Mostove, objavio si 2009., a Đavolju simfoniju, antiratni roman, 2016. godine. U kojem trenutku, zapravo, započinje tvoj književni put?
Iako se čini da roman koji je izašao 2016. godine, s obzirom na moje knjige koje su dotad već bile izašle, ne može biti mojim književnim početkom, tvrdim da svi ljudi imaju u sebi najmanje jednu knjigu, no pitanje je hoće li ju i napisati. Ni neki vrsni pisci ne napišu upravo tu – svoju knjigu. I to nije autobiografija… to je ona jedna priča, jedan narativ koji je tvoj, koji je za tebe bitan. Ja tu svoju priču nisam htio ispričati dok ju nisam bio spreman ispričati, a ona je sa mnom od samog početka. Možda sam trebao još malo sačekati… ali to je problem s kreativnošću – tko god je ikad bio kreativan, imao je s time što je proizveo višestruk, multilateralan odnos. Rijetko sam zadovoljan onim što napravim. Često budem iznimno kritičan, posebice neposredno nakon što takvo što „izađe” iz mene, a nisam dobar u činjenju toga još boljim. To pak rade vrhunski umjetnici. Oni nadograđuju. Moj je problem u duljoj prozi pojmiti ju kao cjelinu. Upravo zato – poezija. Poeziju imam pod kontrolom, ili barem mislim da je imam. Kad bih danas pisao „Đavolju simfoniju” puno bih toga izmijenio, možda bih čak i jednu čitavu narativnu cjelinu izbacio. Ipak, vremenom sam prihvatio da je to bilo ono najbolje što sam mogao tada, u tom trenutku svoje povijesti. To je dokument jednog vremena. Za 20 godina će mi možda biti super.
Za 20 godina ćeš možda napisati svoj deseti roman…
Haha! Uh… pisanje romana. Iskreno se nadam da mi to više neće pasti na pamet. Iako mi već sada pada na pamet, nažalost… Moj problem nije u procesoru. Taj dio mog sustava koliko-toliko radi. Ali memorija, hard disk, mi je slaba, a da bi pisac roman držao pod kontrolom, mora konstantno biti u njemu, ne smije “ispadati”. Za to mora imati iznimnu memoriju. Kada bi mi došla zlatna ribica, ne bih tražio da budem bolji pisac ili pametniji čovjek – jesam što jesam; tražio bih malo bolju memoriju… ili malo više pameti u mladosti u kojoj sam upropastio i to malo memorije što sam imao.
Je li stoga roman autobiografski?
Roman je signiranje nekog vremena i prostora kroz iskustva koja su bila autentična i proživljena. Likovi nisu stvarni, niti je pripovjedač, odnosno taj “ja” u romanu stvaran, no mene ima u svim tim likovima. Mojih dragih, dobrih i nekih pokojnih ljudi također ima. Ali pisanje uvijek mora biti i istraživanje. Prvenstveno smatram da autobiografija kao takva ne postoji, barem ne u onom smislu u kojem je opisujemo kao književnu vrstu. Autobiografija kao signiranje neke istine je iluzija, ona je, kao i svako pismo, fikcija. Pa je onda i pošteniji izraz autofikcija, koji se sada dosta koristi. Za mene je pisanje konkretno „Đavolje simfonije” bilo ujedno i istraživanje kakav bih bio da sam imao starijeg brata koji se morao odrediti u ratu, na način na koji su se određivale starije generacije. Moja generacija dovoljno je bila stara da razumije što se zbiva, ali nedovoljno stara da bi se morala odrediti prema ključnom pitanju muškarca u ratu – hoće li ili neće nositi pušku. S druge strane, u romanu sam se također zapitao kakav bih bio ja da sam taj stariji brat. Mene je zato i u jednom i u drugom liku. S treće strane, zanimalo me istražiti i sam prostor koji je nominalno u ratu, ali faktički nije – Pula, Rijeka, ovi naši krajevi. Mi smo rat imali na televiziji. Tako sam antiratnom pismu pristupio iz pozicije onoga koji nije bio direktno, teritorijalno „taknut” ratom. Iz moje perspektive to je bilo vrijeme kada su generacije naših roditelja gubile tlo pod nogama, nakon raspada sustava koji su poznavali, koji kakav god da je bio, bio je njihov. Moja generacija tada je živjela svojevrsni trainspotting. I moj komad je pomalo trainspotting. I to je autentično. Tako se zaista živjelo. Srednjoškolci su se drogirali heroinom. To je priča moje generacije.
Antiratnom pismu, hrvatski su književnici pristupali iz različitih perspektiva. U tvojem romanu zamjećujem i svojevrsnu poveznicu sa Žmirićevim.
Poveznica sa Žmirićem, naravno, postoji. Žmirić je bio jedan od prvih čitača mojeg romana. Netko tko je napisao „Blockbuster”, i na čiji teren antiratnog pisma sam ulazio, a ujedno je i moj prijatelj, morao je biti konzultiran. I, srećom, pristao je i bio strašno dobar beta-čitač koji je pin-pointao neke važne momente, pomogao mi da roman bude bolji nego što bi bez njega bio. Nažalost, jednu ga stvar nisam poslušao i to si ne mogu oprostiti. Naslov romana je loš. Đavolja simfonija. Nije catchy, zvuči pompozno. Žmirić je imao naslov romana, predložio je da se zove „Brat”. Odmah mi je bilo jasno koliko je to dobar naslov… jedini moj problem, tada, bio je uvjetovan nekim mojim osjećajem da je u tom književno-povijesnom trenutku bilo puno razne familije u naslovima, od Jergovićeva „Oca” do Nikolaidisova „Sina” i drugih, pa nisam htio još i „brata”… Pogrešna odluka, nisam razmišljao o budućnosti. Taj roman je zapravo „Brat”, i on je moj početak.
Ri Litu si pristupio na njegovom samom početku. Na koji se način tim formirao? Jesu li osim teritorijalnih, postojale i poetičke poveznice?
Nije baš sami početak, ali blizu tom početku, da. Književna udruženja u povijesti sastajala su se na osnovi poetičkih poveznica. U suvremeno doba toga je sve manje. Danas, ako ih i imamo, udruživanja se događaju više-manje po nekim vremensko-prostornim momentima i nekako se poštuje ta demokratičnost izraza – više se ne propisuje kako bi trebalo pisati. Tome za primjer sjetimo se Festivala alternativne književnosti, FAK-a. S druge strane, zanimljivo je ipak da, nakon što se ljudi na neki način udruže, na koncu faktički ipak počinju sličiti jedni na druge, odnosno pojavljuju se neki sinkroniciteti. Ako će Ri Lit jednom u budućnosti biti temom diplomskih, ili nedajbože doktorskih radova, mogli bi se uočiti upravo ti sinkroniciteti. Nikada nismo stvarali prema tematskom ili ikojem drugom naputku, čak ni u formi, no uvijek su se dešavala neka preklapanja – ili slični likovi ili slični koncepti, što će publika moći primijetiti i u nadolazećoj Noći velikog čitanja.
Predstavlja li, utoliko, Ri Lit svojevrsnu riječku književnu scenu?
Ri Lit je početak začetaka književne scene u Rijeci. Iako u Rijeci postoji i festival, odnosno sajam knjiga vRIsak, aktivna Gradska knjižnica te Noć velikog čitanja, scena kao da, s druge strane, zapravo ne postoji. Odgovor na pitanje „gdje su ti mladi?”, koji sigurno postoje i stvaraju, uz to što im možda nismo ni zanimljivi, jest možda u tome da nas uopće ne trebaju ili nemaju tu potrebu udruživanja. S druge strane, književnici nemaju ni svoj birc, svoje stalno „mjesto” susreta i okupljanja. Osim što bi Dnevni boravak mogao biti to mjesto kada bi bilo stvarne potrebe za takovrsnom scenom. Hoću reći, nije problem u mjestu, nego u pravom izostanku scene. Na koncu, Ri Lit ima tu svoju noć jednom godišnje, i nakon toga, ovisno o financijama, eventualno neka pop-up predstavljanja.
Pa kako se financirate?
Nikako! To je isto problem za sebe. Iako, s obzirom na to da sam član Ri Lita, teško mi je kritički govoriti o financiranju ili razlozima zašto Grad sustavnije i bolje ne prepoznaje tu inicijativu. Ipak, u smislu predstavljanja riječke književne scene, osobno mislim da boljeg od Ri Lita nema! Pa kako se može dogoditi da prošlogodišnji Ri Lit ne dobije ni euro? Ove godine smo nešto dobili. Dobili smo i za film koji snimamo, koji je isto super projekt… Ali meni se čini da ako u gradu imaš nešto kao što je Ri Lit, i pritom se obraćam ljudima koji se bave knjigom u gradskoj upravi, moraš ga njegovati, držati kao kap vode na dlanu, ti moraš samoinicijativno pitati: ‘Kako bismo vas mogli podržati… unaprijediti projekt… pa vi ste nam važni, vi ste brend ovog grada!’ Ali ne, mi i dalje pišemo te projekte i onda nam članovi vijeća, koje moraš guglati jer ne znaš tko su (a za one koje znaš tko su, bolje da ne znaš), ne daju novac. Možda sam potpuno u krivu. Možda ne trebamo nikome. Jedino što me priječi u tome da budem siguran da ne trebamo nikome, jest taj ludi odaziv na Noć velikog čitanja. Padale su sjekire, a ljudi su i dalje dolazili. Bilo je i predstavljanja koja su trajala i više od sat i pol, ali publika bi do kraja ostajala, bez dizanja. S te strane čini mi se da ipak jesmo nešto ovome gradu.
A posjećuju li noći rilitovaca kolegice i kolege književnici iz drugih gradova?
To je super pitanje. Mislim da jedino Pričigin ima tu priču, a da nije u Zagrebu; jedino ondje dolaze ljudi iz drugih krajeva. U Rijeku dolaze na sajam, ali iz nekih drugih razloga… zato što predstavljaju knjigu ili su moderatorima. Ako nije u Zagrebu – ne događa se. Pokušao sam jednom, dok je još bio na ozbiljnoj poziciji na HRT-u, s Deanom Šošom razgovarati o potencijalu projekta, ukazati na to da ‘nije sve u Zagrebu’. Neuspješno. Sve je centralizirano. U Rijeci, nažalost, nema te živosti. U Splitu su uspjeli. Mi nismo.
Misliš li da na vidljivost programa može utjecati aktualna ekranizacija i neka nova publika?
Volio bih kad bi imao odgovor na to pitanje, stvarno, zbog sebe, i ne samo u kontekstu djelovanja Ri Lita… To su stvari koje me muče, koje su uz globalnu, ujedno i dio moje privatne krize uslijed odlaska iz Novog lista. Na koncu, sve je to povezano. Tako, nakon 20-ak i više godina novinarstva, ne da nemam pojma tko je publika, nego nemam pojma ni tko je moja publika – kome se ja obraćam, što ja mogu, što želim i što bilo tko kome se ja obraćam, zapravo treba. Ono što mogu reći o filmu jest da će biti esencijom Noći velikog čitanja, jer ćemo svi mi, na neki način predstaviti neku od svojih priča, netko kroz čitanje, netko kroz izvođenje, netko kroz prilagodbu. Sada smo u fazi pretprodukcije gdje razmišljamo o mogućim načinima prezentacije i naravno, čekamo Jurkasa da to sve skupa „sklepa”.
Aktivan si na Facebooku. Dobivaš li potreban feedback barem kroz društvene mreže?
Moje društvene mreže su pravi izdanak confirmation biasa. Ja sam aktivan na tim bumerskim mrežama, na Facebooku, čak nisam ni na Instagramu. Koristi koje imam od Facebooka su praktične naravi – kad mi treba riješiti problem – ali u tom društvenom/kulturnom smislu, nemam neke koristi od njega, ne vidim tu poveznicu.
Vratimo se korak unazad, na kako je nazivaš, „privatnu krizu”. Koji je razlog tome?
Kriza je dubinska i mislim da je tu uključeno strašno puno razloga. Jedan od njih je globalan, a to su digitalizacija i internetizacija. Imamo strašnu globalizaciju sadržaja i diversifikaciju medija. Svi su mediji. Nema više Warholovih 15 minuta. Svi su postali medij – svi su Warhol! U tom svijetu odašiljača poruka, priznajem da sam malo pogubljen. Uz tu krizu medija na globalnoj razini, imamo krizu i na nacionalnoj, gdje mediji nemaju veliko tržište i onda, da bi preživjeli, moraju sklapati razne ugovore s đavlima i financirati se, ne putem konzumenta, nego kroz neku javnu, državnu agenciju ili sponzorski prilog, koji nikome ne treba, ali će isplatiti plaće. A onda dolazimo i do moje osobne krize, te krize identiteta. Što smo mi zapravo u tom digitalnom, internetskom svijetu, što to nudimo i kome?
A što je s lokalnom krizom? Koji je razlog tvog odlaska iz Novog lista?
Ja sam u Novom listu postao „tehnološkim viškom”, iako je dogovor o mom odlasku bio sporazuman. Iako mnogi tako misle, moj odlazak nije bio uvjetovan naglim prestankom slobode, niti sam potjeran. Moram priznati da sam u Novom listu imao tu sreću da nisam morao raditi velike kompromise, da crveni telefon nije zvonio, a stopiran mi je samo jedan tekst, i to ne iz političkih razloga, nego iz neznanja onih koji su ga stopirali. Ipak, čini se da im više nisam trebao – kad te već tako lako puste, nije da im baš trebaš ti sa svojim lijevim stavovima. Ali nije ni da sam otišao zbog toga što je Novi list postao nešto što više nisam mogao podnijeti… primarno sam otišao zbog te svoje osobne krize. Naravno, Novi list se također kao i ostali mediji u Hrvatskoj bori sa svim tim istim globalnim problemima, no još je jedan dodatan problem taj što je Novi list utemeljen na tiskanom novinarstvu pa je time njegova digitalna tranzicija još bolnija… Na osmrtnicama brojiš smanjenje tiraže. Budućnost tiskanog medija je potpuna digitalizacija – da bi eventualno ostavio papir za onu publiku koja će ga uvijek voljeti, ti moraš u digitalnoj sferi moći biti relevantan i naplativ. Papir je danas prestiž! Nažalost, više ni Novi list ne živi od čitatelja, a ne živi ni od državnih novaca i subvencija – svijest u Hrvatskoj nije takva da je slobodno novinarstvo potrebno dotirati pa kao takvo, ovdje, teško može opstati. Neke platforme se trude, ali one konstantno moraju biti nabrijane, napadati i imati snažne timove koji se bave ozbiljnim istraživačkim poslom, a u ovom slučaju primarno u Hrvatskoj mislim na Telegram. Ostalo je ili komercijala s ponekim proplamsajima novinarstva ili je ugašeno politikom sustavnog gašenja slobodnog novinarstva, koja je počela sa Zlatkom Hasanbegovićem, a turbo uspješno se nastavila s Ninom Obuljen Koržinek. Novi list pak pokušava opstati tako da nužno ne traži izvrsnost, nego način preživljavanja. Mi novinari koji smo u Novom listu bili zaposleni prije 10, 15, 20 godina, u nekim boljim vremenima – mi smo im skupi, a oni ne znaju ili im nije važno upregnuti nas da proizvodimo nešto što se može dobro prodati. Možda sam u krivu. Možda svi skupa nismo to ni znali. Možda smo svi skupa bili za odstrel, ne znam, teško mi je znati, ali ipak mislim, kad je krenuo egzodus iz Novog lista, odlazili su najbolji.
Reći ću još i ovo: naravno da je jedan od razloga odlaska iz Novog lista i moja nemogućnost da se vidim u kontekstu kojega je Novi list postao dijelom u silnim promjenama vlasničkih struktura, koje su sve na ovaj ili onaj način bile dijelom spomenutih problema, a nakon što je slijedom pogrešnih i sebičnih poteza napuštena ideja o radničkom dioničarstvu. Tajkunići i tajkuni koji su nakon tog, usudio bih se reći zlatnog perioda uslijedili, od kojih mnogi i pravosudno procesuirani, nisu ni po definiciji mogli stvoriti poticajno okruženje, iako je i u tim razdobljima ponekad stvarano novinarstvo, ponajviše u mandatu glavnog urednika Ivice Đikića.
Što se tiče bliže povijesti, sigurno bih, da sam radio u drugim sektorima, a ne u kulturi, gdje su prolazile razne moje ljevičarske subverzije i kritike aktualnih vlasti na svim razinama, ranije bio otišao, jer u drugim sektorima, onima koji navodno „prodaju“ novinu, takvih je mogućnosti u suvremenoj povijesti Novog lista, kao i većine drugih medijskih platformi, zbog svega rečenog, puno manje. Naravno, Novom listu, koji me prihvatio, novinarski odgojio, i omogućio mi da budem ovo što sam danas, želim samo najbolje, i vlasnike i novinare.
Koja je tvoja alternativa, tvoji planovi?
Moja alternativa jest probati egzistencijalno se zbrinuti, pa s obzirom na to da je pisanje veći dio mog života, namjera je baviti se njime freelancerski. Uz pisanje, jedna od aktivnosti u kojima sam se nalazio jest i edukacija. U ovih više od 20 godina bavljenja novinarstvom i kulturom, ono što vidim kao veliki problem, čak i velikih sustava kao što je Novi list, jest nedostatak mentorskog rada. Novi klinci koji dolaze raditi prepušteni su sami sebi i uredničkim stihijama. Kad bih imao svoju medijsku kuću, kolege novinari koji su došli u previsoke godine za novinarsko ludilo, a nisu još za penziju, bili bi mentorima novinarske škole. Dva su načina da uđeš u novinarstvo. Jedan je kroz obrazovni sustav, kao diplomirani novinar, a drugi je kroz edukaciju u nekom sektoru, pri čemu je sektorsko novinarstvo dobra tekovina suvremenosti. Mladi diplomirani novinari danas, nažalost, često ne znaju ni novinarske forme, a s druge strane, oni koji dolaze iz drugih polja – kroatisti, povjesničari umjetnosti, ekonomisti itd. – često nemaju novinarskih znanja. Novinarska škola u svakoj medijskoj kući trebala bi biti prilagođena upravo tom partikularnom mediju, pa i sektorima unutar njega. Moja ideja jest u Rijeci probati osnovati neku novinarsku školu, s obzirom i na to da obrazovanje u tom segmentu, uz nekoliko kolegija na Filozofskom, kao takvo ne postoji. U radionicama novinarstva, pa onda i radionicama novinarstva u kulturi, kao i šire zahvaćenim radionicama svih oblika pisanja vidim dio mojeg mogućeg budućeg djelovanja. Ako za to nađem prave partnere.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
Razgovor s Gordanom Brkić Žagar možete pročitati na sljedećoj poveznici.
#Đavolja simfonija #Noć velikog čitanja #Ri Lit #Rijeka
