Prvi put sam došao na Liburnia film festival na njegovo 23. izdanje i ovo su crtice s njega. Popraćene ponekom podebljanom crtom iz šireg društvenog konteksta.
„Ja sam dvostruko gluha ali pjevam“! – srčano je rekla starija gospođa u razgovoru s protagonistom i autoricom dokumentarca „Kad vrtim film“ nakon njegove inkluzivne projekcija za gluhe, nagluhe, slijepe i slabovidne osobe. Branimir, glavni lik filma, bio je dio svijeta koji vidi dok nije oslijepio. I prije i nakon toga je bio i ostao strastveni filmofil i – filmski kritičar! U dijalogu s publikom kazao je, između ostaloga, da je kao mladić imao „opsesivnu ljubav prema filmu“. Sada je to visoki, good loking guy, 40- i – nešto godišnjak, suprug i otac sina Tome. De facto filmska faca koja je, po svojim fizičkim predispozicijama, mogla biti glumac, a po duhovnim redatelj. No, on je bio i ostao filmofil i filmski kritičar. I kao slijep nastavio je gledati filmove ušima i pisati kritike o njima. Kaže da je to lako kad su u pitanju filmovi Woody Allena i njima slični.
Druga gospođa je rekla da je pokušala odgledati čitav film ( 27 min. ) iz njegove pozicije, držeći oči zatvorene ali da ih je ipak otvorila par minuta prije kraja. Potom mu je izrazila eksplicitno poštovanje. A jedan Branimirov poznanik iz publike je kazao da se dugo nisu vidjeli, na što mu je Branimir duhovito odgovorio, uz smješak: „Ni nećemo“. Dok sam ih slušao pitao sam se kako je to živjeti u mraku, imati ton a nemati sliku, a imao si i jedno i drugo punih 18 godina. Kako li se samo osjećao kad mu se to dogodilo, kada je sljepilo pogodilo opsesivnog filmofila u njemu. Nisam se to pitao samo ja jer ubrzo sam čuo Branimirov odgovor publici: „Bilo je teško. Ali morao sam se pozdraviti s tim mladićem, zaboraviti ga“. I on je to uspješno napravio: izgubio je užitak gledanja filmova ali je dobio puninu života sa suprugom i sinom. Pa da, i ali život je veći od velikog filma.
Ali jedno je pitanje ostalo visjeti u zraku: ima li neke veze između opsesivog gledanja filmskih slika i kasnije osuđenosti na njihovo slušanje? Jedno čulo je umrlo, a ostala četiri su oživjela: Branimir svoga sina i suprugu po mirisu i dodiru najdublje osjeća i pamti i sigurno ih vrlo pažljivo sluša. Redateljica Ines Jokoš nije dublje ulazila u to što je meni izranjalo iz dubine neizgovorenog nego je napravila film odnosa materijala koje snimio sam Branimir i onih koji su njenih izbora djelo, kombinirajući tako protočno filmsko dvoriječje.
Žene i muškarci
Svoju ženu pak ne sluša njen muškarac u filmu interesantnog naslova „Kruh mati tradicije“ splitskog redatelja Marka Plejića. Ne sluša je punih 16 minuta filma i nekoliko godina njihova zajedničkoga života, iako imaju petero djece, iako je njena šutnja glasa i velika koliko i njena radišnost ( a radi od jutra do mraka za čitavu obitelj ). Čak je ni ne gleda dovoljno, iako je markantna i privlačna: on gleda nogometni prijenos neke utakmice Hrvatske protiv nekog i suša spikera koji mu govori šta je upravo vidio na malom ekranu. Ona je velika i jaka, on je mali i slab ( taj homo dalmaticus, croatus, old school patriarchatus ). Ulogu žene koja drži sva četiri ugla kuće ona igra za pet, a on svoju – sjedačku i navijačku – za jedan. Nesrazmjer je to prevelik a tenzija prejaka da njoj ne bi došlo do pucanja filma takvog života i onda slijedi psovka, krik i bijes, rez. Tek tada dečki čuju njen glas i zanijeme pred snagom njenog stasa. Pa se mi čudimo što nam kasne vlakovi i ostale stvari koje vuku naprijed.
„Za dop spremni“? Ima raznih droga i navlakuša, ovisnosti i navučenosti. Npr. mali ekran može izazvati veliku ovisnost, onaj manji od mobitela još i veću. Ovisnosti ima i navijačkoga tipa kada pobjeda tima navijačima znači isto što i šut đankiju pa kada ostanu bez pobjedničkog šuta oni su u stanju porazbijati sve oko sebe, počevši od stolica s tribina, baš kao i đankiji kad ih uhvati kriza. Mogli bismo navesti još par paralela ali postavimo radije jedno meridijansko pitanje – može li i pretjerano domoljublje izazvati stanovitu ovisnost? To bi svakako valjalo ustanoviti u za to nadležnim ustanovama. Iz tradicije znamo da i lijek u prevelikim količinama postaje otrov, a otrov u maloj mjeri lijek. Domoljublje treba u sebi uključivati i pravu mjeru umoljublja i ljublja općenito, kao takvog.
Ja sam u Opatiji razvio skaloljublje penjući se točno 222 skale do lokacije gdje sam bio ugošćeno udomljen i isto toliko pri silaženju do rive. Dva puta dnevno, ujutro i popodne, što daje ukupno 888 skala. Dakle, brdska pješadija đir. U skladu s grafitom na dnu ulice: „Biram teži put jer se s njim mogu nositi“. Težim putem je odlučila krenuti i ruska redateljica autobiografskog filma „Dolazi mali sivi vuk“ inače poznata i ordenom odlikovana ruska novinarka Žana Agalokova koja, nakon dugogodišnje domovinske indoktrinacije, ipak nalazi snage da se distancira od vladajućeg sistema, po cijenu gubitka statusa i svih privilegija. Njen film se rasprostire u nekoliko vremenskih zona, baš kao i majčica Rusija, pa mu je vlastita širina tj. dužina slaba točka, a i ona je poširoka.
Ruže i trnje
Više autorica se bavi ispitivanjem odnosa s njihovim očevima, od „Lekcije moga tate“ Dalije Dozet do „“Gletanja“ Angele Stipić, a Frane Pekica u filmu Filice“ svojim „Požari“ Bele Bračko-Milešević su okrenuti prema obitelji i njenim vrijednostima, a „Moja prijateljica Sely“ Maje Alibegović međugeneracijskim prijateljstvom. Svi filmovi odišu toplinom, potrebom za bliskošću i razumijevanjem, zrače empatijom i hrabrošću za otkrivanjem istine o sebi i drugima, što je vrlo dobra stvar, naročito u ova loša vremena. Ako bismo sudili po kvaliteti naslova u programu ovogodišnje Liburnije, onda hrvatskom dokumentarnom filmu cvatu ruže i miriše mu ružmarin. Paralelno, u društvenoj stvarnosti koja ga okružuje dolazi do širenja trnovitog raslinja, a primjetan je i porast korova.
Nenad Puhovski, producent „Mirotvorca“ Ivana Ramljaka, primio je – u ime autora – dvije nagrade kao najbolji film festivala po mišljenju žirija i po glasanju publike. Tom je prilikom održao kratko „predavanje“ o aktualnom stanju odnosa država-kultura-društvo, akupunkturirajući par najbolnijih točaka: ucjenjivanje novcima ( mali i sve manji budgeti ), zabranom festivala ( kao mjesta okupljanja, druženja i razgovaranja ), forsiranjem istomišljeništva ( kojemu je svako različito mišljenje automatski neprijateljsko ) i namjeravanim promjenama zakona ( koji bi takva stanja cementirali ). Igre su to moći i novca, u kojima se neke skupine ljudi instrumentaliziraju u cilju interesa moćnika, a pri čemu se rabi stari prokušani metod – huškanje na nemoćne ( kulturnjake, novinare, umjetnike ) kao na dežurne krivce i žrtvene figure koje je najlakše maknuti sa hrvatske šahovnice.
Kolovoške noći su prošle, Jergoviću nove poruke na zidu nisu došle, ali lavina uvredljivih komentara na društvenim mrežama se obrušila na njegovu adresu. Na djelu je, očigledno, proces iz predjela sanitarnog čvora pa se razvezuju jezici, crijeva se prazne i sve postaje vidljivo u svim agregatnim stanjima. Do nekog pročišćenja će morati doći, prije ili poslije, a stvari se ubrzavaju. „Godina prođe, dan nikako“ Renate Lučić pokazuje posljedice ispražnjavanja nekih životnih prostora Lijepe naše: žene odlaze na rad u inozemstvo, mnoge tamo i ostaju, a muškarci ostaju sami. Jednu takvu ženu sam upoznao u vlaku iz Zagreba za Rijeku, putovala je u sjevernu Italiju ali, srećom po njenu obitelj, ona se redovno vraća svojima, kada odradi i zaradi svoje. Hrvatska se navikla glasno šutjeti i tiho u sebi, protestirati tj. izumirati. Pa joj je hitno potrebna revolucija pod geslom „Paternite, Maternite, Natalite / Očinstvo, Majćinstvo, Natalitet“!!!
Ali to je već neka druga priča, iako prvorazredna, koju smo ovdje tek natuknuli, a počet će se manifestirati početkom listopada u Đurđevcu, jednom umjetničkom instalacijom u javnom prostoru, o čemu ćemo vas sa zadovoljstvom informirati.
Istaknuta fotografija: Klara Stilinović
#Branitelji #dnevna doza umjetnosti #LFF #Liburnia
