Postoji jedna pasica po imenu Megi – blesava i živahna mješanka tko zna čega, otprilike dvije i pol godine stara. Megi dane krati šetnjama, po mogućnosti kojim valjanjem u blatu – to joj je omiljeno, žicanjem keksića, natezanjem plišane slonice Emili po kući, i pokojom drijemkom na kauču, fotelji ili krevetu, što god joj se u tom trenutku čini najmekše. Ona je ravnopravan član obitelji te glavni izvor veselja našega kućanstva – punopravna članica kojega je postala s kakva četiri mjeseca starosti. Iako je bila tek bespomoćno štene, kod nas je stigla poprilično istraumatizirana – što joj se točno događalo ne znam, jer još uvijek nije progovorila, ali znam da je prvi tjedan provela u cviležu svaki put kad bi sklopila oči. Megi su izbacili na ulicu, pustili da se snalazi tko zna kako, pritom proživljavajući tko zna što – barem do trenutka u kojem joj je jedna divna teta pružila ruku spasa te ju konačno makla s ceste.
Ta se teta zove Aleksandra Pleša, a uz Dianu Primožić i Ninu Rosić jedna je od glavnih junakinja dokumentarnog filma „Dom za zauvijek“. Film su režirali Mirta Mataija i Goran Zaborac, a prikazan je u četvrtak na 21. izdanju Liburnia Film Festivala. Film prati spomenute tri žene koje su svoje živote posvetile spašavanju, zbrinjavanju i udomljavanju napuštenih pasa. Aleksandra pse zbrinjava kroz Udrugu prijatelja životinja Kira te u suradnji s azilom u Utinji, Nina je volonterka u skloništu za nezbrinute životinje u Crikvenici, a Diana djeluje kroz Udrugu Vis Vitalis. One su neumorne – uopće im ne predstavlja problem u bilo koje doba dana i noći tražiti izgubljenog psa po šumi ili autocesti, nije im bitno koliko pasa treba od kuda pokupiti ili pak s koliko će potencijalnih udomitelja razgovarati dok psu ne pronađu njegov savršen par ljudskoga oblika. Svoje će vrijeme uporno ulagati u dobrobit ovih nedužnih stvorenja, što je, pomalo kontradiktorno, istodobno hvalevrijedan i vrlo nezahvalan posao, s obzirom na to da on ne poznaje bilo kakvu konstantu ili radno vrijeme. Pa ipak, sve im se to isplati onoga trenutka kada maleni dlakavci pronađu svoj zauvijek dom – neopisiva im je to sreća te daljnja motivacija za ono što rade.
Kamera prati protagonistice u njihovoj svakodnevici, vješto je dočaran život aktivistica za prava životinja, koji je sve samo ne glamurozan. Iako neka njihova svjedočanstva zvuče potresno, najdojmljiviji su oni kadrovi koji zorno dočaravaju svu muku pasjeg života u najsiromašnijem hrvatskom kraju, što Banovina svakako jest. „Dom za zauvijek“ priča je o nesebičnosti, požrtvovnosti i borbi triju žena koje su svoje živote posvetile spašavanju naših omiljenih četveronožnih prijatelja. One su se u ovaj nimalo lak zadatak upustile bez proračunatih interesa i vlastite koristi, već iz čiste ljubavi, pritom postavljajući primjer na koji bismo se svi mogli ugledati.
