Znate one dane u godini kada nema niti vrtića niti škole, a vaš je šestogodišnji klinac bez ikakvih organiziranih aktivnosti. Nikakvih. Bilo kakvih? Nema. Ili nešto kapne slučajem. To je ono vrijeme između 1. srpnja i 1. rujna. Niste na godišnjem, a i da jeste, možda i samo možda bi nešto bilo drugačije. Vani je između 34 i crvenog meteoalarma na 37 stupnjeva za cijelu zemlju.
Ujutro sam na poslu, u ovom slučaju ona je ta koja je u prijepodnevnoj šihti s klincem koji učestalo iskazuje koliko mu je dosadno. Doooosadno.
Dooosadno jer trenutno nema druge djece za igru jer zabava nikad ne bi trebala prestati.
Što su radili? Svašta nešto, ali mala utjeha u tome.
Ona je nešto pokušavala raditi, ali mali je uspio u svojim naumima: gledao je televiziju, pa se kao malo igrao s jednim od 29.999 legića, prevrnuo je kutiju sa svih 1.000 hot wheelsa, pa je zanovijetao da hoće kekse, pa su, sreća njihova, išli u obližnji trgovački centar kupiti pribor za buduću školu, pa je opet dobio nešto za jesti, ona je između redaka pokušala raditi, jer radi od kuće posao koji ima rok „jučer bi bilo kasno”. Naravno, mali je opet gledao Juhuhu, ali ubrzo mu opet nedostaje neka akcija, pa je od dosade počeo doslovno pretvarati dnevni boravak u bojno polje. Naime, dijete jest jedinac, no za njega bi eventualno trinaestočlana kuća Glasnić bila dovoljan broj dostupne djece za igru. Klinci iz vrtića su tko zna gdje, sestrične daleko. Mali je, jednostavno, jako društven. Jaaako. Dovoljno jako da mi kao roditelji nismo nikakva zamjena.
„A imate samo jednoga”, kažu neki, ali ne uzimaju u obzir da smo mi bliže 50 nego 40. I jedno adrenalinski nabijeno dijete.
Ona me čeka već posve iznervirana traženjem komada Minecraft lego piratskog broda, mali histerizira da mu je to najvažniji komad igračke na svijetu i skače s jednog komada namještaja na neki drugi.
Nakon ručka u 15.45 mali je moj. Ona će pokušati nastaviti s radom. Ili odmorom, nebitno.
„Na more?” predlaže ona.
Ne, ne mogu, danas je 29. srpnja, ja sam već bio na moru oko…. 40 puta i mora postojati neka dnevna aktivnost, neka, ikakva, a da se ne ide na more.
U Kraljevici, dakle na tom moru, mali ima pet vršnjaka, dva, tri supa, jednog psa kojem se baca loptica u more 1000 puta i zabava se proteže u beskraj. Mali misli na to more, ali radni je tjedan, naravno, neće i ne može biti cijela ta skupina bosonogih bandita na okupu. Žalibože puta, a nema baš te skupine.
Sjedimo žena i ja na kauču u dnevnom boravku, a ona mahnito traži ikakvu gradsku dnevnu aktivnost.
„Kad se gospodinu ne da na more”, jednostavno nabaci onaj osjećaj krivnje.
Zapravo, najlakše je otići na more, ali je, iskreno, najteže. Drangulije, vožnja, parkiranje, i na kraju, najbitnije ima li ili nema djece na plaži, jer ako nema djece, ja ću morati deset tisuća puta zaroniti, skočiti u more, vrtjeti ga i bacati, umjesto da samo ležim na plaži i pijem popodnevnu kavu na spomenutih 37 u hladu.
„Imam!” slavodobitno će ona nakon što je prevrtjela sve moguće na mobitelu. „Radionica lego kockica, Dječja kuća od 6 i pol do 7 i pol…”
„Da, da, da, da, to ćemo…” prekidam je.
„Jesu ti poslali mail rezervacije?” pita
„Evo ga…” odgovaram kao da držim dobitak na lotu. Jer, rekoh, nema ničega. Apsolutna nula.
„Ali prije, u 4 i pol idite u Lidl kupiti to, to, to, to i to…” kaže ona.
„Da, da, da, da, da… ” pristajem na sve.
Za to vrijeme:
Sjedimo u svojih 15 minuta ugodnog klimatiziranog mira na kauču, ni ne želimo komentirati da je mali slučajno posve zabavljen igračkama na podu, da je samoinicijativno pokupio sve autiće i spremio ih. Naravno, ne komentiramo taj rijetko ishođen mir. Perfektan. Mali ne traži ama baš ništa. Čak se ni ne buni zato što danas ne idemo na more. Perfektno. Petnaest minuta dnevnog mira vrijedi više od isto toliko slave. Daleko više, beskrajno više. Ovo bi bio, da smo u nekom hotelu, u filmu, onaj trenutak kad ćemo popiti gin tonik i zapaliti cigaru. Mali razarač dnevnog mira može svaki čas odustati. Šuti, ne komentiraj, ne obraćaj pažnju, ne misli…
Vremenski skok, 19:30, mali izlijeće s novostečenom adrenalinskom hrpicom vršnjaka iz dvorane u kojoj se održavala radionica. Nije me ni pogledao, osim što je viknuo „mogu još ostati…”
„Može…” oduševljeno odobravam.
Ona mi pošalje poruku „naravno da može, brže će zaspati…”
Novi vremenski skok, 21:30, moje spektakularno rušenje na kauč, mali gleda neke ružno nacrtane Bosonoge bandite na jednom od 2445 programa.
Tu gdje sam se i srušio, u 1:38 se budim na znojnom jastuku dok se na televiziji vrti emisija o zataškanim otmicama NLO.
U 6:00 kad ustajemo shvaćam da emisija ima nekog smisla.
Istaknuti vizual i fotografija: Aleš Suk
#dijete #Dječja kuća #dosada #Milan Zagorac #roditeljstvo
