Mjesto radnje: Hrvatski Kulturni dom na Sušaku. Vrijeme radnje: ponedjeljak, 4. rujan, 21:13 h. Publika je smještena na rubovima pozornice unutar koje se nalazi minimalna scenografija. Tišina prevladava, gase se svjetla: muk. Na pozornicu izlazi muška figura (Badurina) koja biva osvijetljena reflektorom smještnim između publike. Dolazi do neposrednog kontakta promatrača i promatranog, ali samo na trenutak jer se pogled protagonista gubi u snopu svjetla. Naslućuje se pogled u vlastitu refleksiju. Protagonist kao da traži nešto što se polako gubi, ulazi u stanje introspekcije. Odjednom promjena; počinje borba, svjetla se pale, figura proživljava nelagodu, tijelo mu se počinje grčiti, izvijati – bol je prisutna. Na pozornicu stupa ženska osoba (Crnić) i dolazi mu u zagrljaj. Bol prestaje, makar na kratko. Tu su zajedno prisutni u trenutku, ne dopuštaju da zagrljaj prestane…

Ovo je samo kratki uvid u koreografsko istraživanje naslova Zagrljaji autorice Ksenije Zec kojom je jučer službeno otvoren izvedbeni program Periskopa – festivala suvremenog plesa i cirkusa. Glumačku postavu čine respektabilna imena hrvatskih kazališnih dasaka – Ema Crnić, Livio Badurina, Petra Hraščenec te Krešimir Mikić, dok dramaturgiju potpisuje Saša Božić. Iskustvo postepene rastuće distance između ljudske, fizičke interakcije pretočeno je u 45-minutno djelo za koje je nastala potreba u prvim mjesecima covid pandemije. Glavna tema je zagrljaj, kao elementarni čin tjelesne komunikacije koji se manifestira kao izraz bliskosti, prijateljstva, intime između dvije ili više osoba. Sukladno s time tijekom cijele izvedbe nije izgovorena niti jedna riječ, osim par nerazgovjetnih vokalnih pokušaja koji su unijela dašak humora u ovu emocijama prožetu izvedbu. Ne korištenjem dijaloga ili monologa stavlja se dodatni naglasak na fizičkom aspektu koji su protagonisti izveli očaravajuče: od kretnje tijela, koordiniranih pokreta između glumaca koji se međusobno nadopunjuju, pa sve do same interakcije s okolinom – različita emocija je vidljiva iz svakog kuta gledanja. Svojim, na prvi pogled proizvoljnim pokretima, protagonisti manifestiraju unutarnje borbe, na način da promatrač zaboravlja činjenicu da je koreografija uvježbana i izvedena po određenoj strukturi. Pokreti im teku u kontinuitetu bez nepotrebnih pauzi i zastajkivanja. Prikaz zagrljaja doveden je do te mjere da se po jednostavnim gestikulacijama može iščitati je li riječ o tužnom ili sretnom susretu, o dolasku ili odlasku. U jednom se trenutnu Mikić nogama zaplete u male, nazovimo ih, kozliće, koji postanu manifestacijom dodatnih okova. U tjelesnom dialogu s Mikićem, Badurina mu pokušava pomoći, ali ne uspijeva zbog nametnute distance i novih normativa ponašanja. Zvučna kulisa za koju su odgovorni Nenad i Alen Sinkauz, korektno nadopunjuje dojam nelagodne situacije u kojoj se protagonisti nalaze. Scena u kojoj se čuju bolnički aparati i prateće sprave koje ispuštaju svima prepoznatljive zvukove bolničkih hodnika, u ovome slučaju nagovješćuju najgore. U jednoj je sceni, primijenjiva i likovna referenca: ženski lik (Hrašćenec) sređuje drveni kvadrat pun sijena, što biva asocijacijom kreveta u kojeg kasnije liježe. Prilazi joj muški lik (Mikić) promatrajući što radi, upuštajući se u konverzaciju dok mu se nudi cigareta. Oboje zapale i uživaju u trenutku. Scena podsjeća na Doručak na travi Edouarda Maneta iz 1863., uklapajući se kao anakronizam u svijet suvremene koreografije, barem u ovoj interpretaciji.

Nemogućnost dodira s bliskom osobom tijekom pandemije, znajući da su to posljednji zajednički trenuci, ostavilo je traga na životima mnogih. Životno iskustvo, kao što je smrt bližnjega, iz osobne sfere preselilo se na kolektivnu razinu, a period od dvije pandemijske godine ostavio je dugoročne posljedice u obrascima ponašanja ljudske psihe, koja čezne za fizičkim dodirom. Trajanje izvedbe „Zagrljaji” tempirano je upravo onoliko koliko je potrebno da nas provede tim promijenjivim vrtlogom života.