9. ožujka povodom Dana Žena, a u sklopu Proljeća na Kozali u organizaciji MO Kozala, na groblju Kozala održan je vođeni obilazak počivališta izuzetnih Fijumaki i Riječanki. Obilazak je vodio povjesničar umjetnosti Theodor de Canziani
Zainteresirani su se okupili pod nekadašnjom kapelom Sv. Mihaela, još jednim dokazom riječke dosljednosti u tome da svoju povijest ruši pa nanovo stvara. Riječ je o neoklasičnoj građevni arhitekta Luigia Emilia koja je djelom preživjela razaranje bombardiranjem u Drugom svjetskom ratu. Tada se nije prišlo njezinoj obnovi na način na koji je to trebalo učiniti već je ona izbrisana s lica zemlje. Danas umjesto kapele postoji prolaz. U tom se prolazu stisnulo više žena no muškaraca, a Theodor de Canziani, povjesničar umjetnosti i profesor koji je vodio obilazak grobljem, sljedećim je riječima popratio taj fenomen: „Vi koji ste ovdje za ovakvog vremena, naprosto ste dokaz da su žene otpornije od muškaraca.”
“Ove godine obilježavanje Dana žena zamislili smo kao dvodnevno događanje gdje smo jučer dijelili žive sadnice kako bi potaknuli održivost i brigu o biljkama, a istovremeno, umjesto klasičnog poklanjanja cvijeća, poklonili smo time novi život. Nakon toga smo uz groblje, u parku Zvonimira Škerla, sadili sadnice voćaka kako bi potaknuli susjede da borave u prirodi, a kad već borave u prirodi da se mogu s nečim i počastiti. Danas imamo glavno događanje gdje će Theodor de Canziani voditi edukativnu šetnju Grobljem Kozala kroz priču o povijesnim Riječankama”, rekao je Kristijan Starčić, predsjednik Vijeća MO Kozala.
“Možda će nekima djelovati neobično, no groblje Kozala čuva dio naše memorije. To je umjetnička galerija na otvorenom, to je arhiv u kamenu i to je prošlost ovoga grada, a i mi ćemo jednom isto tako postati ta prošlost grada, prema tome ne treba se toga bojati. Za razliku od prijašnjih tura po riječkom groblju Kozala, koje znaju trajati i po nekoliko sati, ukazat ćemo na umjetničku, kulturnu, povijesnu i drugu baštinu. Ukazat ćemo i na to da je groblje u dosta lošem stanju, pogotovo neke izuzetno važne grobnice. Svi su ljudi važni, međutim neke grobnice, i zbog svoje umjetničke vrijednosti, ali i zbog ljudi koji su u njima pokopani, a učinili su za grad Rijeku, ovaj kraj pa i šire, puno toga, zaslužuju našu bolju pažnju. Danas će, za razliku od inače, zvijezde biti žene. Obično to nije tako, zbog povijesti koja je takva kakva je, gdje su žene manje društveno javno participirale, iako su uvijek bile prisutne. Danas govorimo o ženama.” Tim je riječima Theodor započeo vođeni obilazak.
Groblje Kozala, osnovano 1. prosinca 1838. godine, predstavlja jedno od najstarijih groblja u Hrvatskoj. Unutar Rijeke, izdvaja se kao najstarije i najmonumentalnije, obogaćeno raznolikošću religijskih zajednica (katolici, protestanti, pravoslavci i židovi). Evidencija ukopa datira od 1872., no neki smatraju da je 1838. godina simbolički početak. Grobna područja prikazuju višejezične natpise i imena (hrvatski, mađarski, talijanski, francuski, engleski, njemački i latinski). Mauzoleji prve izgradnje, pripadajući obiteljima Adamić i Poglayen, dodatno su obogatili estetiku groblja.
“Nakon što je izrađena prva mapa Kozalskog groblja, tom su se tematikom dalje bavile gotovo isključivo žene. Bila je to Anita Anoniazzo, slikarica, dizajnerica i fotografkinja i kulturna kroničarka, važan sudionik i svjedok riječkog modernog slikarstva 1930-ih, koja je napisala i izdala knjigu do koje je danas teško doći. Riječ je o monografiji monumentalnog groblja Kozala (izdanje A. Ausilio Ed.,Padova,1995., Monografia “Il cimitero monumentale fiumano di Cosala”) gdje je na više od 550 stranica dala najtemeljitiji pregled groblja Kozala, do pojave monografije KD Kozala (Rijeka, 2003.). Ove se tematike u mnogome dotaknula i doktorica Radmila Matejčić s knjigom “Kako čitati grad” (Come leggere la città)”, govorio je Theodor de Canziani te dodao: “Žene koje su pisale riječku povijest su one koje su vrlo često stajale, tada, u 19. i početkom 20. stoljeća, uz svoje muževe.”
Pokraj groblja Kozala nalazi se Župna crkva Sv. Romualda i Svih svetih projektirana i građena od 1926. do 1934. Jedna je od najvažnijih sakralnih građevina na području riječke regije ostvarenih u razdoblju između dva svjetska rata, koja ima i istaknuti status u cjelini hrvatske i talijanske sakralne arhitekture 20. stoljeća. Projektirao ju je arhitekt Bruno Angheben. Zvonik crkve je nedavno obnovljen, a izgrađen je po uzoru na stablo čempresa. Vitko stablo čempresa, zbog svojeg stožastog oblika i položaja grana koje sve streme ka vrhu, simbol je napuštanja ovozemaljskog života, odnosno uzdizanja ka duhovnom te je na Kozalskom groblju, tih ponositih stabala zaista puno. Nekada ih je bilo i više, a njihov smanjeni broj posljedica je jakog nevremena koje je zadesilo Rijeku 2013.
Prvi posjećeni mauzolej nalazi se pored glavnoga križa na groblju, a u njemu je pokopana Riječanka Antonija Bartolich Gelletich Nicolaides, kćer bogatog riječkog brodovlasnika i pomorca. Udala se za važnog člana riječke građanske zajednice, koji je također bio pomorac i brodovlasnik, Tommasa Gelleticha. Tragovi ostavštine njegove obitelji mogu se pronaći u centru grada, ali i na Pećinama gdje postoji villa koja se nalazi malo prije zadnje plaže, na putu prema konobi Borik. Ružičasta kuća na cesti sa zazidanim nekadašnjim ulazom, a na kojoj piše Villa Clotida. Tommas Gelletich je ubrzo preminuo te je Antonija postala udovica. Po njegovoj smrti Antonija je podigla jedan kat svoje kuće, vjerojatno iz razloga vlastita zbrinjavanja ne bi li izdala stanove i na taj način imala prihode. Udajom za turskog i grčkog konzula Nikolakija Nicolaidesa, imućna udovica Antonija Bartolich Gelletich je, na dotad jednostavnoj kući u centru grada, podignula četvrti kat i potkrovlje te redizajnirala pročelje i učinila kuću koja je danas rijetki spomenik arhitekture. Riječ je o Turskoj kući na riječkoj tržnici koja uspješno priča priču o multikulturalnosti Rijeke. Krase ju brojne naslikane prozorske orijentalne dekoracije i kaligrafije s karakteristične četiri vrste arapskog pisma (nastalik, sulus, kufi i tugrai) koje danas predstavljaju rijedak primjer kaligrafske umjetnosti i predmet su zanimanja stručnjaka za kaligrafiju.
Zanimljivo je kako je rođena Fijumanka, koja nije poznavala drugi jezik, za svoga života bila odlikovana sultanskim ordenima zbog svojih dobrih djela. U obiteljskoj grobnici smještena je u najvišu nišu. Ispod nje nalazi se njezin prvi suprug, a na dnu Nikolakij Nicolaides, iako je ona umrla prije njega. Upravo je Nikolakij Nicolaides dao izgraditi mauzolej da bi pokopao svoju suprugu.
Historicistički mauzolej, koji su za obitelji Nikolaides i Bartolich izgradili arhitekt Filibert Bazarig i kipar Ivan Rendić, u poprilično je lošem stanju. On uspješno odolijeva izazovima neumornog vremena, no, osim što mu nedostaju dijelovi neki od kojih čak i leže pobacani uokolo, oštetio ga je i uporni rast snažnog čempresa u njegovoj neposrednoj blizini. Mauzolejem dominira portalna zona s prezimenima obitelji te Rendićeva skulptura žene koja čita, dok se ispred središnjih vrata nalazi skulptura lava.
Samo dva metra dalje nalazi se mauzolej obitelji Ploech koji ima slične karakteristike kao mauzolej Bartolich Gelletich Nicolaides. Annibale Ploech u Rijeci je ostavio veliki trag. Bio je precizni mehaničar u Beču i na poziv Whiteheada došao je u Rijeku raditi za njega. Bio je cijenjen radnik jer je znao kako sprovesti u djelo sve potrebno da bi torpedo funkcionirao. U tom poslu zaradio je veliki novac, jer je imao trodijelni ugovor zajedno s Whiteheadom i gradonačelnikom Ciottom i Lupisom koji je dao ideju za torpedo. U gradu je Ploech dao izgraditi nekoliko kuća od kojih je najljepša palača Ploech na Žabici. U toj je kući živjela njegova obitelj, a posljednji potomak bila je Dora Ploech.
U mauzoleju počiva Barbara Burić Ružić, baka Dore Ploech. Barbara je bila učiteljica iz Šmrike koja se udala za industrijalca, veletrgovca, posjednika i oca modernog Sušaka Jurija Ružića. Umrla je od kolere. Ona se ne nalazi na Trsatskom groblju pored svoga supruga, jer je ta grobnica izgrađena 1903., a on se nakon njene smrti opet oženio. Sa svojim je suprugom živjela u kući koja se nalazila na mjestu sadašnjeg Principija. U povijesti žena učiteljica u riječkoj regiji njeno je ime jedno od najstarijih znanih spomena na učiteljice koje su djelovale u Rijeci. Jurij Ružić bio je sitne konstitucije te nikako nije mogao naći suprugu. Žene su tada zazirale od takve fizičke konstitucije povezujući je sa zdravljem. Bojale su se da ne postanu udovice. Nakon što se usudio pitati Barbaru Burić da postane njegovom ženom, ona je pristala. Usudila se ući u brak s Jurijem, napustila je svoj posao i rodila desetoro djece. Bila je majka Marije Ružić udane Polich, a ona majka Dore, posljednje stanovnice palače Ploech na Žabici.
Dora je proživjela svoj život ne kajući se ni za čim što ju je stajalo puno izazovnih životnih trenutaka. Dora koja je imala frizerski salon, kasnije udana Ploech, udavala se više puta, a više je puta imala i ljubavnike koji su bili odreda lijepi, zanimljivi, iz zanimljivih obitelji, bogati i diplomati. Najviše je voljela časnike. Zaljubljive prirode, izuzetno elokventna i zanimljiva osoba kretala se u različitim društvima. To ju 1945. gotovo koštalo života. Odslužila je dvije godine kazne u ženskom logoru za političke zatvorenice, Svetom Grguru kraj Gologa Otoka gdje je svjedočila tolikim strahotama da je preko noći posijedila. Njena crvenkasta kosa postala je potpuno bijela. Vratila se u Rijeku u tajnosti kako ju nitko ne bi vidio u stanju u kakvom se nije željela predstaviti. Tako iscrpljena, mršava i bijela otišla je kod jedne prijateljice od koje je posudila novce te se otišla ofarbati u najcrveniju boju koju je frizerka imala u svom frizerskom salonu. Kupila je crne čarape s crtom, otišla da joj se sašije najdramatičniji kostim, obula cipele s visokom potpeticom te tako obnovljena, uzdignuta poput feniksa, prošetala riječkim Korzom. Umrla je 1984. “Biti dijete u njezinom salonu bilo je kao da vam netko da sve ono što ne smijete. Voljela je prepričavati proste priče, koristila je zanimljive riječi koje se ne smiju govoriti, a govorila je o svemu onome što je prošlo. Hvala Dori Polić jer sam od nje o Rijeci naučio više negoli iz bilo koje knjige”, rekao je Theodor de Canziani.
Sljedeći je na redu bio mauzolej obitelji Scarpa. Grobnici obitelji Scarpa Sartorio pripada Iginio Scarpa. Iginio, riječki patricij, trgovac i političar (1794. – 1866.) rođen je i umro u Rijeci. Sin je trgovačkog poduzetnika Paola Scarpe, koji se oko 1778. doselio u Rijeku iz Venecije, i Riječanke Marije Tomašić. Bio je veletrgovac drvom i žitom, vicekonzul u Danskoj (1822.), član gradske uprave 1823.-59. i predsjednik Trgovačke komore Rijeke 1857.-66. te promotor turizma u Opatiji. Aktivno je podupirao gospodarski razvoj Rijeke, pridonio osnivanju novih industrijskih pogona i promicanju cestovnog i željezničkog povezivanja sa zaleđem.
S Angiolinom Sartorio vjenčao se 1821. te su imali četvero djece. Po rođenju četvrtoga djeteta Angiolina je oslabila i naposlijetku umrla. Spomen na ljubav Iginija prema prerano preminuloj supruzi prerastao je gotovo u legendu. Iginio je kupio štalu i na njenom mjestu dao izgraditi Villu Angiolinu. Villa Angiolina, smještena u opatijskom parku, poznatom po svojem arboretumu koji predstavlja vrijedan primjer hortikulturne parkovne baštine, isticala se svojom arhitekturom i dobrom pozicijom pa su se i druge opatijske vile davale graditi po uzoru na nju. Prvi gosti koji su došli u Villu Angiolinu proširili su ime Opatije te se pročulo da uz more zrak drugačije miriši, da se čovjek u Opatiji može i zabaviti, opustiti, ali i izliječiti od boli. Opatija je tako postala prepoznatljivo mjesto za odmor.
Neogotički mauzolej obitelji Scarpa realizirao je nepoznati autor, ali je zato poznato ime skulptora i godina izrade dviju obiteljskih bista – Niccolo Pasquanini, 1861. godina. U niše te grobnice danas su smješteni drugi ljudi.
Posjećena je i grobnica Rose Leard, (Rijeka, 1823 – Verona, 1860), hrvatske slikarice i grafičarke, jedne od rijetkih slikarica u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Rosa je slikarstvo studirala u Firenzi i Rimu, a slikala je u akvarelu, ulju i temperi. Najčešći su joj motivi bili pejsaži, marine romantičnih oznaka te portreti riječkih ličnosti. Oslikala je evangelističku crkvu u Rijeci.
Na Kozalskom groblju je pokopana i Marija Krucifiksa Kozulić, koja potječe iz ugledne kršćanske i imućne obitelji lošinjskih brodovlasnika i kapetana, poznatih kao dobročinitelja crkvenih i humanitarnih ustanova u Rijeci. Već od rane mladosti iskazivala je predanost vjerskom životu i duhovnosti, naslijedivši iz obitelji posebnu pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu. Kao dobrotvorka, bila je pokretačica osnivanja sirotišta Presvetog Srca Isusova namijenjenog mladim ženama. Njeno ime krasi i riječki hospicij.
Tijekom obilaska groblja posjećen je i grob Radmile Matejčić, hrvatske povjesničarke umjetnosti i arheologinje koja je ostavila dubok trag u očuvanju mnogih umjetničkih djela. Posebno je zapamćena po čuvenoj knjizi „Kako čitati grad”.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
#Fijumanke #Groblje Kozala #kulturna baština #Riječanke #vođena šetnja
