Dok se sliježu dojmovi nakon 17. festivala „Vrisak“, riječi Borisa Akunina postaju glasnije i važnije, zagovarajući beskompromisnost i hrabrost pod svaku cijenu. Pisca koji je jedan od najvećih intelektualaca kojeg je Rijeka ikada ugostila, mediji su pretvorili u ratnog analitičara koji je najviše odgovarao na pitanja o Putinu. Mi smo ispravili tu nepravdu.
Sudjelujete li često na festivalima književnosti?
Ne, nisam jako socijalan. Ne sudjelujem često na festivalima, ne upoznajem često pisce, ne razgovaram često s novinarima. Pogotovo otkad je započeo rat. Jer, na samom početku sam izrekao svoje mišljenje o tom pitanju, a novinari su željeli da stalno ponavljam tu jednu te istu stvar. A to je nemoguće. Kad dobijem neku novu ideju i poželim reći nešto novo, reći ću. Ponavljati cijelo vrijeme da je Putin zločinac, da bismo trebali podržati Ukrajinu… Koliko puta ću to morati ponoviti? Ja nisam novinar, ja sam pisac. Radim ono što moram činiti kao pisac; pisati, a ne govoriti. Uglavnom pišem tri knjige istovremeno, to je moj „trik“, zbog kojeg sam toliko produktivan, zbog kojeg se ne umaram. Kad se umorim od jedne knjige, prijeđem na drugu. Potom na treću knjigu. Svaka ta promjena je poput novog početka. Živim u tri zemlje; Britaniji, Francuskoj i Španjolskoj i u svakoj zemlji me čeka knjiga. Taj način rada omogućava da svake godine objavim tri knjige. To nije posao, to je moj način življenja.
Jučer ste rekli da su pisci praznovjerni i da imaju mnoge rituale. Koji su Vaši?
Prije nekoliko godina sam izdao knjigu koja je svojevrsna samopomoć za pisce. Dijelim svoje „trikove“, svoje metode i iskustva za one koji žele pisati fikciju. Naravno, to nije univerzalna pomoć jer smo svi drukčiji. Ideja je pronaći nešto što pojedincu osobno odgovara. Ja imam mnogo rituala, imam bogati sustav rituala. Na primjer, imam fonoteku koja se sastoji od kodiranih zapisa pjesama i melodija. Svaka od njih me stavlja u određeno raspoloženje. Kada trebam ući u određeno raspoloženje za određeni dio knjige, slušam određenu melodiju i bivam uvučen u tu emociju. To mi pomaže, a to je tek jedan od brojnih trikova.
Na predstavljanju Vaših romana, spomenuli ste nekoliko specifičnih japanskih razmišljanja. Kada ste došli u doticaj s kulturom dalekog istoka i što vas je toliko očaralo i uvuklo u taj svijet da ste postali japanolog?
Mislim da sam postao fasciniran Japanom kad sam imao 14 godina. Jedan dan u sedamdesetima, cijeli SSSR prenio je vijest da je japanski pisac Yukio Mishima pokušao izvršiti državni udar u cilju vraćanja moći japanskom caru , a kada nije uspio, počinio je harakiri, tradicionalni japanski ritual samoubojstva. Izrezao si je svoj trbuh. Ta priča je ostavila golemi dojam na mene. Nekoliko dana prije toga, moju školu je posjetio neki sovjetski pisac. Bio je užasno dosadan, pričao je o drugu Lenjinu… I zamislio sam njega kako si reže trbuh, kako izvodi harakiri poput japanskog pisca. Pomislio sam…vau! Ako Japan ima takve pisce, želim znati više o Japanu. Tada je započeo moj interes za japansku kulturu.
Što ste preuzeli iz japanske kulture?
Mnoge stvari. Iako se njih ne pridržavaju svi moderni Japanci. Recimo… Samuraji su se svako jutro budili spremni umrijeti. Ne uplašeni, već s osjećajem da trebaju smatrati taj dan posebnim danom. Promatrati svaki dan kao nešto važno i značajno je stav kojeg se trudim pridržavati svaki dan.
Smatram Vas intelektualcem koji zaslužuje mnogo više od pitanja o Putinu. No, želim Vas pitati nešto što se naslanja na to. Imam brojne prijatelje u Gruziji koji su mi mnogo puta pričali o deset posto gruzijskog teritorija koji je okupirala Rusija. No, to nije bilo nešto što su prenijeli mediji. Mediji nisu prenijeli ni informaciju o nedavnim izborima koji su omogućili Rusiji da Gruziju učine svojom provincijom. Zašto smo licemjerni? Podupiremo jednu, a ignoriramo drugu okupiranu zemlju.
Kada je Rusija napala Gruziju 2008. godine, a Gruzija nije primila međunarodnu pomoć i podršku, stav svijeta prema Rusiji je bio vrlo drukčiji nego što je sada. Nitko se nije želio miješati u nešto što se događa u nekoj maloj, dalekoj zemlji. Svi su imali vlastitih problema, „važnijih“ od neke Gruzije. Godine 2022. pozornost je bila vrlo drukčija. Godine 2014. promijenio se stav prema Putinu. Ukrajina je velika zemlja situirana u središtu Europe i bila je puno bliže, bilo je lakše predočiti tu opasnost. I, još nešto. Rat u Ukrajini je rat u pravom smislu te riječi. Mislim da je Gruzija u velikoj opasnosti. Mislim da se vodstvo Gruzije ponaša kao Putinov satelit, zakoni koje su nedavno izglasali su skandalozni. Upravo sam pročitao da Gruzija izglasava zakon koji zabranjuje LGBTIQ zajednicu. To nazadovanje je nešto što i Putin želi učiniti. Stoga vjerujem da je Gruzija u opasnosti. Jako sam zabrinut za tu državu. I mislim da se i svijet mora zabrinuti za Gruziju.
Slažem se. Ne možemo biti selektivno empatični.
Pogotovo sada. Treba razumjeti da Putin neće stati. Ako uspije u Ukrajini, neće prestati, samo će nastaviti.
Rusija je ozloglašena i lako je shvatiti zašto. No teže je shvatiti zašto postoje države koje, čak i dok razgovaramo, izvršavaju zločine, a nikada nisu snosile sankcije. Govorim o SAD-u, govorim o Izraelu.
Zato što je Rusija prijetnja bez premca.
Što Vam najviše nedostaje iz Rusije? Iz Vaše prošlosti?
Moji čitatelji. Moje knjige u Rusiji su zabranjene, ne mogu se nigdje kupiti. Ne mogu se kupiti čak ni digitalne verzije mojih knjiga jer se zbog sankcija ne prihvaćaju ruske kartice. Dobivam mnogo pisama koja mi mnogo znače.
Da li ponekad zažalite što ste javno istupili? Sigurna sam da brojni umjetnici ne podupiru Putina, ali šute. Njihova djela nisu zabranjena, a oni nisu prognati iz svojih domova.
To nema veze s hrabrošću, to je potpuna sebičnost. Ono što najviše želim je biti u miru sam sa sobom. Najgore što se može dogoditi čovjeku je gubitak samopoštovanja. Postoje situacije u kojima, ako odaberete šutnju, diskreditirate sebe. Ja sebi ne želim takvu sudbinu.
Hvala Vam na ovim izuzetnim riječima. Na ovoj izrazito važnoj životnoj lekciji. Izjavili ste u utorak na „Vrisku“ da niste religiozan čovjek. Ako smo dovoljno hrabri da si uskratimo iluzornu utješnu misao više sile, smatrate li da bi trebali biti jednako hrabri kada je u pitanju država? Trebamo li napustiti ideju nacija i nacionalnosti?
Nemojte misliti o državama i nacijama, mislite o sebi. Jer ne možete kontrolirati što se događa u državi i naciji. Činite ono što smatrate ispravnim, nemojte izdati sebe i sve druge će doći na svoje. To je baza na kojoj se sve može izgraditi. Države se mijenjaju. Kada govorimo o ljudima, govorimo o masi koja je glupa. Nemojte misliti o masama, mislite o ljudskim bićima. Tako je gledam na to. Rođeni smo u ovom svijetu, suočavamo se s onim što se događa oko nas, a sve što se događa je test. Vratimo se na Japan. Mi razmišljamo o cilju, Japanci razmišljaju o dolasku na cilj. Oni smatraju da je način važniji od cilja. Kada uzmete strijelu razmišljajte kako pogoditi cilj, ne opterećujte se time hoćete li pogoditi cilj ili ne. Učinite sve što je ispravno. Nije važno ako ne uspijete. To sam naučio od Japanaca.
Koji je vaš omiljeni ruski pisac? Vjerujem da nije Dostojevski.
Sigurno nije Dostojevski. Postoje dvije škole u Rusiji, škola Dostojevskog i škola Tolstoja. Ja sam definitivno Tolstojeva škola. Moj omiljeni ruski velikan je Mikhail Bulgakov jer on razumije da je prava velika fikcija mantra. Svaka riječ treba biti na svom mjestu i sve riječi zajedno trebaju zvučati kao glazba. Zato je Bulgakova jako teško prevoditi.
Priznali ste da se često radnja u Vašim knjigama događa u 19. stoljeću jer je to doba kada žive najveći ruski pisci. No, željela bih Vas pitati zašto u njima često spominjete neke povijesne događaje. Vjerujete li da nas povijest može naučiti mnogočemu?
Mislim da povijest ne može naučiti ništa one koji nemaju mozga. A oni koji imaju mozak uče iz svega, posebno iz povijesti. Postoje lekcije u povijesti. Vjerujem da postoje zakoni u povijesti i stvari koje su primjenjive u različitim periodima. Zato me zanima povijest, zato sam napisao povijest Rusije. Želio sam shvatiti kako povijest funkcionira. Što se događa slučajno, a što ne. Želio sam shvatiti zašto se slične situacije konstantno ponavljaju i zašto neka rješenja funkcioniraju, a neka ne. Povijest Rusije koju sam napisao nije emocionalna. Nije riječ o ljubavi prema zemlji, riječ je o razumijevanju. Ne pišem tko je dobar, a tko zao. To me ne zanima. Samo želim razumjeti. Jer ako sve razumijem, bez mitova i iluzija, onda ću moći pronaći odgovore za budućnost. Kao u memoarima vlastitog života. Naravno, možete ga cenzurirati, zaboraviti što je neugodno, ili oklijevati u priznanju da ste nešto zgriješili. Ali to nije ispravno rješenje jer će se stalno ponavljati iste pogreške.
Jeste li pronašli odgovor na pitanje diktature koja je u oduvijek prisutna u povijesti Rusije?
Rusija je oduvijek bila centralizirana. Da bi okupila tako silno prostranstvo i toliko različitih naroda moralo se upravljati silom. Morala je biti vođena silom. Dok Rusija bude unitarna država, nikada neće biti moguće uspostaviti demokraciju. Nikada. Rusija bi trebala postati federacija , poput SAD-a. Da svaki dio može funkcionirati kako želi. Jer, život u Čečeniji nije jednak kao život u Saint Petersburgu. Ludo je očekivati da ljudi žive na isti način s istim običajima. Treba ih pustiti da žive kako žele.
Kao i ljudi, Vaši karakteri u romanima nisu crno-bijeli, nisu jednostavni. Kako filozofska promišljanja oblikuju vaše fikcijske narative, posebno u pitanjima morala i ljudske prirode? Smatrate li da je književnost platforma za istraživanje etičkih pitanja?
Naravno. Nikada u svom životu nisam upoznao samo „crne“ ili samo „bijele“ ljude. Upoznao sam nijanse koje naginju određenim bojama. Često u knjigama opisujem kako osoba promatra drugu ličnost i daje joj osobine koja ona nema. Kreiram široku galeriju zločinaca od kojih je svaki zanimljiv. To ne znači da sam zao, znači da istražujem taj fenomen. Dosadno zlo nije opasno. Ali zanimljivo zlo, zlo koje ima karizmu je opasnost.
Vjerujete li da književnost još uvijek može biti revolucija? Da postoje teme koje će uzdrmati srž našeg bića.
Ne, mislim da su veliki dani književnosti završili. Pripadaju prošlosti. Književnost ne treba biti riznica mišljenja i emocija za mase ako će je i dalje čitati manjina koja može napraviti razliku. Jer, mislim da ljudi koji čitaju fikciju i nisu toliko brojni ovih dana. Ali književnost ih usmjerava u stvaranju ideja, pokreta i ozračja. Takvi ljudi su mozak koji stvara društvo. Možda se ja tome samo nadam, volio bih da je uistinu tako.
Pitali su Vas što mislite o budućnosti Rusije. Željela bih proširiti to pitanje. Što mislite o budućnosti Europe?
Zabrinut sam za Europu. Desnica je u porastu, Europa ima problem s velikom imigracijom za koju nema rješenje. U pitanju humanizma koje je jedno od temelja Europe postoji kontradikcija. To me brine više od globalnog zatopljenja, a ne vidim nikakve pokrete koji imaju rješenje. Naravno, tu je i rat, a u tome vidim prijetnju za cijeli kontinent. Čak i ako nastane primirje, a Putin ostane na vlasti, ostat će konstantan oblak prijetnje na istoku koji će sve kvariti. Bojim se za krizu liberalizma. Ja sam i sam liberalist i vidim da postoji ogroman problem u komunikaciji. Ne znaju kako razgovarati s ljudima, a pojedinci su toliko arogantni. Trump može razgovarati s ljudima preko twittera. A ljudi poput Macrona ne mogu. Brinem se jer se isto ovo događalo u Rusiji. Mi smo bili takvi, nismo znali kako razgovarati s masama. Nismo bili dovoljno dobri, na nama je odgovornost ovoga što se događa.
Razmišljate li o ovim temama u kontekstu Vaših romana?
Pišem o njima iako ne direktno jer nisam politolog ili filozof. Raspravljam o ovim temama s mojim likovima u mojim knjigama. Želim da moji čitatelji počnu razmišljati o tome. Ne nudim odgovore, ali postavljam pitanja.
Rekli ste da sada napokon možete biti slobodni. Da možete pisati slobodno, bez nametnutih očekivanja. Je li sloboda Utopija ili nešto što je moguće postići? Ne samo u pisanju, već u načinu življenja.
Mislim da je to nešto vrlo osobno. Moramo sami odlučiti jesmo li slobodni ili ne. Nitko vas ne može osloboditi osim vas samih. Poznavao sam ljude u zatvoru koji su bili najslobodniji ljudi koje sam upoznao. Isto tako poznajem milijardere koji su nesretni robovi.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
.
#Boris Akunin #intervju #ruska književnost #Vrisak
