Glorija Lizde, splitska je suvremena umjetnica mlađe generacije, a koja se u Galeriji O.K. u periodu od 29. veljače do 21. ožujka 2024., riječkoj publici predstavlja izložbom „F 20.5“. Koristeći se dokumentarnom i insceniranom fotografijom, u svom umjetničkom radu istražuje teme obiteljskog naslijeđa, traume i empatije. Dobitnica je Dekaničine nagrade za rad „F 20.5“ te ELLE Style Award 2021. za umjetnicu godine. Njeni radovi „(Ne)stalno i „F 20.5“ otkupljeni su u sklopu 14. i 16. Erste fragmenata. Nominirana je za prestižni World Press Photo Joop Swart Masterclass 2020. te je jedna od izabranih fotografkinja u međunarodnom programu za nadolazeće umjetnike Parallel – European Photo Based Platform 2018. i 2021. godine. Dobitnica je i prestižne nagrade Radoslav Putar za najbolju mladu suvremenu umjetnicu 2022. godine.
U razgovoru, dotakle smo se Glorijinih fotografskih početaka, umjetničkih uzora, stvaralačke inspiracije, aktualnih preokupacija, ostvarenih i budućih projekata.
Kada započinje interes za fotografijom? Postoje li autori/-ice ili teorijski tekstovi koji su služili kao svojevrsni temelj za razvijanje osobnog umjetničkog rukopisa? Možeš li izdvojiti neke autore/-ice čiji rad pratiš i posebno vrednuješ?
Fotografirati sam počela u srednjoj školi, kada mi je medij fotografije bio način da neke svoje zamisli konkretiziram. Kao i sada radila sam neku vrstu konstruirane, režirane fotografije sa sestrama i prijateljicama, naravno bez nekog koncepta, više kao igranje. Nakon srednje škole upisala sam Film i video na Umjetničkoj akademiju u Splitu, smjer koji nije jako usmjeren na fotografiju, ali potiče autorstvo i slobodu izričaja u raznim medijima. Mislim da se moj pristup radu ponajviše formirao na studiju Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, tada sam zapravo dobila neko usmjerenje koje mi je i trebalo. Utjecaji su se mijenjali s godinama i vjerujem da će tako biti i dalje no praćenje scene i otkrivanje novih autorica i autora je nešto što nastojim njegovati. Svakako su me oblikovali radovi umjetnica poput Jo Spence, Ane Mendiete, Cindy Sherman, Eline Brotherus, Sonye Boyce, Louise Bourgeois kojima je svima zajedničko da se bave sobom, svojim tijelom i identitetom. Na teorijske tekstove se oslanjam u istraživanjima za pojedinačne projekte, ali jedan od prvih tekstova za koji mislim da je donekle odredio moje promišljanje o fotografiji je svakako knjiga Camera obscura Rolanda Barthesa. Svi utjecaji koje sam nabrojila prilično su klasični, no to su za mene neki temelji kojima se uvijek vraćam bez obzira na nove. Nakon fakulteta potrebno je i neko vrijeme da se vidljivost utjecaja u radu i stilu pročisti, da se pronađe neki svoj jezik, a svaki novi rad je vrlo samotan proces kroz koji ponekad samom sebi trebaš biti mentor, dati si rok ili odlučiti što ubaciti ili izbaciti iz završnog rada.
Tvoj fotografski rad, kao intimistička introspekcija, prvenstveno istražuje teme obiteljskog nasljeđa, identiteta i povezanih traumi, kao što je i serija fotografija „F 20.5“ koju će riječka publika, po prvi put imati prilike vidjeti u Galeriji O.K.. Možeš li nam više reći o samom stvaralačkom procesu, i na koncu, je li potonji pomogao u procesu osobnog iscjeljivanja ili barem suočavanja s traumom?
F20.5 je bio prvi rad u kom sam se konkretnije bavila obiteljskim odnosima i sam proces za mene nije bio težak budući da sam dosta vremena provodila sa svojim sestrama i obitelji u konstruiranju scena koje smo fotografirale. Proces je bio više kao neka igra i mislim da se to donekle može vidjeti u fotografijama. Razgovarajući s ocem prikupila sam njegove opise halucinacija koje je proživljavao dok je bolovao od shizofrenije i zatim ih reinterpretirala, ponekad vjerno slijedeći njegov opis, a ponekad miješajući to s vlastitim sjećanjima iz djetinjstva. Bilo mi je važno da fotografije ostanu u prostorima koji su nam bliski i poznati pa su sve nastale u našim domovima ili mjestima na koja smo odlazili u djetinjstvu. Iako prostor svog doma često povezujemo s intimom i sigurnošću, za mnoge ljude dom može biti i nelagodno mjesto, pa tako i za osobu koja boluje od shizofrenije. Također mi je bilo važno kroz fotografije objediniti dvije stvarnosti, onu koja se odvija u očevu umu i onu koja nam je vidljiva. Terapeutski aspekt rada nalazi se upravo u tim rekreacijama sjećanja odnosno u korištenju vlastitog tijela kao posrednika i stavljanja sebe (i svojih sestara) u ulogu drugoga. Poput svojevrsnog rituala, prolazile smo iskustva koja je prolazio i naš otac, ali s odmakom i svjesno. U tom smislu fotografija mi dopušta da se indirektno reflektiram na neka sjećanja ili na tuđa iskustva te njihov utjecaj na mene. Također treba reći da je to uglavnom i dosta dug proces od godinu dana ili više pa postoji neki kontinuitet bavljenja jednom određenom temom odnosno problematikom. Jedan rad nije dovoljan za pomake koje može napraviti psihoterapija, ali je zasigurno dobar početak koji možda može pridonijeti zdravijim ili barem transparentnijim odnosima.
Nakon velikog uspjeha projekta „F 20.5“ tvoj se umjetnički uspon nastavlja projektom „Neustrašiva mladost“, a koji je 2022. godine, nagrađen i prestižnom nagradom za mlade hrvatske umjetnike/ice Radoslav Putar. Na tragu „F 20.5“, specifičnost nagrađenog koncepta jest spajanje dokumentarne i inscenirane fotografije, kao premrežavanja onog obiteljskog – intimnog, te s druge strane, javnog i zajedničkog. Možeš li nam nešto više reći o samoj metodologiji, kao i ishodima umjetničkog istraživanja?
„Neustrašivu mladost” započela sam nakon što sam pročitala djedovu knjigu koja je ostala iza njega nakon smrti. Većina knjige, što mi je bilo vrlo indikativno, bavi se njegovim iskustvom u Drugom svjetskom ratu kada je kao petnaestogodišnjak pristupio ustaškoj vojsci da bi kasnije, nakon rata, otišao u Jugoslavensku Ratnu Mornaricu. Radi se o čovjeku kojemu je, kao i mnogima, rat odredio život, a time i život njegovih potomaka. Knjiga je bogato ilustrirana djedovim crtežima, mapama, fotografijama te isječcima iz novina tako da sam slijedeći knjigu proputovala i fotografirala mjesta koja opisuje, od Mostara i njegovog rodnog sela u Hercegovini preko Osijeka, Ljubljane, Pule itd.. Fotografirala sam uglavnom prirodu i pejzaže jer mi je bila zanimljiva pomisao kako se priroda mijenja i zaboravlja, ne komemorira i ne mari za ono što se na tim mjestima odvilo. Pejzaž koji ja gledam zasigurno je drugačiji od onog koji je on vidio. Dok sam dokumentirala te prizore nisam osjećala posebnu poveznicu s njima, očekivala sam da će to biti neko emotivno putovanje, no dogodilo se upravo suprotno. Međutim kada sam za par mjeseci gledala snimljene fotografije one su za mene dobile neki značaj, kao kada gledaš fotografiju iz djetinjstva za koju se ne sjećaš da je snimljena, ali svejedno formiraš neko sjećanje oko nje. Bilo je potrebno neko vrijeme da stvorim konekciju s radom i tu sam shvatila da je vrijeme, uz mene i djeda, jedan od protagonista ovog rada.
Uz pejzaže u radu su i autoportreti kroz koje propitujem vlastiti odnos prema djedovoj ostavštini i našoj dijeljenoj povijesti i prošlosti. Uglavnom se radi o interakcijama s objektima koji su ostali nakon njega, fotografijama, ratnim medaljama, vojnim odličjima itd. U izrazima lica i u stavu nastojala sam postići indiferentnost jer ni sama ne znam kako da se odnosim prema tome. S jedne strane postoji emotivnost prema djedu, a s druge strane animozitet prema ratovima koji su nam svima toliko odredili živote.
Stvaralačka metodologija projekta „Neustrašiva mladost“, sličnim je kreativnim procesom primijenjena i u kontekstu posljednjeg projekta, samostalne izložbe „Ponavljanja, probe, uprizorenja” predstavljene u periodu od 7. prosinca 2023. do 7. siječnja ove godine u splitkoj Galeriji umjetnina. Ovim istraživanjem, na primjeru pacijentica liječenih od histerije u francuskoj bolnici Salpêtrière krajem 19. stoljeća, preispitivala si vjerodostojnost medija fotografije u znanosti, kao i odnose moći fotografa spram subjekta. Na koji si način prikupila potrebnu fotografsku dokumentaciju, odnosno provela istraživanje? Možeš li nam kazati koji su rezultati provedenog istraživanja i mogu li se potonji koristiti kao empirijski materijal za buduće znanstvene pretpostavke?
Spomenuti projekt poslužio je kao uvod u nekakvo šire istraživanje koje ove godine provodim u suradnji s Galerijom Miroslav Kraljević. Radi se o istraživanju odnosa fotografije i psihijatrije odnosno povijesti korištenja fotografije u znanstvene svrhe, te neispričanih povijesti pacijenata I pacijentica koji borave ili su boravili u psihijatrijskim ustanovama. Kao i kod „Neustrašive mladosti“, zanimaju me osobne povijesti koje su marginalizirane ili neizrečene. Slučaj fotografiranja histerika u bolnici Salpêtrière možda je najpoznatiji primjer korištenja fotografije kao dijagnostičkog aparata. Fotografiranje pacijentica i pacijenata je uglavnom prestalo početkom dvadesetog stoljeća kada se ustanovilo da fotografija nije objektivan medij te da se psihičke bolesti ne mogu, na taj način, vidjeti na licu pacijenata. Međutim način na koji se bolesnike prikazivalo kroz povijest, prvotno kroz crtež, a zatim fotografiju, uvelike je utjecalo na današnju sliku mentalne bolesti kao nečeg zazornog, odbojnog, monstruoznog. Na nekim slučajevima, gdje postoji više uzastopnih fotografija pacijenata ili pacijentica, pokazalo se da su odabirane fotografije koje perpetiuiraju sliku psihički oboljele osobe kao nekoga s maničnim ili praznim pogledom, zgrčenog tijela, otvorenih usta i razgoračenih očiju itd. U bolnici Salpêtrière simptomi su se inducirali za potrebe fotografiranja kako bi se navodno jasnije manifestirali što posljedično svakako dovodi u pitanje vjerodostojnost nastalih fotografija. Takve fotografije svakako služe kao podsjetnik na loše prakse u psihijatriji provođene u svrhu općeg boljitka, ali nauštrb pojedinaca. Rad „Ponavljanja, probe, uprizorenja” niz je autoportreta u kojima interpretiram fotografije pacijentica nastale u tom razdoblju, slično kao i u F20.5, koristim svoje tijelo i fotoaparat za dijalog između njih i mene. Ujedno i promišljam što me dijeli od žena koje su na fotografijama, koje su označene nepodobnima, neprilagođenima, “luđakinjama”. Htjela sam adresirati pitanje fotografa i subjekta jer je u spomenutim slučajevima fotograf ujedno I liječnik, ali i muškarac, pa je nejednakost odnosa moći višestruka. Na autoportretima sam željela utjeloviti jednu i drugu stranu koristeći samookidač koji je uvijek vidljiv u mojoj ruci pa postajem fotograf i subjekt te tako spajam te dvije uloge. Fotografije su rađene analogno u tehnici duge ekspozicije kako bi donekle zamaglila konture lica i tijela te tako dobila privid prolaska vremena i kretanja u fotografijama.
Arhivske fotografije na kojima je rad temeljen, dostupne su u arhivima bolnica od kojih je velika većina digitalizirana. Provedeno istraživanje je umjetničkog karaktera stoga ne može biti korišteno u znanstvene svrhe, ali postoje mnoge izvrsne knjige i istraživanja koja se bave problemom fotografije i psihijatrije, posebice slučajem bolnice Salpêtrière. Umjetnički rad pak može s neke druge strane doprinijeti razgovoru o marginalnim temama te ih približiti publici.
U kojem je odnosu s potonjom temom, kao i metodologijom istraživanja, rad „Krevet za Jordana Neelyja” izložen na zajedničkoj izložbi dobitnica nagrade Radoslav Putar u zagrebačkom Institutu za suvremenu umjetnost krajem 2023. godine? Možeš li nam reći nešto više o izloženom radu?
Izloženi rad nastao je kao osvrt na moj boravak na dvomjesečnoj rezidenciji u New Yorku povodom Nagrade Radoslav Putar. Nije bilo nužno osvrnuti se na iskustvo u New Yorku, ali promišljajući o tome kakav rad da napravim taj slučaj Jordana Neelya bio mi je nešto čemu sam se stalno vraćala. Naime negdje na pola rezidencije, nedaleko od mjesta gdje sam se tada nalazila, ubijen je mladi crnac, beskućnik Jordan Neely koji je bolovao od shizofrenije. Uslijedili su protesti u New Yorku na kojima se postavljalo pitanje tko je zapravo ubio ovog čovjeka, bivši marinac koji ga je ugušio ili pak sustav koji nije mario za Neelya? Jedan od najvećih problema američkog zdravstvenog sustava je nedostatak smještaja odnosno kreveta u psihijatrijskim ustanovama, kao i u skloništima za beskućnike. U New Yorku gotovo da nema slobodnog kreveta, a ako i ima vrlo rijetko je rezerviran za ljude poput Neelya. Zato sam u radu napravila zamišljeni krevet izrađen u tehnici cijanotipije koja se nekada koristila za izradu i multipliciranje arhitektonskih planova. Naime nakon njegove smrti vlada je obećala tisuću novih kreveta da bi smirila proteste, međutim godinu dana poslije to obećanje nije ispunjeno, kako to obično i biva. Nažalost pitanje smještajnog kapaciteta i pružanja adekvatne njege problem je i u Hrvatskoj posebno na psihijatrijskim odjelima za djecu i mlade gdje postoji velik nedostatak kreveta i liječnika. U ta posljednja dva rada se dogodilo, vjerojatno ne slučajno, da sam se bavila temama iz domene psihijatrije, no zapravo me općenito zanimaju pitanja empatije i odnosa prema drugima, a onda i sebi.
Za kraj, možeš li nam predstaviti nadolazeće projekte/suradnje? Nastavljaš li djelovati na području sinteze dokumentarne i inscenirane fotografije?
Trenutačno nastojim još poraditi na spomenutom radu Ponavljanja, probe, uprizorenja, a u zadnje vrijeme vraćam se i nekim starijim radovima koji su ostali nedovršeni ili za koje mi se čini da s odmakom imaju potencijala za neku novu interpretaciju ili proširenje. Prošle godine sam započela nekoliko kolaborativnih projekata koje nastavljam raditi kao Bombardelli 2023: E-57 umjetničko istraživanje koje provodim sa sociologom Dariom Dunatovim u sklopu projekta Slobodnih veza. S Dariom također vodim i portal TEKA koji nas jako veseli jer dijelimo što razni autori i autorice gledaju, čitaju, slušaju… Svakako radim na nekoliko paralelnih projekata pa se s vremenom iskristalizira što od toga ima potencijal da postane konkretan rad.
