Početkom godine u Saboru je izglasan Zakon o hrvatskom jeziku kojim se prvi put u povijesti uređuje pitanje službene i javne uporabe hrvatskog jezika te osigurava sustavna i stručna skrb o njemu.
Zakonom se propisuje službena uporaba hrvatskoga jezika, uređuje osnivanje Vijeća za hrvatski jezik kao koordinacijskog savjetodavnog tijela čiji će rad biti usmjeren na zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika, kao i izrada Nacionalnog plana hrvatske jezične politike radi očuvanja društvene uloge i pravnoga položaja hrvatskoga jezika.
Potvrđuje se da je hrvatski jezik službeni jezik u Hrvatskoj i jedan od službenih jezika Europske unije, kao i to da je u svojoj ukupnosti i cjelovitosti temeljna sastavnica hrvatskog identiteta i hrvatske kulture. Službeni tretman hrvatskog jezika zaslužio je i spomen-ploču kojom se obilježava donošenje tog zakona.
I dok se zastupnici dive Zakonu, očito je kako se u suvremenoj uporabi hrvatskoga jezika može uporabiti uzrečica u kojoj se razdvajaju drum i šuma. Naime, službena i javna uporaba hrvatskog jezika odnosi se na pisanu i usmenu komunikaciju tijela državne vlasti, državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne samouprave te pravnih osoba koje imaju javne ovlasti, odnosno svih javnopravnih tijela u Hrvatskoj. Ta će tijela morati zaposliti lektore (ako ih već nemaju) i službene dopise zakonski definirati pravopisom hrvatskoga književnog jezika.
Stvarnost je, pak, nešto sasvim drugo. U školama se primjenjuje Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje koji je preporučen za upotrebu u osnovnim i srednjim školama, no koriste se i ostali pravopisi. Svi oni dopuštaju mnoštvo dubleta, pa se pojedine riječi mogu pisati na različite načine (npr. greška i grješka). Već je tu očito kako postoji labavija situacija koja odudara od tretmana jezika u državnim ustanovama.
Zavirimo li, pak, u zaslone računala i smartfona, suočit ćemo se s nadirućom katastrofom. Dok se vlastodršci panično boje srpskog jezika i bilo kakve sličnosti s njime, s obzirom na to da je do 1991. u službenoj uporabi bio hrvatski ili srpski jezik, engleski jezik je taj koji mijenja tkivo hrvatskog jezika u – javnoj uporabi. Za hrvatski Sabor javna uporaba odnosi se na institucionalno korištenje, no javna je uporaba ono što svaki dan konzumiramo putem medija, društvenih mreža ili online, a ne odnosi se na privatnu komunikaciju.
Eliminacija lektora iz medija sustavna je rabota, jer ako netko piše, valjda je pismen, a ako i nije – Google ili AI će to napraviti za njega. Ili, s obzirom na to da se u svakodnevnoj konverzaciji stvaraju nove riječi na temelju engleskog izvornika ili se angliziraju hrvatske riječi, sve više možemo vidjeti kako se, naprimjer, imena bendova koja su se do jučer pisala standardno, sada pišu upravo onako kao što piše na, naprimjer, Spotifyju i YouTubeu: Parni Valjak, Prljavo Kazalište, Bijelo Dugme i slično, a velikim početnim slovima pisat će se i imena pjesama. Diskografske kuće i PR agencije nonšalantno šalju obavijesti s tako napisanim imenima, što većina portala bezrezervno prihvaća i kao mnogo toga drugoga samo kopipejstira (da, to je ta riječ!) stvarajući sadržaj.
Pa ako je tako u glazbi, zašto ne bi moglo biti negdje drugdje? Evo, naprimjer, u najavi jedne konferencije, imena svih panel-diskusija napisana su tako da je svaka riječ napisana velikim početnim slovom, osim onih kraćih, kao u engleskom jeziku – ‘Od Ideje do Globalnog Uspjeha: DIY Produkcija i Promocija iz Udaljenih Sredina’. To je tek jedan od primjera, a bujica Velikih Slova nadire bez upozorenja mitomana koji se bave dizanjem spomen-ploča donesenim zakonima.
Dakako, pravopisna točnost ne mora funkcionirati na svim javnim dokumentima na isti način, no ako se pravopis iz marketinških kampanja koji se namjerno krši kako bi se privukla pažnja (obavezna uporaba engleskih riječi, izostavljanje interpunkcije, ciljano odstupanje od standardnoga jezika) koristi u medijima i službenim poslovnim objavama, onda je to uistinu shit.
I upravo je tu veliki raskorak i velika dvojba oko toga što je to javna upotreba jezika i zbog čega bi se osnove pravopisa koji se uči u školi morale upotrebljavati i u poslovnoj komunikaciji, bez obzira jesu li posrijedi javni ili privatni provideri informacija. Ostavljanje hrvatskoga jezika u zabranu državnih institucija bez pravodobne i danas očito nužne edukacije (Nacionalni plan hrvatske jezične politike, nadam se, bit će rasprostranjen mnogo šire od javnih institucija) na svim razinama znači i šamar nacionalnom identitetu. Pa će onda biti, kao 1967. godine, nužna Deklaracija o hrvatskom jeziku, ne zbog opasnosti od dominacije srpskoga, nego engleskog jezika.
Istaknuta fotografija: Umjetna inteligencija
#Bojan Mušćet #engleski jezik #hrvatski jezik #Hrvatski pravopis #jezik
