Povodom 30. obljetnice Quorum Coloursa i velikog partija koji će se održati 21. prosinca u Export drvu, razgovarali smo s nekadašnjim vlasnikom legendarnog Quorum Coloursa, arhitektom, umjetnikom i kulturnim komentatorom Igorom Rukavinom.
Kako je došlo do toga da se napravi retro party?
To nije retro party, to je trideseti rođendan kluba, koji u ovom trenutku relativno potpada pod tu riječ premda se unutar žanra house glazbe nije ništa bitno promijenilo, kako u glazbeno sadržajnom tako niti u estetskom smislu. Promotor Gianni Glavina mi je sugerirao takvu ideju. Ukazao mi je na potencijale branda „Quorum Colours” te mi nije trebalo puno da se, nakon višegodišnjeg bavljenja arhitekturom ponovo zanesem
čitavim tim nekim estetskim i glazbenim grooveom i ambijentom u Rijeci u vremenu što je nosilo mene i jedan dio grada, publike, scene…
Kažu jednom novinar, uvijek novinar. Je li to slučaj i s Vama kada je riječ o glazbenoj sceni?
Nisam se nikada autorski bavio muzikom, ali sam bio gotovo opsesivni konzument… žanrovski nevezan za određeno područje ili točnije, sasvim suprotno… zanosio sam se vjerojatno gotovo svime što postoji, naravno u dijelu koji sam doživljavao uzbudljivim. Uvijek je to bila nekakva tvrđa glazba… Kao sasvim mlad slušao sam funk i u tome tražio stil… Počeo sam s Pink Floydom, koji me je fascinirao glazbeno i dizajnom. Premda sam ih slušao neprestano izlazio sam u Milde gdje se mogao čuti pravi funk. Kasnije sam paralelno otišao na klasičnu glazbu… u isto vrijeme bi kući slušao heavy metal i free jazz… svašta nešto… .neko vrijeme sam bio opsjednut starom albanskom narodnom muzikom… pa bih na YouTubeu mjesec dana gledao mutna videa albanskih kola negdje u planinama. Osjetio bih tu energiju plemena, sličnu energiju kakva me tada zapravo djelatno odvela grooveu HOUSE muzike.
Quorum Colors je bio jedan pionirski iskorak u svijet kakvoga Rijeka i ovaj kraj onda nisu imali?
Quorum Colours je nastavak takozvanog Malog Quoruma koji je postao mali kad smo otvorili veliki. Klub Mali Quorum zamjenski je posao koji smo brat i ja organizirali jer je počinjao rat, a ja sam tada diplomirao arhitekturu u Ljubljani, ali ratne arhitekture nije bilo, pa je puno mladih radilo nešto drugo… otišlo u rat ili inozemstvo. Cijelo to vrijeme sam se bavio slikarstvom i izlagao po čitavoj Europi te imao u tome dosta uspjeha, ali me „na žalost” Quorum uzeo. Mali Quorum bio je vrlo popularan od nastanka 1989. nadalje. Kako smo sagradili stage logično je da su na njemu svirali svi riječki i mnogi drugi bandovi. Mjesto je uz Palach postalo glavno okupljalište glazbene i umjetničke scene. Riječki muzičari uglavnom su sami donosili glazbu i zabavljali se vrlo dobro. Ja sam se bavio interijerskim postavom likovnih izložaba. Nisam im se previše miješao u glazbeni izričaj. Mislim da je u to vrijeme direktan utjecaj likovnih postava bio važan za formativnu energiju čitave scene. U tom srazu glazbenog i likovnog događanja stvarao se i taj osjećaj riječke posebnosti koji nas je nosio svih zajedno. Nakon nekoliko godina, pojavom elektronske glazbe u tom prvom Quorumu, vođen vlastitim osjećajem i inspiracijom priredio sam u kolaboraciji s mladim DJ Ivanom Mastermixom prvi RAVE party. Ivanovo i moje oduševljenje nije popratio nitko. Pretrpili smo velike kritike, a svi su posjetioci demonstrativno napustili Quorum. Drugi tjedan smo to napravili opet i odjednom je nastala ta sreća koja me odvela u „Veliki Quorum”… u novu investiciju i novo uzbuđenje koje će mi napokon ostvariti onaj plemenski groowe s početka priče… taj image koji je trebao biti mračniji i teži što je u nekim trenucima i bio, ali se tadašnji ACID techno i Rave glazba vrlo brzo premetnula u HOUSE UNDERGROUND koji se u osnovi temeljio na funku, a stekao je u Rijeci ogroman broj poklonika. Quorum Colours je tako postao jedini takav klub na području bivše Jugoslavije. Cijela jedna generacija umjetnika, modnih kreatora, plesača, dj-a i različitih muzičara sudjelovala je u stvaranju onoga što je taj klub tada bio i onoga što je značio za ovaj grad koji je živio intenzivno.
Kako je ratno vrijeme utjecalo na stvaranje?
Bilo je dosta nasilja, bilo je to jedno teško vrijeme, ali mene je iz nepoznatog razloga rat zaobišao. Pokrenuo sam tada jednu veliku kampanju u Italiji za pomoć ratom zahvaćenog stanovništva, koja je bila vrlo uspješna. Ipak sam tada živio nešto drugo. Živio sam umjetnost… glazbu, slikarstvo, neki image koji me dizao i djelovao. Tijekom studija sam izlagao svugdje, u Milanu, Trstu, Veneciji, Udinama, Njemačkoj…
Zašto ste otišli u arhitekturu, a ne u slikarstvo?
Prestao je rat… pa se počelo graditi. Imao sam osjećaj da je arhitektura teška, kompleksna. I to mi se sviđalo. Bilo mi je izazov. Arhitektura je i teža nego što sam tada mislio. Već petnaestak godina s partnerom i po meni trenutno najvećim riječkim arhitektom, Sašom Meničaninom imamo ured RMA… pridružio nam se i Jozef Antony. Nisam napustio slikarstvo. Živio sam deset godina u Vili Frappart u nekom nestvarnom ambijentu s Inom Mirkovićem i Ivom Pogorelićem… Mislio sam da imamo snage promijeniti svijet. Ivo ga je promijenio već ranije. Ino je otišao iz Hrvatske i jedan je od najvećih svjetskih organizatora glazbenih spektakala. Morao je otići jer ovdje nije bilo uvjeta za njegovu dimenziju. Jednom mi je Ivo o njegovom odlasku rekao: „Velikom brodu široko more”.
Otkud veza s umjetnosti?
Još kao dijete osjećao sam likovnost. Valjda sam s 10 godina sanjao da sam naslikao veliku žareću, crvenu sliku s nekim ekspresivnim trakama. Ta me slika odredila. Ukazala mi je da postoji uzvišena dimenzija života… Donijela mi je kasnije osjećaj onostranog… jasnu viziju kompleksne i višeslojne stvarnosti i božanske strukture.
Što će ljudi u Exportu moći doživjeti iz tog perioda?
Na rođendanskom partiju u Exportdrvu 21. prosinca, doživjet će ono najbolje iz najslavnijih dana Quorum Coloursa – kluba koji je oblikovao underground scenu Rijeke i šire regije. Ovo nije samo povratak u prošlost, već slavlje koje spaja najbolje iz zlatnih dana Quoruma s novim, uzbudljivim poglavljem. Kroz 10 godina QC hitova provest će vas naš resident Sandro Crurci, hipertalentirani DJ iz Trsta i naš tršćanski Riječanin Andy J, omiljeni MC i veliki prijatelj generacija Riječana. Andy je djelatno povezao i zbližio Trst i Rijeku. Formativno razdoblje Quoruma odvrtit će genijalni DJ i prvi resident Ivan Mastermix koji je stvorio temelje kluba i cijelog pokreta house glazbe u Rijeci, cijeloj Hrvatskoj i Sloveniji. Resident performer QC bio je i bit će Željko Jančić Zec polivalentni umjetnik… performer i najtalentiraniji plesač čija je izložba otvarena u galeriji Filodrammatica, a kao White Rabbit vodit će nas kroz tamnu šumu u noći dočeka zimskog solsticija QC. Glavni performans sa svojom grupom izvest će Viktor Drago… hrvatski modni producent, performer i stilist. Jedno je od najutjecajnijih imena hrvatske modne scene. Živi i radi u okolini Zagreba. Najpoznatiji je po projektu CRO A PORTER. Ima farmu i aktivist je za prava životinja. Viktor je svojim performansima stvarao najbolja QC vremena, ali najbolji dan QC-a tek slijedi na dan novog solsticija i novog pokreta undergrounda. Zvijezda Quoruma, naša Salome postala je velika zvijezda Slovenije, koja svojim nastupima puni najveće dvorane. Salome se vraća ishodištu, Rijeci, svojim najdražim prijateljima. Ne znamo što će se dogoditi… Drski foto session Stephana Lupina u Quorum Coloursu svojevremeno je izazvao medijski skandal. Ništa manje ne očekujemo niti u Export drvu gdje će se osim fotomodela u objektivu naći, htjeli oni to ili ne, ili pak nisu sasvim sigurni, gošće i gosti partya. Hoće li netko ostati bez garderobe i biti dokumentiran? To će se tek saznati. Pasho Amaro iz Ugande novo je ime Rijeke i Hrvatske te nova vokalna snaga QC. Nakon uspjeha na Supertalentu nastupa kao zvijezda večeri sa sasvim drukčijim programom. Premijerno će biti prikazan novi film Katje Restović, poznate Riječanke i autorice slavnog Fashion Newsa i Art Designa koja je svojim radom i vodstvom cijele riječke modne scene zadužila Quorum Colours i grad Rijeku koji je nije bio svjestan i nije je , na nesreću novih generacija, znao zadržati. U kutiji usred Export drva problematičnu izložbu upriličit ćemo najvažniji riječki povjesničar suvremene umjetnosti, filozof i umjetnik Branko Cerovac i ja, Igor Rukavina, kao kreator koncepta Quorum Colours. After partiji će se održati u Pogonu kulture gdje će nastupiti noviji DJ postav…Lale, Nik Norz, Miss Mistique i Pico Chavese, koji će možda postati sudionici novih projekata.
Kako iz današnje perspektive gledate na to zlatno doba Quorum Colorsa?
Rijeka se devedesetih činila kao meka mode, danas je sve nekako uniformirano? Gledam kroz taj groove premda objektivno razumijem fenomenologiju i problematiku tranzicije. Rijeka je bila meka mode, Katja Restović je otišla zato što joj Grad Rijeka nije želio platiti sitan iznos za Fashion News. Ta scena koja je postojala, postojala je zbog nekih svojih nositelja. Ti ljudi nisu podržani od vlasti grada. Svojevremeno sam na Korzu otvorio kavanu „In” koja je bila sretno mjesto gdje su se u artističkom ambijentu okupljali svi riječki umjetnici i ostali oko toga. Morao sam otići… kasnije sam dobio na licitaciji prostor od 700 metara kvadratnih, takozvana „Riva”, pa ga je tadašnji SDP ipak morao dodijeliti HDZ-u te je tamo nastao prvi i najveći turbofolk klub u Rijeci, ne znam više niti kako se zvao. Rekao sam tadašnjem gradonačelniku Liniću da će biti kriv za propast kulture u ovom gradu, ali nije to shvatio. Da je to prepustio meni ja bih to prepustio svima koji trebaju ovom gradu i danas bi imali jednu novu kulturnu scenu u Rijeci. Sada je nema i SDP je direktno kriv za to. Oni su jednostavno neznalice, netko bi im to trebao reći, ali im nema tko reći. Jer svi nešto u budućnosti od njih očekuju. Ne zanimaju me stranke ni njihovi svjetonazori jer te stranke nemaju nikakav svjetonazor. Ljudi koji vode ovaj grad su krivi za pad kulture u njemu. Amen. Nisu prepoznali što je bitno. I ljudi su otišli. Ok, lijepo je otići u svijet, ali ljudi su otišli zato što ovdje ne mogu djelovati. Naravno, onda na scenu stupa mainstream konzumeristička kultura, koja je takva kakva jest.
Mlađe generacije kao da nemaju u sebi taj bunt, boje se stvarati nešto jer ovise o gradskom ili državnom novcu?
Neće oni ništa dobiti od Grada, niti su išta dobili. Dobiju onoliko koliko treba da budu mirni.
Zašto onda danas nema kritične mase, kao što je to nekad bilo?
Nema likovne scene, nema galerijske prakse. Muzej suvremene umjetnosti je nedostatan i fetišizira kult koji je nedovoljno izrazit, a ne vidi ono što je jako u gradu, niti će to u skorijoj budućnosti vidjeti. Ne nosi scenu, ne komunicira sa scenom. Ne postoji niti tržište. Tržište umjetničkim predmetima i artefaktima bilo je življe devedesetih godina, nego danas. Scene nema, kao što nema niti znanja. A znanja nema jer se kadar selektira politički.
Ima li Rijeka danas problem s identitetom?
Lažni riječki identitet godinama produciraju političke kaste u svrhu identifikacije oko zajedničkih ciljeva, odnosno njihovih ciljeva ostajanja na vlasti. Uspjehe subkulture, rocka i ostalog pokušava se svrstati pod uspjehe gradske politike. EPK je bio koncipiran kao direktan politički produkt opet u svrhu podvođenja kulture političkom cilju. Brod „Galeb” postaje centralni kulturni artefakt. Vlasti sve vide kao politiku… opsjednuti su time, a ne vide da su naštetili novim generacijama koje su uskratili za normalan grad. Grad opsjena stvara kulturne mitove. Mit o riječkom rocku, mit o riječkoj posebnosti, različitosti, drukčijosti…Taj mit se pokušava konzumirati, ali nema uspjeha te u konačnici i ne mogu napraviti ništa jer samo istina funkcionira. „Rijeka – Luka različitosti” na prvu zvuči ok, ali tko je to različit. Zar nismo svi isti? Jesu li neki novorođeni Riječani stvarno različita djeca od drugih pa ih netko treba štititi smjestivši ih u sigurnu luku usred neprijateljskog mora? To je bizarno. Nova generacija ne poznaje pojmovnik zala prošlosti i mladi Riječani su sigurno svi isti i osjećaju se sasvim tako jer je došlo novo vrijeme u kojem su prevare pomoću kojih se držala vlast postale sasvim očite. Čudim se tim političarima koji nikako ne mogu živjeti istinu u sebi, nego moraju brinuti kako smisliti laž koja bi mogla dobro proći „u narodu”. Pitam se kako žene mogu živjeti s takvim ljudima bez časti i morala jer su to u većini na žalost muškarci.
Je li idealistički misliti da kultura može biti odvojena od politike?
Kultura je posljedica svih djelovanja. Povijest stvara društva i oblikuje kulturu. Samo polivalentan i moralan čovjek može voditi i unaprijediti društvo, ali i to društvo valjda treba proći katarzu kroz koju se stječe kritična masa i osvještenje društva čega je posljedica naprednija kultura. Mišljenja sam da Rijeka trenutačno prolazi stanje letargije pred katarzu, ali vjerujem da se ta kritična masa stvara. Vidim tu energiju i sreću na licima mladih ljudi. Mislim da je internet donio veliki pomak u zbližavanju svih svjetskih naroda te da će nosioci svih ratova u budućnosti biti proglašeni najgorim ljudima ovog vremena i da će se pojaviti, možda čudna, ali svakako nova paradigma svjetskog društva koja će stvoriti tu novu renesansu, kulturu koja će prepoznati realnu i gotovo tragičnu poziciju čovjeka na toj nekakvoj kugli i prema tome se odnositi „realno”, što znači duhovno. Mislim da nas čeka novi kulturni i umjetnički pravac koji bih grubo nazvao „BUĐENJE” pa i takav smjer u znanosti i cjelokupnoj svjetskoj zajednici.
Bismo li se mogli ipak malo vratiti na arhitekturu i urbanizam?
Urbanizam Rijeke je urbanizam jednog drukčijeg grada koji je u 18. i 19. stoljeću postojao prije ovog grada i ove kulture. To je urbanizam što je počivao na velikom novcu, na industriji, luci. Na tome je nastao. Nakon Drugog svjetskog rata centar grada ostao je uglavnom sačuvan, premda je velika šteta, iz neznanja i primitivnosti tadašnjih vlasti, učinjena rušenjem Starog grada. Devastiran je i pojas okoliša Rijeke gdje je bez ikakvog smislenog urbanizma nastala bolja favela koja je progutala stara mjesta vrijednih tradicija. Grad širi kao favela ameba po njivama. Kakav njiva ima oblik, takve dobije urbanističke odredbe u smislu „važnih” koeficijenata izgrađenosti i udaljenosti ovakvih ili onakvih. Tako se na parcelama njiva oko grada grade kuće uvjetovane oblikom kojima je kuća koja stane. Ceste su se gradile naknadno, ako stanu. To je bio taj jugoslavenski urbanizam, unatoč famoznim brutalističkim arhitekturama opisanim u filmovima Maroja Mrduljaša. Novi hrvatski urbanizam je uglavnom isti taj „Njiva urbanizam” prožet limenim i staklenim poslovnim zgradama. „Nova Opatija” je također kultura našeg naroda i Njiva urbanizam s malo skupljim, uglavnom loše interpretiranim kućama pod utjecajima s interneta. Opatija je bila savršen grad, koji je bio završen na isti način kao stari Dubrovnik i nije ga se smjelo dirati. Naši ga krenu (prvo partizani pa onda sada i ovi „naši”) uređivati. Što bi se to smjelo uređivati starom Dubrovniku? Ali mi smo takvi. Vulgariziramo austrijsko naslijeđe, talijansko naslijeđe, naša izvorna naslijeđa. Uostalom, naša naslijeđa nismo niti smjeli učiti u školi, pa naše kulturne ni nacionalne, niti narodne, niti plemenske niti ilirske izvore i ne znamo.
Može li se pod tu stihiju i vulgarizaciju svesti ono što se planira izgraditi na Kantridi?
To je sve isto. Ne pričam nužno o Rijeci. Naši gradovi danas nemaju moć upravljati urbanizmom, pate od pogrešnog mišljenja da je potrebno nešto sagraditi pa kada se nešto sagradi vlasti će biti politički nagrađene. Neće biti nagrađene. Ljudima je dosta sve te gradnje, jer to nije gradnja grada, nego je to privatna gradnja. Pokušavaju za izbore reći napravili smo ovo ili ono. Nisu napravili ništa. Biznismeni su napravili, a njih korumpirali. Stadion je trebao ostati kao vrijedna memorabilija, arhitektonska cjelina i dokument vremena nastanka. Postoji područje na kojem je trebalo napraviti novi stadion, a ne uništiti Kantridu. Urbanizmom upravlja kapital, ali ne samo u Rijeci, svugdje. I na zapadu je tako, ali tamo postoji iskustvo određenih dešavanja, postoji kontinuitet borbe protiv trgovačkog manira. Ovdje ne postoji. Mi imamo apliciran sustav koji je direktno nastavljen na jedan drugačiji sustav. I tu je velik raskorak. Mi sada prolazimo fazu s urbanizmom kojega forsira kapitalizam, koja je u svijetu već odbačena.
Pojavili su se snažni otpori prema takvom načinu razmišljanja, nedostaje nam četrdesetak godina razvoja?
Tako je. Neću sada suditi političarima, ali narod je te vrste i kvalitete da ih delegira, ekstrahira, polučuje ih na pozicije odluke. Nemaju sociološkog i stručnog znanja, niti talenta pa niti morala i časti. Oni niti ne mogu sve to znati, ali bi trebali prepoznati ljude koji će to znati, koji su polivalentni, koji imaju široku kulturu i uzeti ih u obzir. Ali toga nema. Takvi prepoznaju ljude koji im se klanjaju. Ljude koji im služe da transponiraju moć s vrha piramide u „bazu”. Upravo im ne trebaju oni koji se ne slažu. Tako kulture vode ljudi iz stranaka koji čak nemaju nikakve adekvatne diplome niti istinite reference. Sjede na mjestima onih koji su morali otići i odlučuju o svemu kao na primjer o urbanizmu. Nikome nije čudno da građevinski inspektor bez ikakve reference i znanja bude pročelnik urbanizma jednog grada cijeli radni vijek. Tako je u kulturi i više manje svemu. Kako narod na sličan način malo toga razumije, bira te ljude i dalje po modelu propagiranih kvazi svjetonazorskih koncepata što im je još jedino ostalo. U buduće će političke kaste imati malo teži zadatak gdje se neće znati snaći u mreži suvremenih i jako zahtjevnih sustava komunikacije.
Što je primjer dobre prakse u urbanističkom smislu?
U Austriji mi je zanimljivo da auto-cestu izvedu kompletnu na vijaduktu, ne raskopaju pola brda kao što se to radi iznad Opatije gdje se još planira sedam traka s tri petlje, što će biti drastično veće od čitave Opatije. Ali oni idu u Mošćeničku dragu. To je nebuloza koja stoji u prostornom planu. Sve drugo je smiješno prema tom projektu. Uništit će Opatiju zauvijek. Iskopi će se istresti po obroncima Učke. Austrijanci to ne rade. Imaju točkaste stupove na kojima je izgrađena autocesta koja putuje kroz prostor. Na jugu Italije nikome ne pada napamet napraviti auto-cestu iznad Amalfija ili Positana. Ljudi žele živopisno živjeti, žele sačuvati svoju atmosferu. Ne možemo svi živjeti u tehnološkom društvu, moramo imati nekakvu atmosferu, nekakvu sreću.
Žele zadržati svoju autohtonost?
Ma neku sreću zadržati. Mi vapimo, zbog kompleksa manje vrijednosti za nekom gradnjom, uništenjem svega. Narod malo toga razumije, pogotovo ne razumije likovnu umjetnost i arhitekturu – taj pojam dobrog i lošeg, lijepog i ružnog. Matematika mu ide. To je percepcijski problem. Mi često u uredu razgovaramo o tom percepcijskom problemu.
Kako vidiš današnju Rijeku cijelu raskopanu?
Gle, vidim da je sve novo što se radi uglavnom loše. I ne samo loše nego provincijsko. Opatija se devastira i nitko ne reagira, niti iz Zagreba niti iz vrha vlasti. Taj cijeli zapadni kapitalistički sustav nudi sisteme koji stvaraju arhitektonske forme – shopping centre, staklene nebodere, limene konstrukcije. To će za sto godina vjetar odnijeti jer nije ozbiljna arhitektura. Događa se to i u Rijeci. Da. Jeftinoća tog potrošnog je u biti zajednički nazivnik za novu arhitekturu bez obzira na taj lažni sjaj.
Dakle, arhitektura lažnog sjaja. Tako to zovete?
Da. To je ta scenografska arhitektura koja glorificira novac, kvazi uspjeh u tom trivijalnom smislu što je tragično za ovakve narode kao što smo mi. Mi smo to primili na sebe.
Nešto što nije naše?
Ne samo da nije naše, nego nas bezobzirno u punoj snazi gazi vanjski novac, a mi gubimo identitet i snagu naših ljudi.
Zašto niste otišli iz Rijeke?
Mogao sam raditi u Švicarskoj kao arhitekt. Ipak se ovdje dobro osjećam i ne zanima me taj višak novca koji bi dobio vani. U Luganu sam trebao raditi, došao sam tamo i shvatio da je sve mrtvo. Sve je skupo i ograničeno, dosadno.
Možete se odvojiti od svega negativnog što nas okružuje u Rijeci i okolici?
Ne gledam na to kao na neku traumu. To se događa jer se događa. Nije se moglo drukčije dogoditi. Nama se nije bolje moglo dogoditi.
Zašto?
Zato što je sudbina širih političkih događanja u Europi i svijetu takva. Mi smo kutija iz koje se grabi.
Mi smo u stvari posljedica?
Bili smo relativno nedirnuti, otvorili su nas i sad će nas zaprljati. Cijeli Zapad je takav.
Kako doživljavate te kuće, recimo, kada dođe ozbiljno bogat čovjek i naruči neku glupost?
Ne napravimo mi to. Bude tu natezanja puno. Htio bih raditi kuće od boljih materijala.
Što Vama znači raditi takve kuće?
S tehnički boljim materijalima kao što je kamen, primjerice, i da za 500 godina ta kuća bude tamo.
Dugo ste u arhitekturi. Očito Vas ispunjava na neki način, ipak?
Ima mi dozu izazova i problema koje treba rješavati, ima tu ispunjenja, ali sam zainteresiran za mnoge druge stvari, kako u osobnom djelovanju, tako i kao konzument tuđeg rada. Volim ljude koji nešto stvaraju, koji se trude, koji žele ostvariti nešto iskreno. Volio bih živjeti u takvom okruženju, u takvom gradu. Takva je Rijeka za mene bila. Takav je bio i ondašnji clubbing.
Kada smo kod clubbinga, odnosno klupske scene, koja Vam je bila prva misao kada je nazvao producent i predložio da napravite 30. godišnjicu Quoruma?
Producent je Đani (Gianni) Glavina GG Entertainment. Poznajemo se od ranije pa sam znao da je uporan kada nešto želi i da će riješiti tehnički dio, a da će meni ostati kreacija. Zato sam prihvatio.
Kakve su bile reakcije ekipe iz tog vremena kada su čuli za događaj? Je li tko zvao?
Ma da. Prodalo se u 15 minuta 100 karata. Ima puno ljudi koji i danas osjećaju to vrijeme, energiju i dali bi sve da je opet tako. Možda su tada bili mlađi pa ih i to dodiruje kao i nas.
Mislite li da se tu radi o klasičnoj nostalgiji ili je to nedostatak napredovanja klupske scene?
Ma neee.. Gledaj o čemu se radi. Govorio sam svojevremeno da žanrovski u elektronskoj glazbi nema bitne promjene. Predlagao sam mnogim DJ-evima da se promjeni konstrukt unutar žanra, ali načelno jer je to preveliki zahtjev. Mislio sam da je unutar ritma moguće složiti 1234, 1234, 12345, 1234 …ili čak 123, 1234, 1234 ili čak promijeniti cijeli sustav tako da cijeli klub recimo pjeva, ali to su već utopijski koncepti, i dalje plemenski. Događaj neće biti bitno drukčiji od onog što se zbiva glazbeno danas. Produkcijski i sadržajno se radi o istom žanru, isti su elementi glazbene kompozicije. Mladi kada dođu njima će to biti isto kao i danas, samo će scenski biti mnogo kompleksnije. Danas se scenski ne događa ništa – gledaš u DJ-a i plešeš.
Mlađa generacija je također „poludjela“ za kartama..
Zato što postoji određena fama oko toga što je nekad bilo. Imalo je te druge elemente, od plesa i kostimografije, performansa, izložbi. Surađujem s Brankom Cerovcem na izložbi koja će biti dio obilježavanja 30. godišnjice i on se ovdje pojavljuje i kao autor. Branko je rijedak riječki čovjek koji razumije nijanse u širokom spektru umjetnosti i društvenog života. Budućnost će pokazati da je njegov rad bio najvažniji u Rijeci u posljednjih 30 godina. Kao i mnogi ostali predobar je da bi sudjelovao unutar sustava.
Jeste li uzbuđeni zbog godišnjice?
Gle, ja uvijek moram biti uzbuđen i očito mi je potrebna drama. Inače mi je dosadno.
Adrenalin Vas pogoni?
Sklon sam baviti se različitim stvarima i ne znam čime se sve nisam bavio jer me puno toga zanima. Tako je i danas. Moram imati temu koja me „pere“ da bih bio u tom nekom napetijem stanju.
Mislite li da bi klub koncepta kakav je bio Quorum danas imao prođu kada biste ga opet otvorili?
Imao bi. Mi ćemo i raditi takve slične događaje. Planiramo upriličiti svakih nekoliko mjeseci produkcijski zahtjevan party. To je bolje od kluba jer je klub naporna stvar.
U kojem prostoru mislite raditi takve partije?
Export drvo je fantastičan prostor. Sudbina Exporta je vrlo upitna. Spekulira se da će ga preuzeti Lürssen grupacija. O tome smo govorili. Preuzima se sve da bi se sačuvao novac.
Investicija u nekretnine?
Pohranjivanje novca u kupnju nekretnina zbog inflacije. To nije princip investicije. Vjerojatno se neće pokretati poslovi. Hrvatska je trenutačno laka za preuzimanje. „Naši” ljudi nenadano su se našli u poziciji da je nekažnjeno prodaju za sitne provizije. Tako je.
Ako Export ne bude opcija, što onda?
Bit će negdje opcija. Uvijek ih ima.
Kao arhitekt, koji prostor vidite da bi mogao u tom smislu zamijeniti Export?
Pa recimo prostor gradskog poglavarstva. Njih bi trebalo izbaciti na ulicu. Šalim se. Nesretno smještena zgrada na lukobranu koja smeta pogledu na more je dobra za tu svrhu, ali je valjda i ona otišla za proviziju… zapravo niti ne znam čija je. Sam bih u tom prostoru bio u stanju napraviti najbitnijih 2000 kvadrata u Rijeci. Čak bih sam uzeo cijeli Galeb kad bih mogao maknuti političkog duha iz njegovog materijala.
Dakle, smatrate da bi Export trebao ostati na usluzi građana?
Bilo bi lijepo i dobro.
Gdje vidite Rijeku, Opatiju, cijeli naš kraj za deset godina?
Deset godina je jako malo. Vjerujem da će za 20 godina doći do promjene. Nema svijesti. Svijest bi trebala dosegnuti kritičnu masu. Trebalo bi nam to postati bitno.
Živimo u površnim vremenima u kojima je nemoguće kod ljudi izgraditi takvu svijest?
Možda će se to dogoditi kao reakcija. Rijeka je postala pasivna, pogotovo je to vidljivo posljednjih desetak godina. Ona bi bila pasivna i ranije da se nisu događale određene subkulturalne stvari.
Slikate li?
Slikam.
Što?
Dozvolio sam si slobodu da radim što god hoću. Sve misli i stavovi koji mi dolaze… mogu ih proizvoditi bez obzira na posljedice – to slikam i to radim. To je sretno područje bez utjecaja. Na kraju, post festum, sve to nesretno društvo, opet prepozna ono što je bilo bitno u umjetnosti i u svemu. Onda se to dokumentira i ostaje kao baština. To je sreća. Nisu svi sasvim ludi.
Nije sve tako crno?
Nije.
S Igorom Rukavinom razgovarali Kristian Sirotich i Bojana Guberac
#Export drvo #Igor Rukavina #Quorum Colours #razgovor #Rijeka
