U utorak, 5. prosinca, u riječkom Art-kinu prikazana je selekcija radova s ovogodišnjeg izdanja Interface Video Art Festivala. Festival promiče stvaralaštvo autora koji eksperimentiranjem unutar audiovizualne forme pomiču granice shvaćanja filmskog medija svojom inovativnošću i nekonvencionalnim pristupom. Ovogodišnji program festivala odvija se i online i live – u riječkom Art-kinu te u Atelijerima Žitnjak u Zagrebu, a predstavlja sveukupno 30 video radova iz 20 zemalja.
Voditelj i selektor festivala održanog pod produkcijom Greta Creative Networka je David Lušičić, a za odabir 7 naslova prikazanih u Art-kinu zaslužan je Ivan Ramljak. Ramljakova selekcija uključuje 7 radova nagrađenih na ovogodišnjem izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, a nakon njih prikazana su i tri filma hrvatskih autora i autorica nastalih na radionici modularnog filma, održanoj u suradnji s Kino klubom Zagreb pod vodstvom Vladislava Kneževića.
Okupljeni ljubitelji filma mogli su uživati u cjelovečernjem programu eksperimentalnih filmskih djela, a sve video radove festivala moguće je pogledati i besplatno online, na web stranici Interface Video Art Festivala. Festival se zatvara 10. prosinca, dodjelom nagrada žirija u sastavu: video umjetnica Nadija Mustapić, prošlogodišnji pobjednik Davor Sanvičenti i doajen domaćeg eksperimentalnog filma – Zdravko Mustać.
Ciklus filmova prikazanih u utorak otvorio je film Ponavljanja britanskog autora Morgana Quaintancea, koji kroz motiv ponavljanja audiovizualnih sekvenci predočava i bavi se pitanjem industrijaliziranog rada, dovodeći u fokus radnička prava u kontekstu pandemije. Sljedeći prikazan film, Zabriskie Point redatelja Choa Seounghoa, montažnim postupcima te korištenjem kolorističnih kontrasta i geometrijskih oblika dekonstruira kolektivne predodžbe krajolika kao dijela mizanscene, na ovaj ga način stavljajući u prvi plan. Film Pećinske slike austrijskog redatelja Siegfrieda A. Fruhaufa jukstaponirajući prikaze poteza kistom po platnu i olovke na papiru s prikazima pećinskih slika uz distorziran zvuk poziva gledatelja na imerziju unutar audiovizualnog djela kojim se izaziva uobičajeno dijakrono shvaćanje razvoja likovne umjetnosti, u korist stavljanja naglaska na imanentnost ljudskog kreativnog stvaralaštva.
Nakon prva tri filma koji se mahom koriste montažom visokih kontrasta, uslijedio je sporiji crno-bijeli film, Kao da se nesreća nije dogodila u noći Larisse Sansour i Sørena Linda. Film prikazuje palestinsku sopranisticu Nour Darwish kako izvodi ariju na arapskom jeziku, temeljenu na Kindertotenlieder Gustava Mahlera i palestinskoj tradicionalnoj skladbi. Glazbeni se performans upotpunjuje i naglašava mogućnostima filmskog medija- ponajprije mizanscenom, kostimografijom koja se sastoji od tradicionalne nošnje, a u tehnici crno bijele snimke i kontrastima svijetla i sjene, te isticanjem plave boje haljine sopranistice nakon što iziđe iz vode. Sopranistica Nour Darwish tako se izvodeći ariju kreće derutnim praznim prostorima, trga nošnju sa sebe te konačno uranja u bazen ispunjen vodom. Vizualni narativ kao podloga Darwishine izvedbe na taj način naglašava i uprizoruje temu same arije- međugeneracijsku majčinsku tugu.
Film Zaslijepljen stoljećima redateljice Parinde Mai vraća nas u kolorite visokih kontrasta. Kombinirajući narativni okvir budističke priče Dvanaest sestara sa snimkama globaliziranog urbanog prostora i prirodnih krajolika, redateljica Parinda Mai progovara o anksioznostima mlađe generacije koja odrasta u doba kada tehnološki napredak vidno gubi svoju egidu kao nužno pozitivnog. Ističe se plesna sekvenca uz zvukovnu pozadinu koja ponavlja: „Želim biti slobodna!“ Transgresije unutar uobičajenih filmskih konvencija na taj način gledatelja čine prijemčivim za doživljaj svijeta iz perspektive te generacije, ali i stanja svijeta u doba po planetu i mlade sve upečatljivije agresivnog kapitalizma. Mai spretno koristi mogućnosti audiovizualnog medija kako bi iskazala strukturu osjećaja generacije koja traži bolje sutra na sve vrelijoj planeti.
Dominantne narative o naprednosti Zapada propitkuje neposredno i Djevojka lotosovih očiju šrilankanskog redatelja Rajeea Samarasinghea. Upečatljivim vizualima koji jukstapono prikazuju ruralne i urbane krajolike, a nadahnut Bilhaninom ljubavnom pjesmom Caurapañcāśikā, Samarasinghe u fokus stavlja posljedice kolonijalizma, ne samo u kontekstu prikazanog krajolika i njegovog stanovništva, već i na ljudsku želju uprizorenu motivom koštica nara. Bez tekstualnog segmenta, vizualnost djela dolazi u prvi plan pa tako izmjena kadrova različitih dinamičnosti, uglavnom onih sporijih, ostavlja dojam na granici smiraja i jeze.
Zadnji film prikazan s Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu bio je Theta britanskog redatelja Lawrencea Leka. Lek svoju ideju o terapeutskom razgovoru između samovozećeg policijskog automobila s u njemu ugrađenim terapeutom bira prikazati na zanimljiv, ali i simptomatičan način- CGI animacijom. Samorefleksivan i osjećajno kompleksan automobil prikazan kako prolazi CGI futurističkim pustopoljinama pitanje straha od umjetne inteligencije istovremeno i umanjuje kroz humanizaciju automobila, ali upravo ga tim činom ujedno i povećava, ostavljajući dojam frojdovske jeze. Kroz film ne samo da se u pitanje dovodi distinkcija između čovjeka i umjetne inteligencije, već i realnog i fikcijskog, upravo odabirom CGI animacije za prikaz teme. CGI kao medij propituje granice stvarnog i fikcijskog, ostavljajući gledatelja u nelagodnoj kontemplaciji nad granicama mogućeg i nemogućeg, budućnosti- daleke i bliske, te nad pitanjima koja sve napredniji oblici umjetne inteligencije otvaraju pred nas.
Interface Video Art Festival unutar svoje selekcije prikazane u Art-kinu dao je i na vidljivosti djelima domaćih autora koji su se formom eksperimentalnog filma bavili unutar radionice modularnog filma, održane u suradnji s Kino klubom Zagreb pod vodstvom Vladislava Kneževića. Prikazala su se tako tri kratka filma sa spomenute radionice koji su time i zatvorili program festivala u kinu- filmovi Evanescence autorice Mare Šuljak, Sequence_01 autora Jeronima Jandrića i Emerge čiji je autor Neven Dužanec.
Koliko se god svi spomenuti filmovi međusobno stilski, tematski te formalno razlikovali, ono što ostaje zajedničko eksperimentalnom filmu kao takvom jest vrsta gledateljskog iskustva koja traži angažman i drži gledateljevu pažnju. Iz takvog kuta gledišta, teme koje su nam oprirodnjene, bilo kroz medije, bilo kroz svakodnevne živote, prikazane su na način koji izaziva stanje očuđenosti, odnosno progledavanja kroz slojeve naturaliziranih shvaćanja svijeta. Eksperimentalni film kao takav inherentno u sebi sadrži i dimenziju političnosti, upravo zbog učinaka koje ostavlja na gledatelja. Pomičući granice unutar filmskog medija, prikazane teme dobivaju svoju upečatljivu vidljivost i glasnoću, a vrsta pogleda kojeg takav film zahtjeva od publike u kontrastu je s pogledom koji zahtijevaju konvencionalniji filmovi, narativima i filmskim postupcima usredotočeni na postizanje iluzionizma uljuljkavajući ljudsko oko.
Pod utjecajem bogatih audiovizuala, gledatelj je pozvan na bilo kontemplaciju, bilo imerziju u djelo, pa unutar toga čak i kinodvorana s ugodnim crvenim baršunom poprima novu dimenziju unutar koje pod zveketima zvučnika propitujemo i prelazimo vlastita shvaćanja ne samo filma kao medija, već i širih životnih i društvenih shvaćanja svijeta oko nas.
Naslovnica: Pećinske slike, ustupio: Interface Video Art Festival
#Art-kino #eksperimentalni film #Greta Creative Network #Interface Video Art Festival #Ivan Ramljak
