“Jednom ćemo se ovome smijati”, tako govori suprug protagonistice u završnom poglavlju Ljubavnog romana Ivane Sajko. Jednom znači ne sada, ne još, i takvo će stanje potrajati dok god “preko oljuštenih zidova fikcije” ne prestaje provaljivati svijet “bez poezije, bez humora, bez prihoda”, dok god nema načina “izvući fikciju na površinu svijeta i ukrasiti je čudima, izokrenuti poredak stvari, izvrnuti kompoziciju krajolika naopačke”. “Jednom ćemo se ovome smijati”, govori međutim isto tako protagonistica već u uvodnom poglavlju romana; osluškujući pjevanje časnih sestara iz obližnjeg samostana, ona svojem djetetu pripovijeda o jednom drugom djetetu: “on[o] štiti siromašne, bolesne i nesretne, uči ih da sa smiješkom podnose nedaće i vjeruju kako će jednom nestati same od sebe. Jednom će kraljevstvo biti naše”. I kratko potom: “bitno je samo da zvuči kao bajka”. A dijete “zadovoljno kima glavom mada nema pojma o čemu mu to govori, no nije bitno, bitno je samo da zvuči kao bajka”.
Već iz ovog kratkog ulomka dade se razabrati da se Sajko ne služi jednoznačnim govorom, da je taj govor rascijepljen pa to posljedično ima učinka na čitateljevu recepciju. Takav se način književne komunikacije tradicionalno ubraja u figure misli, konkretno u ironiju. A s ironijom je slično kao i s metaforom. Naučena značenja i definicije ne funkcioniraju bezgranično, spontano, jednoznačno itd. Ne nužno. Ako je u tradicionalnoj retorici i stilistici metafora određena kao preneseno značenje, onda je ironija određena kao obrat u značenju. Već ovdje jedan primjer: R. Marinković u “Zagrljaju”, završnoj noveli iz zbirke Ruke i posvećene I. G. Kovačiću s kojim je prijateljevao, upozorava da taj zagrljaj ironije nije opis izraza prijateljstva i ljubavi, nego klopka koja može biti paralizirajuća pa i smrtonosna. I kao što postoje više vrsta prenesenih značenja, tako ni sve ironije ne mogu se svesti na istu vrstu. Naravno, klasifikacije su raznolike, no ipak sve one suglasne su da uz tradicionalnu ironiju (retoričku, sokratsku …) postoji i ironija koja je ovdje posebno zanimljiva. Nekada se naziva kozmička, negdje drugdje romantična u smislu da se ona počinje razvijati u doba romantizma.
Valja istaknuti da Sajko kako u Ljubavnom romanu tako i svojim teatrološkim tekstovima pokazuje da ima u vidu prije svega ironiju kao obrat u značenju pa kaže “izvrnuti kompoziciju krajolika naopačke”. No prema ironičarima i ironičarkama ne treba biti lakovjeran. Opet iz Ljubavnog romana, kratko prije prvog pojavljivanja “Jednom ćemo se ovome smijati”: “ … i zbilja nije očekivao da ga poznanici sažalno pitaju za zdravlje jer je iscrpljen, osušen i sjeban, jer djeluje kao da ima tumor, a ne tek ženu, tu ženu koja mu uvijek uzvrati dvostrukom mjerom, u stilu, e pa i ti si se zajebao. Gadno. A zatim nadoda da ga nitko neće voljeti kao što ga voli ona. Neka to zapamti.
Nitko.
Nikada.
Kao ja.”
Završne tri rečenice – Nitko. Nikad. Kao ja. – nisu tek ispisane razlomljeno, jedna ispod druge, one su doista stihovi, zamalo cijeli tekst pjesme Niko kao ja grupe Šarlo akrobata s kompilacije Paket aranžman objavljene na početku 80-ih godina. Ti stihovi za sebe ne traže status poezije. I ljubav što ju Ona, protagonistica Ljubavnog romana, izriče izrečena je kroz zube, ona razdvaja, to nije stapajuća i pupačićevska ljubav “na žalu vrh brijega”: “a more sluša sluša pa se smije/ pa šuti pa se smije pa se penje … i smijemo se smijemo se moru”. Doista za antologiju. U svojem prethodnom romanu Povijest moje obitelji od 1941. do 1991., i nakon Sajko se iznova koristi sarkazmom, zajedljivom ironijom. Tamo pak citira riječi Bruna Bušića: “A kad stvorimo državu vidjet ćete kako tek naši kradu … najteže će i najgore biti kad naši budu krali te prodavati svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje kako nas tada spasiti od nas samih?”. Sajko je svoju spisateljsku karijeru započela kao autorica dramskih tekstova, a međunarodno je privukla pažnju posebno sa Žena–bomba o slučaju žena koje bombaške atentate počine kao samoubojice. U svojoj pak teatrološkoj knjizi Prema ludilu (i revoluciji) ona razlikuje dvije vrste ironije. Prvu prepoznaje u Rimbaudovoj “Alkemiji slova”, drugu u Erazmovoj Pohvali ludosti. U ovoj drugoj, ovdje zanimljivijoj, ludilo je instrument ironije. Ovdje ironija ima svoje vjerne pratioce: samoljubivost, laskanje, zaboravnost, lijenost, naslađivanje, lakomislenost i razuzdanost. A Erazmova Pohvala ludosti ironična je od naslova nadalje – ona govori iz perspektive ženskog lika. U patrijarhalnom društvu ludost je, naime, ženskoga roda. Tko pomisli da se takva socijalna perspektiva dade preokrenuti pucanjem prstiju ili niječnim odmahivanjem, tome preostaje podsjetiti se na vjerne pratioce ludila i ironije.
U novijoj domaćoj književnosti Dubravka Ugrešić slovi za majstora ironije. I to zahvaljujući prikazu žena u društvu i kulturi, točnije stereotipima koji se ne daju olako preseliti u prošlost. No između dviju autorica postoje nemale razlike. Dok Ugrešić prema tim stereotipima pristupa s istaknutim i naglašenim jezikom kiča, miline i samorazumljivosti, Sajko se ne uzdržava od psovke, škrguta zubima i razornog “ženskog mačizma”: “Vratit će se on – obično mi tako govore žene s kojima već mjesecima oblijećem oko bojišnice. Zujimo u krug kao muhe oko govna”, “voljela bi se smijati smijati smijati, rasklimati vilicu, zatitrati nepce, voljela bi dokazati onom mrtvom kretenu da nije u kurcu”, “I nije da ovo govorim bez ironije … susjed nam je lopov, žena mu je kurva, a djeca ološ jer jabuka ne pada daleko od grane” (Sve iz romana Rio bar). Taj se mačizam dade, naravno, parafrazirati u sažetom obliku – on govori u stilu jedne domaće grupe: “Odjeb je lansiran”. Pa ipak, promašeno bi bilo govoriti o drastičnom srozavanju vrijednosti ili kvarenju ukusa. Književnost je poput stroja koji preuspostavlja samoga sebe. Obnavlja samoga sebe i to bez iluzija o progresu ili regresu. Milivoj Solar na jednom mjestu upozorava: postoji i loša književnosti, a to znači da su tada na djelu loši autori, loša publika i loša djela. Takvo je stanje uglavnom stvar alibija za nenačitanost i nedovoljno poznavanje povijesti književnosti. Kategorije književnosti su relativne, a to znači povijesne. Nisu apsolutne. Osim s pozicije visina koje čitateljima ipak nisu dostupne. I stoga ne valja zaboraviti na trunke nježnosti što se mukom, a kako kod ljubavi drukčije, probijaju sa stranica Ljubavnog romana:
“Gadno. A zatim nadoda da ga nitko neće voljeti kao što ga voli ona. Neka to zapamti.
Nitko.
Nikada.
Kao ja.”
Preporuka za kraj? Pa … čitati sve što je Sajko objavila. Korak po korak i bez nekog unaprijed određenoga reda, ali uz preporuku marljive, zanimljive i kompetentne kritike koja nije potrošački vodič. Uz knjige, tu su još i kraći tekstovi po časopisima ili u zborniku U mislima čupam borove: Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca. Sajko umije razvijati svoje pisanje, a da pri tome ostane koherentna. Možda započeti čitati od njezinog posljednjeg objavljenog romana Male smrti. Možda pogledati kakvu njezinu autorsku predstavu, npr. Europa s Ksenijom Marinković ili pak obradu poput one po predlošku Flaubertove Gospođe Bovary s Jelenom Miholjević; ipak se može kada (i ako) se hoće – obje glumice koje se ponekad pojave u tv sapunicama iskazale su se u svojim izvedbama. Nije bilo onoga šmiramo i foliramo/ mislimo da nebo diramo.
Istaknuta fotografija: omot romana “Ljubavni roman” Ivane Sajko
#Ivan Molek #Ivana Sajko #Ljubavni roman #Osvrt #recenzija
