Ivana Peranić, naša kazališna umjetnica, izvođačica i pedagoginja, ujedno i osnivačica i voditeljica umjetničke organizacije „KRILA”, iza sebe ima iskustva i suradnje o kojima bi se moglo razglabati satima. No povodom stvaranja predstave „HKD”, trećeg dijela triptiha proizašlog iz istraživanja “Riječko kazalište – u potrazi za nužnom pozornicom” kojeg u petak, 27. rujna, premijerno izvodi sa Žakom Valentom i u suradnji s Enverom Krivcem, fokus ovog razgovora je ipak na aktualnim angažmanima, ali i osobnom shvaćanju izvedbe, improvizacije, slobode…
Zadnji smo se put susrele na Empeduja Art Kampu, tamo ste izveli svoj performans „O”. Stopili ste se sa stijenama, kupačima… Kada o tome razmišljate sada s odmakom, jeste li uspjeli dobiti ono što ste zamislili? Ili takve site-specific improvizacijske izvedbe ne mogu imati jasan plan i viziju?
Rad koji sam radila za Empeduju bio je eksperimentalan, i prvi put sam ga radila za to mjesto i to vrijeme. Kad sam prije radila izvedbene radove na lokacijama, to je uključivalo puno više istraživanja određene lokacije, s povijesnog gledišta, iz sadašnjeg vremena, ljudi koji tamo obitavaju, rade, žive… I uvijek je tu neki autorski tim, barem još jedan ili dvoje.
Ono što je meni bilo interesantno na Empeduji je ta uronjenost u ljude koji su bili na plaži, i imam osjećaj da su mi oni bili glavna publika, ni ne znajući što se točno događa. Ta komunikacija i osjećaj prihvaćenosti, u nekakvom stiliziranom kontekstu, bio je lijep osjećaj. Ali izvođaču je potrebna i publika, dezignirani gledatelji, i što više radim ovaj posao to više shvaćam koliko je uloga publike bitna. Ali ovdje se dogodila ta uronjenost, i bio je lijep trenutak, lijepi zalazak i pogled na Učku koji mi je jedan od omiljenih.
Koliko je sve bilo prepušteno improvizaciji i utjecaju okoline, a koliko se razvijalo iz zamišljenog koncepta?
Za ovakav tip izvedbe bilo mi je bitno nekoliko stvari. Bilo mi je važno da sjedim na stijeni i da fizički radim s tom neravnom podlogom. Radila sam recimo u koritu Ričine puno sa stijenama, i znam koliko stijene imaju moć oblikovati tijelo. Osim toga, bilo mi je bitno da je vrijeme malo prije zalaska sunca, da budemo u zlatnom satu.
Osnovna mi je ideja bila čudesnost – koliko je taj osjećaj čudesnosti stavljen sa strane u svakodnevnom životu. Zbog vremena u kojem živimo, načina života, pa i zbog nekog kulturološkog načina življenja i navika… Ovdje sam se htjela konektirati s tim osjećajem čudesnosti, prvo u sebi, a onda kroz izražavanje.
Sve je to bilo vrlo zadano i jasno, a ovo drugo je bilo u trenutku, neka vrsta improvizacije, za razliku od radova na Toweru i Žabici što je bilo vrlo promišljeno i dramaturški razrađeno i uvježbano. Ovo je bilo zaista eksperimentalno.
Koliko vam se improvizacija promijenila kroz godine, i vaš odnos prema njoj? Možemo li na improvizaciju uopće gledati kao na neki osobni potpis umjetnika/plesača?
Improvizacija je meni u srži kreacije. Da bi čovjek nešto stvorio, mora se pustiti improvizaciji, čak i ako njegova kreacija dolazi iz glave. Ti moraš isprobavati, testirati, improvizirati. Ja se bavim tijelom, i kroz tijelo je ta improvizacija u stvaralačkoj fazi vrlo bitna. Kroz improvizaciju se povezuješ sa svojom idejom, s kolegama, sa sobom… I produciraš i stvaraš materijal kojeg postupno oblikuješ, reduciraš ili razvijaš. Tako se gradi nešto što je finalno i što se može prikazati pred publikom. Dio materijala ostane, dio se zadrži, ali osnovna faza je uvijek improvizacija. Veći je izazov izvući iz improvizacije ono što je bilo zanimljivo i dobro.
Kod mene je dugi period išao u smjeru da se kod izvedbe ne improvizira. Improvizacija je bila dozvoljena do faze izvedbe – iako ćeš neke detalje uvijek improvizirati – ali materijal je bio fiksiran. Onda mi se dogodio nekakav switch, zasitila sam se forme. Dok sam studirala u Londonu dramsku korporalnu mimu, tehnika mi je bila u prvom planu. Sve je bilo vrlo precizno, u smislu intenziteta pokreta, artikulacije, dinamike… Kad sam došla do trenutka gdje sam shvatila da imam tu tehniku, bilo mi je jasno da ne želim robovati tehnici. Kroz učenje sam stilizirala samu sebe, i onda je krenuo proces koji ide dalje, a to je da ostane ono najbitnije i da izvođač nema kodificirani pokret. Tu je došlo traženje slobode, i dala sam više prostora improvizaciji.
Sada mi je podjednaki izazov jedno i drugo. A i volim jedno i drugo. Mogu improvizirati ovdje i sada.
Onda se sada osjećate slobodnije?
Apsolutno.
Završila sam i pet godina tjelesno orijentirane psihoterapije, i puno sam kroz tu edukaciju još dublje ulazila u tijelo i psihologiju pokreta. Mislim da sam i kroz to dobila još više potvrde da je tijelo mudro i da kad se prepustiš tijelu da te vodi jednostavno ne možeš pogriješiti jer je to tvoja istina.
I ovo o čemu ste maloprije govorili mi zvuči kao moment stvaranja jednostavnosti u izražavanju, miče se sve suvišno i s manje pokazuje više, što na koncu stvara još intenzivniji efekt… A što se ne bi moglo dogoditi bez savladavanja tih čvrstih osnova i stiliziranja.
Slažem se, mislim da je to dio sazrijevanja, i kao osobe i kao umjetnice. U ranoj fazi imaš potrebu za dokazivanjem, da sve pršti, i onda s vremenom mičeš slojeve za koje vidiš da su ipak površni, i želiš ići sve dublje i dublje. U toj dubini se dolazi do jednostavnosti.
Postoji li neka konkretna suradnja ili iskustvo koje je utjecalo na vaš razvoj i izvedbu općenito? Naravno, puno je toga utjecalo, ali što vam prvo pada na pamet?
Definitivno me oblikovao rad u teatru Rubikon kojeg je u devedesetima vodio moj brat, Zvonimir Peranić. Doticaj s biomehanikom Genadija Bogdanova pogotovo. Susret s tom tehnikom je bio presudan jer je bila ono što je meni najprivlačnije, a to je nešto između kazališta i plesa. To sam ja. Ja nisam ni ples ni dramsko kazalište, nego ono što je između, a tome je možda najbliže fizičko kazalište. Oblikovale su me fizička prisutnost glumca i ta ruska težina i level zahtjevnosti, to je blizu sportu, a omogućilo je i da taj moj unutarnji svijet izađe van. Riječi mi nisu bile jača strana, ali ovako sam mogla jasno komunicirati. To je prvo što me jako obilježilo.
Drugo je susret s dramskom korporalnom mimom u Londonu. Kada smo u Varšavi s kompanijom L’Ange Fou gostovali s opusom Etiennea Decrouxa, ja sam igrala “Pralju, tvornicu i stabla”. To mi je bio san kojeg sam imala od početka školovanja.
Imate brojne suradnje i gostovanja iza sebe, a jedan kvalitetni festival realizirali ste i kod nas u Rijeci.
Predstoji nam intenzivan period, a to je peto izdanje festivala TranziT. Jako sam zahvalna i ponosna što je to već peto izdanje festivala suvremenih i kazališnih praksi. Svake godine dovodimo umjetnike koji su jakih osobnosti, i kao selektorica te radove doživljavam vrlo autentičnima i visoke kvalitete, a koji rezoniraju i s današnjom publikom i trenutkom. Festival je koncipiran tako da donosi predstave, a prije predstave svatko s kupljenom ulaznicom uz najavu može doći upoznati umjetnike i iskusiti njihov rad na predstavi. Bitno mi je to fizičko iskustvo, i zanimljivo je kako gledatelj koji je upoznao rad tog umjetnika i razgovarao s njime gleda predstavu. Tako je već utjelovio dio iskustva i može dublje doživjeti taj rad.
Osim predstava, TranziT nudi intenzivne labove. Ove godine imamo dva laba, jedan će voditi Mala Kline, renomirana slovenska izvedbena umjetnica, a lab se zove „Moći sanjanja”. Njoj je fokus na tome kako prevesti sanjanje u kazalište i pokret. Drugi lab vodit će Senka Bulić, naša diva hrvatskog teatra, a tema njenog laba je gluma u suvremenom kazalištu. Labovi nisu namijenjeni široj publici nego onima koje zanima tema ili se žele dalje razvijati u izvedbenom kontekstu.
Ove ćemo godine specijalno imati i večer plesnih filmova u suradnji s Koreoskopom, i to me jako veseli.
Prije toga nas u petak čeka premijera predstave „HKD”. Kako će to zaokružiti cijelu priču triptiha?
Moj kolega i dragi suradnik Žak Valenta i ja krenuli smo na to putovanje prije tri godine. Počelo je od umjetničkog istraživanja „U potrazi za izgubljenom pozornicom”, gdje smo imali priliku kroz tri godine zajednički surađivati i dublje ulaziti u tu temu – što je ta potraga, što mi to cijelo vrijeme tražimo, i zašto želimo reflektirati svoj grad kroz pokret i tijela, na tim nekim kriznim točkama našega grada kao što su Žabica i Tower.
Sad smo došli i do HKD-a koji nam je nekako najfamilijarniji. Ali kroz proces rada smo shvatili da je ono što je najbliže ujedno i najsloženije. U završnoj smo fazi kreativnog procesa, a osim Žaka i mene, tu je i dragocjeni suradnik Enver Krivac koji nam se pridružio prošle godine na Toweru, a tu je s nama i u HKD-u.
U kojoj ulozi?
U ulozi glazbenika i videa. Pratio nas je i snimao kroz cijelu tu našu potragu, tako da ćemo unutar HKD-a imati prilike vidjeti ne samo izvedbu nego i prikazati taj naš put – kao neku vrstu putopisa – i zaokružiti ga kroz audio i video snimke.
U ovom završnom radu smo se najviše približili temi tko smo mi, kao umjetnici i osobe u ovom gradu, što za nas predstavljaju umjetnost i ples, kako ples vidimo u budućnosti… Rad je vrlo osoban.
I jeste li uspjeli doći do odgovora ili ste si samo zakomplicirali stvar?
Imam osjećaj da smo dotaknuli neke odgovore. Mislim da smo i samim postavljanjem pitanja pokrenuli neke procese. E sad, koliko ćemo to uspjeti izraziti, to će publika sama osjetiti.
Uza sve to, kroz KRILA aktivno provodite i edukacijske programe?
KRILA djeluju od 2011. godine i imamo edukacijski program koji ide od početka do danas, sada već započinje 14. ciklus. Baš sam zadovoljna kako su prošli upisi, upisali smo puno djece, mladih i odraslih, i to me jako veseli. Cilj programa je kroz suvremene kazališne prakse i kroz tijelo, glas, govor i improvizaciju omogućiti da se čovjek poveže sa sobom i drugima, i da se u tom kontekstu male zajednice progovara o temama koje su nama bitne.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#Empeduja #Ivana Peranić #performans #Ples #Tranzit
