Od 8. ožujka, Rijeka je bogatija za još jednu galeriju! Galerija Pasaž situirana je na adresi Križanićeva 1b, u dobro osvijetljenom i ulici okrenutom prostoru. Galerija Pasaž galerija je Fotokluba Color, a o tekućim i planiranim izložbama, sastancima Fotokluba Color, radionicama i drugim događanjima u ovom lijepom prostoru srednje veličine, popričali smo s dugogodišnjim predsjednikom kluba – Ivicom Nikolcem. Nikolac se fotografijom bavi od 1974. godine, nagrađivani je fotograf, autor i koautor brojnih izložbi, mentor i voditelj radionica fotografije, starih fotografskih tehnika, predavač i pisac. Činjenica da je nositelj počasnog zvanja HonEFIAP – FIAP međunarodne federacije umjetničke fotografije kao fotograf koji je u svojem stvaralaštvu prepoznat i posebno uspješan u stručnim vrednovanjima manifestacija pod pokroviteljstvom FIAP-a, ipak nas nedostatno sprema na tajfun strasti za fotografiju tako odmjereno zauzdan u Nikolčevoj promišljenosti i govoru. Jedva uspijevamo ubaciti koje pitanje. Fotoklubu Color opravdano se valja pridružiti.
Možete li mi ukratko predstaviti Fotoklub Color?
Priča je duga, probat ćemo je skratiti. Fotoklub Color je postojao od 1961. godine. Ja sam nažalost dovoljno star da se sjećam nekih stvari u tom klubu jer sam vrlo rano, dok sam bio mulac, bio član Fotokluba Color. Kad se klub ugasio, prešao sam u Fotoklub Rijeka. Poslije jedno vrijeme nisam bio član nijednog kluba i sad sam ponovno u Coloru. Color je oživljen prije dvadeset i koju godinu, jednostavno se ekipa ljudi skupila i htjela ponovno oživiti taj klub jer je u startu, kad je i bio osnovan, osmišljen tako da bude drugačiji od drugih klubova, kojih je tada ih je u Rijeci bilo više. Uređujući nedavno web stranice Fotokluba Color napisao sam čisto iz fore „drugačiji smo od drugih, crno-bijeli u boji“. I to je živa istina jer njegujemo crno-bijelu fotografiju premda se zovemo Color. Primjer za to je, sada već izuzetno ugledni Salon crno-bijele fotografije 100+1 na koji se javljaju ljudi s područja cijele bivše Jugoslavije i inozemstva. Dodjeljujemo Grand Prix koji se zove po Fernandu Sopranu prvom predsjedniku kluba i velikom riječkom i hrvatskom fotografu. S tom izložbom koja se nevjerojatno brzo razvija imamo neke zanimljive planove, vidjet ćemo kako će to ispasti.
Koliko članova imate i kako funkcionirate kao klub?
Mala smo mala ekipa. Htjeli bismo da nas bude više, a s druge strane htjeli bismo da dođu oni koji se stvarno žele baviti s fotografijom u svim njenim oblicima. Dakle, nama nije cilj da nam članovi dolaze isključivo radi toga da bi mogli slati fotografije na nekakve izložbe, jer to mogu raditi i od kuće. Kod nas se kad imamo sastanak dođe u klub, ja postavim laptop, uključim LCD projektor, rastegnemo platno i onda analiziramo fotografije. Svatko donese svoje fotografije, zajedno ih pogledamo, popričamo o njima, analiziramo, i koristeći iskustvo i znanje, govorimo o tome je li fotografija dovoljno dobra ili nije, može li se na neki način poboljšati ili kako bi se moglo složiti neku priču. To je oblik mentorstva kakav ja preferiram i kakav u klubovima nedostaje. Koristeći alate sve to što govorimo odmah i obradimo tako da svi vide kako bi te fotografije mogle u konačnici bolje izgledati. Mislim da je to najbolji način rada u klubu, dakle ne sastančiti radi sastanka ili pričati o bilo čemu, jer to možemo i u kafiću, nego jednostavno imati konkretni materijal i nešto raditi.
Koga biste pozvali da se pridruži Fotoklubu Color i zašto?
Volio bih da nam se pridruže ljudi koji se bave fotografijom, ali ne samo fotografijom nego oni koji žele nešto naučiti, posjećivati izložbe, istraživati. Mislim da je ključna stvar edukacija. Ona je osnova svega i svima nam nedostaje. Pa i ja non-stop učim, ne da bih bio pametniji, nego da mogu ići ukorak sa svijetom oko sebe, s tehnologijom, s umjetnom inteligencijom, sa svim onim čudima kojima nas svakodnevno zatrpavaju. Problem je u tome što većina ljudi koji se bave fotografijom misli da im šire znanje ne treba. Prije me to smetalo, sada više ne. Svatko ima pravo misliti o sebi što želi. S obzirom na to da mi radimo i stare tehnike, s obzirom na to da nam je naglasak na analizi fotografija, s obzirom na to da povremeno radimo i zajedničke izlete na kojima se fotografira i analizira snimljeno, uvijek se nešto novo nauči ili doživi, smatram da je to funkcija kluba. Sada imamo i lijepu galeriju. Zato pozivam sve one koji žele izlagati da se jave. Prednost bih dao mladim autorima, ako se mene bude pitalo. Želja mi je da galerija ne bude prazna i da u njoj ne stoje iste fotografije pola godine, nego da se svako toliko vrte izložbe. Pozvao bih i sve one koji bi htjeli nešto naučiti, da dođu volontirati. Pri tom mislim na obostrani interes.
Što bi sve mladi ljudi mogli naučiti, volontirajući u Fotoklubu Color?
Izlagao sam u umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore u Podgorici. Riječ je o ogromnoj galeriji u kojoj sam postavljao dvije izložbe. Tamo su bili mladi ljudi s fakulteta, studiraju povijest umjetnosti, koji su mi pomogli postaviti izložbu. Kad im je završilo radno vrijeme, u dva sata, svi su otišli kući, osim jedne cure koja je ostala i rekla mi doslovce. „ Ja ću biti do kraja, samo da se javim majci da neću doći kući na ručak”. Ostala je sa mnom i radila je na postavu izložbe. Na kraju mi je rekla da je u galeriji već dvije godine i da sam ja prvi koji joj je pokazao kako se postavlja izložba od početka do kraja. Drugi su joj samo govorili napravi ovo, dodaj ovo… „ A Vi ste prvi koji ste mi objasnili zašto ste ovo objesili tu, zašto ste ovo stavili tamo, zašto je ovo išlo na pod…”. Tom prilikom postavili smo dvije izložbe, Rijeka Mini-Art HDLU Rijeka, dakle – minijature u ogromnom praznom prostoru i moju samostalnu izložbu fotografija u drugom prostoru.
Vjerujem da bi mladi ljudi mogli neke stvari koje ne uče na fakultetu naučiti i od nas. Među nama ima kolegica i kolega koji znaju podosta, a i ja bih svoje znanje volio prenijeti drugima. Dodatno, Fotoklub Color je jedini klub u Rijeci koji je članica Hrvatskog fotosaveza i kada radim programe, onda to činim onako kako sam naučio kroz programe Hrvatskog fotosaveza koji je u tome najbolji. Radim prema njihovim standardima, pogotovo kad se radi s djecom i s mladima. To su sve verificirani školski programi za koje je savez još davno dobio suglasnost nadležnog ministarstva da ih može provoditi u školama. Mladi ljudi koji to žele imaju tu mogućnost da uđu u programe Hrvatskog fotosaveza i educiraju se, a isto se odnosi i na voditelje programa iz udruga ili pridruženih članica – škola. Tu sam i ja naučio vrijednosti umrežavanja i oslanjanja na provjereni sustav kakav ima Savez i od kojeg uvijek možeš dobiti podršku programima. Ova edukacija ne obuhvaća samo fotografiju, nego kreativni rad s djecom općenito – cijanotipija, camera obscura, izrada otisaka akrilnim bojama, crtanje guščjim perom i slično, a voditelji koji provode te programe su najbolji u tom poslu.
Kad govorimo o mladima, o kojim uzrastima govorimo?
Za mene je mlado sve što je mlađe od mene /smijeh/, ali kako provodimo različite programe, odvajam uzraste jer je ipak pametnije neke programe raditi s djecom osnovnoškolskog uzrasta, a druge sa starijima. Radim programe cijanotipije i drugih starih fotografskih tehnika za djecu osnovnih škola. Radim i za srednje škole i za fakultete. S druge strane, na primjeru Hrvatskog fotosaveza znam da se mogu i trebaju raditi programi s osobama s posebnim potrebama, sa starijim osobama, osobama koji su već u mirovini. Nema ništa ljepše nego vidjeti kada ljudima koji se nikada u životu nisu time bavili netko da da se bave cijanotipijom ili oslikavanjem platnene torbe vlastitim uzorcima koje su napravili s akrilnim bojama na kapafiksu. Radio sam, i nadam se da ću iduće školske godine ponovno raditi, radionicu u ŠPUR-u, prema Johnu Baldessariju, mom omiljenom profesoru, likovnjaku, američkom umjetniku koji je ostavio dubok trag u američkoj suvremenoj umjetnosti. Njegov pristup umjetnosti je zanimljiv. On je preispitivao smisao svega i to je radio jako dobro. Radili smo radionicu koju sam nazvao Baldessarijana. Ja sam im objasnio otprilike ideju i nakon kratkog predavanja učenici su u trosatnom programu fotografirali mobitelima, fotoaparatima, koristili su štogod su imali. Mi smo te fotografije obradili po Baldessariju, a to je jedan program za koji se u širem kontekstu može reći – autentičnost je u oku onoga koji promatra. Je li to što radim dobro, procijenit ćeš ti koji promatraš. Inače, to je projekt koji sam prijavio za HDLU Istre, bit ću kustos izložbe koju ćemo realizirati na tu temu u srpnju u Puli. Ali to je druga priča. Ovu su radili mladi i mogu iskreno reći da je to jedna od boljih izložbi koje sam vidio u zadnje vrijeme. Bila je toliko svježa, drugačija, jaka, mislim da bi mogla biti izložena doslovce bilo gdje. Dodatno, to su bila djeca kojoj fotografija nije prioritet. I to je baš ono pravo, kad daš mladima slobodu da se pokušaju izraziti na neki drugi način, nesputani s onim što im škola predaje.
Što ste i koliko često izlagali u Fotoklubu Color do sada?
Radimo dvije izložbe godišnje – Ženu, koja je ove godine jubilarna dvadeseta, do prije par dana je bila postavljena na Korzu. Ja sam za otvorenje galerije Pasaž odabrao četrdesetak fotki s prijašnjih izložbi Žena za koje sam smatrao da ponajbolje pokazuju načine pristupa toj temi. Radimo i taj salon crno-bijele fotografije, 100+1, koji je prošle godine doživio svoje deseto izdanje. I jedna i druga izložba svake godine rastu u prosjeku za 20 do 30 posto, što je nešto što, nije da nismo očekivali, jesmo očekivali smo, pogotovo od kad sam ja preuzeo klub. To je istovremeno jedno veliko zadovoljstvo i ogromna obaveza. Ako želiš posao napraviti kako treba, onda moraš odabrati selektoricu ili selektora, svakome tko ti se javio zahvaliti što je poslao fotografije. Ako fotografije nisu u onim zadanim okvirima koji su dio natječaja onda se ljudima moraš javiti i reći da to isprave, da pošalju drugu rezoluciju, pa provjeravati jesu li uplatili kotizacije, pa na kraju poslati rezultat selekcije, voditi brigu da se na vrijeme napravi katalog, pa poslati katalog, pa se zahvaliti svima, isprintati fotografske na foto papiru, postaviti izložbu i tako dalje. To je poslovno-kulturna korespondencija s ljudima koji se jave iz različitih gradova, na različitim jezicima, iz različitih država. Karakteristika tih izložbi je što smo uveli struku u selekciju. Nama pretežito izložbe selektiraju kustosi, povjesničari umjetnosti ili, u rijetkom slučaju, ali se događa, vrhunski fotografi koji imaju veliko fotografsko iskustvo i koji su neopterećeni time čija je fotografija, već procjenjuju njenu estetsku vrijednost. Zadnjih par godina smo uveli običaj, i to ponekima smeta, da selekciju rade žene.
Za izložbu Žena ili za obje izložbe?
Zadnji Salon 100+1 selektirala je Jelena Blagojević koja predaje fotografiju na ADU u Zagrebu i koja je voditeljica one predivne galerije F8 u Zagrebu. Fotografije za tekuću izložbu Žena selektirala je Ana Žanko iz Sinja, žena koja je izuzetno aktivna u svim mogućim kulturnim sferama i u Sinju i u Splitu. Za iduću izložbu selektoricu ćemo opet potražiti u nekoj drugoj sredini jer dok ja vodim organizaciju izložbi, želim da estetike budu različite. Svaki kustos ili kustosica, neovisno o tome koliku je naobrazbu stekao, ipak ima nekakve osobne estetike, pa ih je dobro miješati.
Što za Fotoklub Color znači nova galerija?
Moj cilj kada sam preuzeo klub je bio spustiti se s drugog kata. Dugi niz godina imali smo prostor na drugom katu Titovog trga, i problem je bio u tome što kad radiš izložbu, da bi ti ljudi došli na izložbu moraju se popeti na drugi kat, moraju zvoniti na vrata, mora im netko otvoriti, i tako dalje. Nakon niza pokušaja uspjeli smo dobiti ovaj prostor u Križanićevoj 1b i mislim da je riječ o prostoru kao stvorenom za naš klub. Galerija se, s obzirom na to da je riječ o prolazu, zove Pasaž. Jedna moja poznanica koja se bavi poviješću Sušaka mi je rekla da je tu jednom davno čak i bio nekakav foto studio tako da se na neki način tradicija nastavlja. Sviđa mi se prostor jer ima taj pred-prostor koji je cijeli dan osvijetljen i vidljiv. Složili smo umjetnički savjet galerije i sad nam je cilj pozvali umjetnike iz Rijeke, iz Hrvatske, iz Amerike, s Marsa, dakle iz cijelog svijeta, tkogod hoće, neka se javi. Objavili smo pozivni natječaj za izlaganje u galeriji, s time što naravno sve košta pa košta i galerija, nama nije cilj zaraditi, nama je cilj pokriti troškove galerije. U tom smislu, morat ćemo se u tom natječaju na neki način koncentrirati i na to da ljudi koji budu izlagali, koji prođu umjetnički savjet, budu svjesni da moraju sami organizirati čuvanje izložbe ili platiti studenta da čuva izložbu kako bi izložba bila otvorena. Nama tek predstoji ciklus prijava programa na Program javnih potreba u kulturi za 2025. godinu. Trenutno nemamo sredstva kojima bismo mogli realizirati tri, četiri, pet ili šest programa godišnje, ne znam, ovisno o tome koliko ćemo ih imati, kada prođu prijave. No to ne znači da nećemo raditi izložbeni program. Hoćemo, samo ćemo se drugačije organizirati.
Smisao galerije je da bude otvorena, da bude dostupna ljudima. Osim izložbene aktivnosti, u prostoru ćemo održavati sastanke i to otvoreno da na svi vide, raditi analizu fotografija, držati predavanja, radit ćemo radionice, sve što smo radili i starom prostoru, samo što smo radili na neki način otežano s obzirom na to da smo bili na drugom katu. Nema ljepše stvari nego raditi neku radionicu i da te svi živi vide. Takve radionice znam raditi u suradnji s HDLUR-om u Galeriji Klović i onda ljudi koji idu na placu vide da se nešto događa, uđu, pitaju što je, nekome daš da nešto napravi i automatski si mu na neki način proširio vidokrug.
S obzirom na izrazito otužno stanje Sušaka, kakva je frekvencija prolaznika?
Ljudi prolaze. Kad smo počeli uređivati Galeriju, svako toliko bi netko došao i rekao “Čestitam, svaka čast, čestitam”…
Dakle, postoji želja za revitalizacijom i sadržajima.
Nadam se da će galerija tome doprinijeti, ali kažem, to je sve dugotrajni proces. Svjestan sam da se preko noći ništa ne može napraviti i ne stremimo ka tome da preko noći postignemo nešto spektakularno, jer za to nemamo novaca. Da galerija ima nekakve sponzore koji bi bili voljni uložiti neki novac u program, onda mi ne bi bio problem pregovarati s institucijama i galerijama koje se bave fotografijom i birati izložbe koje ćemo dovesti kroz koje bismo profilirali galeriju. Govorili smo ranije o izložbama koje se događaju u našem susjedstvu, dakle, interes postoji, ali u Rijeci je taj interes još uvijek preslab. Mi imamo slučajeve da se otvara izložba recimo u Galeriji Klović ili u Galeriji Kortil i na prvi dan dođu ljudi, prijatelji, poznanici i oni koje to interesira i onda se faktički u dvadeset dana pojavi dvoje, troje ljudi dnevno i to je to.
To su sad opet problemi nedostatka oglašavanja, stvaranja navika, možda i nedostatka koncepcije…
Nije ovo mlin na vašu vodu, ali recimo, kao što u Rijeci fali galerija, naša galerija će u tom smislu definitivno biti jedan plus u Rijeci, tako u riječkom medijskom prostoru fale još tri Artkvarta, koja će pisati o umjetnosti, o tome što se događa u Rijeci, politizirati kulturnu problematiku. Politizacija kulturne problematike je definitivno potrebna. Ja sam jedan od one stare generacije koja kao papiga ponavlja – uvijek može bolje. A da bi se moglo bolje, oni koji o tome odlučuju trebaju znati da kultura nije profitabilna. Ona je profitabilna u onom kontekstu kad je u startu profitabilnom učiniš. Dakle, kad neka agencija odluči uložiti novac u neki izložbeni projekt, uloži ogromnu lovu u medijsku kampanju, stavi veliku cijenu ulaznice, odabere autora, sve to negdje izloži i bere novac od toga. Uzmimo za to primjer izložbe fotografija Sebastiãa Salgada Amazônia u Trstu. Ali je tu u takvim projektima prisutna lokalna vlada, županijska vlada, gradska vlada, netko tko pomaže da se to pokrije. Ne treba težiti da se kroz kulturu zaradi, nego treba ići za tim da se mijenja shvaćanje o suštini kulture, koja u svojoj naravi nije profitabilna i ne smije biti profitabilna, nego treba jednostavno pokrivati, koliko je to moguće, svoje postojanje. Svaka druga pomisao je besmislena.
Je li Galerija Pasaž striktno fotografska galerija?
Pa ne bih rekao. Mislio sam u početku da će biti striktno fotografska. Ali teško je naći dobre fotografske izložbe i teško je naći dobre autore koji imaju nekakvu konceptualnu izložbu koja čini zanimljivu cjelinu koju bi bilo vrijedno pokazati i spremni su uložiti u sebe. Bio bih najsretniji kad bih mogao profilirati galeriju kao fotografsku galeriju i vrtjeti isključivo program koji ima zadani koncept. Prvo treba naviknuti ljude da u Križanićevom prolazu postoji klub i postoji galerija. Kad ih naviknemo da postoji galerija, moramo ih naviknuti da galerija radi i da ima dobre izložbe, da se može doći i pogledati. Tek onda kroz umjetnički savjet, kroz odabir programa, polako profilirati galeriju.
Volio bih da u Rijeci imamo jednu galeriju poput berlinske Fotografiske. Međunarodnu instituciju koja kroz raznolike programe i umjetnička iskustva istražuje medij fotografije. Galeriju koja bi inspirirala druge za otvaranje novih perspektiva kroz snagu fotografije, umjetnosti i kulture. Međutim, pitanje je može li se to u Rijeci postići. Za koju godinu možda dođemo i do toga. Prvo moramo pronaći svoju Marinu Paulenku i instituciju koja bi ustupila prostor za to. Mislim da to Rijeka može, kapaciteta bi se moglo naći, ucrtajmo Rijeku visoko na karti kulturnih urbanih centara.
Kako komentirate učestalost fotografskih izložbi u Galeriji Juraj Klović?
Mislim da prvo treba raščlaniti ulogu Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Da budem jasniji i precizniji nisam za to da postoji HDLU kao krovna udruga na razini cijele Hrvatske, jer je to besmisleno. To je jedan artefakt socijalizma. Nemam ništa protiv socijalizma, ali imam protiv nasljeđa socijalizma koje je nepotrebno. Veći gradovi u Hrvatskoj imaju svoja Hrvatska društva likovnih umjetnika, ja sam član dvaju društava – istarskog i riječkoga, riječkoga od 1994., istarskog od prije neke četiri godine, pet, a član sam i ULUPUH-a. Smatram, s obzirom na to da je riječ o strukovnoj organizaciji, HDLU treba okupljati umjetnike širokog aspekta i područja djelovanja koje uključuje i fotografiju. Dakle, nemam ništa protiv toga, dapače podržavam to što riječki HDLU u svom godišnjem programu ima i izložbe fotografija. HDLU Rijeka uputi poziv autorima da prijave svoje programe i svi članovi imaju pravo javiti se i poslati svoje prijedloge. Umjetnički savjet koji čine članovi HDLU-a i vanjski suradnici, većinom povjesničari umjetnosti, odabere one programe za koje smatra da zadovoljavaju određene kriterije za tu godinu i onda se za te programe traže sredstva od Grada, Županije, Ministarstva i drugdje. To je potpuno legitimno, normalno i prihvatljivo. Svi koji misle da bi trebalo biti drugačije su u krivu. Mi u Rijeci nemamo profesionalnu galeriju koja se bavi isključivo ili pretežito fotografijom, pa da svakome tko se bavi fotografijom bude čast i ugled da izlaže u takvoj galeriji. Galerija Klović služi svojoj svrsi i ja podržavam njen program.
S druge strane, kod nas se događaju paradoksi da mnogi koji se bave umjetnošću misle da su ujedno i veliki umjetnici, to je pogotovo prisutno u fotografiji. Također, mnogi od njih misle da znaju napraviti dobru izložbu, što nije uvijek slučaj. Ovdje ne govorimo o HDLU-u, nego općenito. To srozava kvalitetu nauštrb kvantiteta. Ako nekome uzmeš kotizaciju, ne preuzimaš istovremeno i obavezu da zbog te kotizacije moraš izložiti neku njegovu fotografiju, nego izloži onu koja je najbolja. Ako ideš za tim da imaš kvantitetu, da možeš reći “mi smo izložili preko stotinu fotografija”, od, što ja znam, stotinu autora, onda je dovoljno izmjeriti zidove galerije i shvatiti da u prostor s toliko kvadrata izložbene površine stane 40, 30, 20 ili 50 fotografija i niti jedna više. Naravno, uvažavajući pritom sva pravila struke prilikom postavljanja izložbe, od printa fotografija na fotografskom papiru do postava izložbe.
Dakle, ne čude me fotografske izložbe u Kloviću pa niti ova najnovija, izložba Marka Gracina koju ću rado pogledati.
I ja! No primijetila sam da imamo sve više i više fotografskih izložbi nauštrb slikarstva, kiparstva, instalacija, performansa… Prijavljuju li se fotografi najažurnije na natječaje ili je do razlika u procesu stvaranja, je li fotografija najjednostavnija…
Fotografija je najdemokratskiji način umjetničkog izražavanja. Ne moraš biti ni posebno likovno obrazovan, niti moraš završiti likovnu akademiju da bi se bavio fotografijom. Možeš biti priučeni informatičar i koristiti UI (umjetnu inteligenciju), ali baš zato, odnosno, upravo zato, kod procjene fotografije, onaj tko to radi, onaj tko organizira, treba biti izuzetno strog. Izuzetno strog /smijeh/. Zato ja nisam baš previše omiljen. Jer, dozvolimo li da se u galeriji vješa svašta pod krinkom fotografije samo da bismo imali izložbe, napravit ćemo sami sebi zlo. Zato kažem da treba postojati umjetnički savjet, filter koji će filtrirati i izložiti najbolje. Naravno, možemo se pitati zašto naši kolege koji se bave kiparstvom, slikarstvom, instalacijama, zašto se oni ne javljaju, zašto ne stvaraju? To je njihov individualni problem. Da li nemaju ideja, da li nemaju što reći… Ne znam. Ne bih rekao da je proces drugačiji. Recimo ja sam jedno vrijeme kratko i na prekide živio u Njemačkoj. Tamo galeristi idu po ateljeima umjetnika iz svog okruženja, razgovaraju s njima, potiču ih da dovrše neki koncept i naprave izložbu. Većinom iza toga uvijek stoji interes, guraju autora možda da bi ga prodali drugoj agenciji, da bi prodali njegove radove, da bi ga zastupali…nebitno. Ali idu u ateljee, razgovaraju s autorima, usmjeravaju ih kako neku ideju zaokružiti i to je jedan kontinuirani proces. Kod nas ti otvoriš atelje, osim tvojih prijatelja i onih koje si pozvao u njega nikad nitko ne uđe, osim u dane otvorenih ateljea. Kustosi po muzejima ne idu na izložbe, osim ako nisu autori predgovora, ne idu na izložbe HDLU-a, ne idu na izložbe u Kortilu, ne idu na fotografske izložbe – čast izuzecima – i mi nemamo taj njihov feedback. A ustvari bi taj feedback bio potreban.
Kao da žive u odvojenim svjetovima?
Možemo i tako reći, da. S druge stane ja sam za to da se promoviraju radovi suvremene riječke produkcije, bilo u našoj županiji ili diljem Hrvatske, ili u inozemstvu, ali toga nema dovoljno, a moglo bi biti. Evo dat ću ti primjer. Napravio sam projekt koji se zove Ovo moje tijelo. Slikao sam u Harteri, u razdoblju od dvije godine, kombinaciju uništenih prostora i aktova i nešto slično. Onda sam našao monografiju tvornice Smith & Meynier iz 1927 godine kad su slavili 100 obljetnicu Tvornice papira i onda sam u tu njihovu monografiju, u fotografije njihovih ondašnjih pogona ubacivao slike tog istog prostora, sadašnjeg, devastiranog, urušenog i tako složio neku povezujuću priču. I taj sam projekt prijavio na natječaje HDLU-a, (osim riječkog i pulskog) i riječkoj galeriji Kortil, i ni na jednom nisam prošao. Ok, razumijem da nisam zadovoljio kriterije njihovih umjetničkih savjeta. Prijavio sam taj isti materijal u jednu od najvećih galerija u Sarajevu, Collegium Artisticum. Tri mjeseca kasnije sam dobio odgovor „ Poštovani gospodine Nikolac, Vaša izložba uvrštena je u program galerije za godinu 2024. godinu”. I sad se ja pitam, što Sarajlije znaju o Harteri, o povijesti Rijeke, o kontekstu i značaju Hartere za povijest Rijeke, Europe. Što znaju o Ivici Nikolcu. Tko sam ja njima, nitko i ništa. Oni me moraju guglati da bi provjerili moje reference, moj autorski opus. I onda se pitam što su oni vidjeli u mojim fotografijama, a što nisu vidjeli članovi umjetničkog vijeća, u hrvatskim HDLU galerijama i Galeriji Kortil. Tko će promicati riječke autore izvan Rijeke i na koji način. To su problemi o kojima treba raspravljati.
Istaknuta fotografija i fotografije Ivice Nikolca: Fanita Barčot-Nikolac
Fotografije Galerije Pasaž: Ivica Nikolac
#Fotoklub Color #Galerija Pasaž #Ivica Nikolac #Salon 100+1 #ŽENA
