Dok se vraćamo vlakom iz Duge Rese za Zagreb, u nedjelju oko podne, slikar Ivica Malčić i ja razgovaramo o slobodnjaštvu, o tome kako je teško održati rutinu i ne izgubiti se u kaosu dana. On gotovo svakodnevno odlazi u svoj atelje na Gornjem gradu, pa se njegov ritam može učiniti kao ritam običnog radnog čovjeka koji odlazi u ured kako bi zaslužio mjesečnu plaću. Ali plaće kod samostalnog umjetnika nema, to je kao afektivni rad na neodređeno vrijeme. Moraju proći godine da bi uopće bio percipiran, da bi rad bio plaćen, a sve to treba izdržati. Kad nikome nisi bitan, kad si, kako kaže jedna autoprojekcija slikara, kao kukac nametnik, pisati svoje, slikati svoje. Posvećenost je upravo ta differentia specifica između onog tko usput radi, hobista i umjetnika koji je svoj život posvetio umjetnosti. Malčić mi priča kako je i dao otkaz u školi, jer shvatio je da se ne može kao umjetnik ostvariti ako bude na dva kolosijeka. Svakodnevni rad u ateljeu, gotovo manufakturna proizvodnja nosi zadani broj slika, izložbi.
Prošle godine, na pragu šezdesete, postao je i dobitnik važne nagrade Vladimir Nazor. Malčić stvara svoje slike na običnim daskama, na iverici koju mu poklanja prijatelj, stvara asemblaže, igra se, kolažira, dekonstruira, autoironično komentira, propituje kritički kič i kapitalizam, estetiku koja se dodvorava. Na izložbi u Dugoj Resi su bili njegovi radovi, domišljate persuazije nastale i u dijalogu s klasicima, nova očišta i pogledi, crteži koji pozivaju na brojna tumačenja. U temelju svega je sloboda, rad krvlju plaćen i sloboda da se živi izvan okova kapitalizma, da se slijedi svoj put jer je to unutrašnja potreba. I piše se zato da se preživi, a ne zbog slave, to je poriv koji vuče naprijed, bez zaustavljanja. Zamišljam kako slikar napravi sliku u danu i tako opravda svoju egzistenciju, kao što pisac napiše priču, pjesmu. Drugo su kritike i uređivanja, samo nesvrhovito pisanje, domećem, no poezija koja nije utrživa, ona je tumor na zdravom tkivu kapitalizma, kako je genijalno zapisao pjesnik Faruk Šehić.
Na Kunstbunker festivalu govorila sam o radu Irene Lukšić, znanstvenice, književnice, prevoditeljice i urednice koja je preminula prije nekoliko godina. Irena, i doktorica književnosti uz to, živjela je u Dugoj Resi u koju su njeni preci došli još početkom prošlog stoljeća iz Moravske. Njen djed je radio u tvornici tekstila koju je formirao Anninger, važan poduzetnik koji je svojim radom utjecao na stvaranje grada Duga Resa. On je davao i stanove radnicima, i to je posve fascinantno kako samo jedan čovjek može oplemeniti neko mjesto. Kada sam prije par godina bila prvi put na festivalu, uživala sam u tom spoju Mrežnice i grada, prožimanju svega, u starom mlinu s kojeg su djeca skakala u rijeku, u parku okruženom visokim drvećem koje je sad ugroženo zbog bolesti. Naime, kormorani donose ribe na vrh stabala, a njihov izmet pridonosi bolesti, pa se zbog toga i fest premjestio ove godine s ljetnog na jesenski termin. Organizator festa je Udruga za promicanje kulture i umjetnosti Kunstbunker iz Duge Rese, a održava se kao 8. Open Art, Lesićeva i Vukmanićeva „socijalna skulptura” kojom umjetnici na inovativan način pridonose društvenoj zajednici oplemenjujući je. Nije stoga ni slučajan izbor umjetnika koji povezuju propitivanje društva kroz umjetnost.
Pred Pučkim učilištem slušali smo odličan jazz, bila je održana izložba spomenutog Malčića, također renomiranih likovnih umjetnika, Ivana Fijolića, Daniela Kovača i Siniše Reberskog. Uz ta djela, izložena su posebno i djela velikog Miroslava Šuteja. Šutej je, piše Lukšićeva u svojoj knjizi o dugoreškim danima odrastanja, bio rođak kojem se potajno divila, kao i svim umjetnicima u obitelji. Premda su je u obitelji vidjeli kao pravnicu ili liječnicu, Irena je odabrala studiranje ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu, gdje je kasnije i doktorirala. Neopisiv je njezin doprinos kulturi, mnoštvo prevedenih knjiga s ruskog jezika, zbornici o ruskim disidentima, sedamdesetima, uređivanje „Književne smotre” i edicije „Na tragu klasika”, te puno knjiga vlastitih autorskih u kojima se povezivao svijet i domovina, opisi slavističkih kongresa, vlak na relaciji Berlin Pariz u kojem su, uz bezbroj fiktivnih likova, i pisci poput Nabokova i Marine Cvjetajeve i tako dalje. Irena Lukšić u svojoj urbanoj prozi, kad je još počinjala u sedamdesetima, bila je pripadnica proze u trapericama, njene su priče pune autorefleksije, maštovitih obrata i jezičnih slojeva. Postoji namjera da se još više u okviru festivala kojeg podupire i grad Duga Resa, potiče istraživanje njezina rada. Irena je to zaslužila.
Fascinantno je, treba napomenuti, da je kontinuirano dovođenje sjajnih glazbenika koji su studirali na prestižnoj akademiji u Grazu, potaklo i mlade glazbenike iz dugoreško-karlovačkog kraja da se bave glazbom. Bend koji je nastupio prve večeri je sjajan Kvartet Hrvoja Kralja čiji temelj čini dugoreški dečko Hrvoje Kralj, odličan mladi muzičar, kontrabasist i njegova supruga Milica, također sjajna jazz pjevačica i još dvoje glazbenika potvrđuje tu priču. Dva muzičara prezimena Kralj odlučili su se baviti jazzom baš zbog festa i to puno govori o snazi i viziji prije svega Nikole Vukmanića i njegovih suradnika koji su već šesnaest godina na terenu. Umjetnost i sloboda pobjeđuju čak i kad se ne očekuje. Na putu od Zagreba do Duge Rese, ako putujete vlakom, vidjet ćete prugu koja prolazi šumom, a upravo to i jest najbolji simbol te povezanosti šume, rijeke i kraja u kojem nastaje veliki umjetnički performans koji mijenja živote i gradove.
Krv Krvlju se plaća ili nikako. Nema sredine. Probaj sam ili sama svaki Dan oblikovati od početka. Ne izgubiti se u kavama, Besparici godinama, U lutanju ulicama Gornjeg grada, Među tavanskim svodovima Naći svoj sat i vrijeme, Posvećen ostati do kraja, Ujutro kao činovničko zvono Zavrtjeti šihtu do pet, I biti svoj ili svoja kad nikom Ne trebaš. Krv je svuda, Kao svježa vlat na vratu I kao znoj na licu Radnika iz neke puste Tvornice. Zauvijek.
Istaknuta i ostale fotografije: Darija Žilić
| , |
