Nekoliko dana prije njenog zatvaranja, otišla sam pogledati retrospektivnu izložbu Sanje Iveković „Works of heart (1970. – 2023.)” u MSU koju je osmislila Zdenka Badovinac. Zapravo, povod je bila nagradna igra koja mi je skrenula pozornost da je izložba još uvijek otvorena. Napisala sam na FB svoj stav o umjetnosti i društvenim promjenama, i osvojila karte i plakat s izložbe, te stručno vodstvo.

Pokrovitelj je bila Erste banka. Bilo mi je malo apsurdno da je jedna banka sponzor nagrade za izložbu umjetnice koja je svojim radovima još od sedamdesetih godina kritički propitivala medije, reklame, pa i sponzore. A i sam naziv „retrospektivna izložba” nikako mi „ne ide” uz umjetnicu, jer kao da je riječ o prezentaciji rada koji je posložen kao herbarij, lišen subverzije, izložen za poglede onih koji će samo konzumirati sadržaj i nestati. No, naravno, nije bilo tako. Umjesto dijakronije, putovanja kroz vrijeme, sinkronija, suprotstavljeni stari i novi radovi, njihovi međuodnosi i bijeg od cjeline, kroz poetiku isječaka.

Kustosica Renata Filčić nas nekolicinu je vodila izložbom, ali ne kao puke recipijente, već kao aktivne posjetitelje koji odgovaraju na pitanja, misle. Trenutak ulaska na izložbu, kao neka uvertira, bili su zvukovi koje u prvi tren nije bilo lako prepoznati. Buka, bubnjevi, uzvici. Borba za Cvjetni trg, Pravo na grad. I onda vraćanje u prošlost, kroz rekonstrukciju poetike isječaka i identiteta, jer Sanja Iveković u svim tim autoportretima i rezovima zagovara mnoštvenost javstva: ja koje se mijenja, i uvijek je različito. Ja koje se igra, ja koje sjedi na balkonu u autoerotičnom činu, a to je zabranjeno jer prolaze političke parade osamdesetih u ulici Proleterskih brigada, tu je i ja koje briše zaborav, ja koje sanja i snatri, ja koje dekonstruira svijet i stavlja rešetke na ekrane kako bi razotkrila „slatko nasilje” reklamne industrije.

Sanja Iveković, Works of Heart (1970–2023),
Retrospektiva, MSU, Zagreb, fotografirala: Darija Žilić

Na podu izložbenog prostora puno je crvenih papira, izgužvanih, izgledaju kao svježe ubrane ruže. Na njima su napisani izvještaji udruga koje se bave pravima žena, nasiljem nad ženama. Gledam video u kojem Iveković secira mehanizme medijske i kupovne persuazije, potom projekt koji pokazuje cinizam medija, točnije NYT-a: za Valentinovo suprotstavljeni su prizor privjeska sa srcem i masakra na sarajevskim Markalama. Hodam polako, da ne bih zgazila ruže. Promatram iznošene robu, kao kritiku lažnog humanitarizma, gipsane maske, simbole zlostavljanih žena, dekonstrukcije modnih ikona, igre s klišejima i dekonstrukcije mitskog svijeta spektakla.

No ono što me posebno ganulo je knjiga s pjesmama majke Sanje Iveković, Nere Šafarić Iveković. Ona je također bila borkinja, završila je u Auschwitzu, a na izložbi smo mogli vidjeti knjigu s njenim pjesmama. Naslov jedne od pjesama je „Jao si ga onome tko se boji duhova”. A duhovi, to su izbrisani/e, zanemareni/e, zaboravljeni/e… Strah je onaj koji suspreže sve, zaleđuje kretanje, pretvara pokret u papirnatu iluziju. Dirnuta pjesmama, sjećam se svog pjesničkog aktivizma. Jutara feminističke poezije u Mami prije skoro dvadesetak godina, kada smo čitali pjesme danas posve zaboravljene pjesnikinje i prevoditeljice Jelene Zuppa, sjećam se Neo AFŽ biltena s poezijom, „diskurzivnih tela poezije” u Beogradu, Ažin, antiratna poezija pjesnikinja u getu nacionalizma. Sjetim se moje bake u logoru, moje ženske genealogije. I Emme Goldman, anarhistice čiji su mi govori bili inspiracija, njenog groba u Chicago. Sjetila sam se jednogodišnje programa Centra za ženske studije prije dvadeset i četiri godine, knjiga, druženja, čitanja, tada sam i čula za Sanju Iveković i njen rad Geni XX u kojem se uz reklamne fotografije najpoznatijih manekenki nalaze imena heroina poput Nade Dimić, Ljubice Gerovac, sestara Baković, ali i majke Sanje Iveković, Nere Šafarić. I pomislim kako Sanja ne reflektira zbilju, nego je preobražava svojim radom, radom koji ima afektivnu vrijednost, rad srca koji mijenja gledatelja, gledateljicu. Kroz razgovor s kustosicom saznajem da mladi posjetitelji/ce izložbe uglavnom ne vjeruju u mogućnost promjena sustava umjetnošću. Kao u skicama pod nazivom „Čekajući revoluciju” (Alisa) svi smo kao djevojčica koja iz kadra u kadar promatra žabu koja mijenja boju i čeka. Ali sve biva još gore.

Sanja Iveković, Lady Rosa of Luxembourg, 2001., Zagreb; fotografirala: Darija Žilić

Noć je. Kroz staklo promatram Avenue Mall i „Trudnu memoriju”, pozlaćenu skulptura trudne žene, zagrebačku verziju Lady Rosa of Luxembourg iz 2001., na kojoj se nalaze imena narodnih heroina iz NOB-a., novu interpretaciju davnog djela postavljenog u Documenti u Kasselu 2001. I razmišljam o stihu iz pjesme Nere Šafarić. Poema pod naslovom „Misli” i stihovi: „Treba izmisliti nešto što nije/samo početak!”. I to je možda nešto što onda nije ni kraj, nego se samo umnožava. I možda baš ta prezrena poezija nastavlja revoluciju u jeziku, kroz misli i osjećaje, i taj se rad srca nikad ne može zaustaviti.

Zaborav

I kao da zime nikad bilo nije.
Umjesto pahuljica, latice magnolije. Blijedoružičaste. Kao stvarnost.
Blijeda od sjećanja, ružičasta od pokreta
u prepunoj dvorani za vježbanje tijela.
Umjetnost se popela do Gornjeg grada,
bacila je cvijet s kose na pod ispred crkve
i pustila Sunce da joj splete kosu u zlatnu
pletenicu.
I dok šeće sa svojim haljama ulicama,
polako se iza uličnih prozora pojavljuju djeca
i viču: Dajte soli! Jer sol je život i postojanje.
A Umjetnost je prhka kao lomljiva žlica i meka
kao ptičje krilo. Putuje unedogled. Sama.
Ona je, pjeva netko, svoja. Ona nema nikoga.
Nikoga. 


EMMI

Draga Emma, znaš li da danas postoje majice,
T-shirtsi s tvojim slikama, ti si danas moda,
o tebi sastavljaju se projekti, skupljaju se
pisma i dokumenti o tvojim govorima,
ljubavima, o ruskoj deziluziji i o anarhizmu…
Mnoge su Nore otad otišle od kuće,
drama je tek ponekad mjesto radikalnih ideja,
ipak slamaju se stupovi trulog društva,
djevojke više ne umiru od anemije, žene imaju pravo glasa,
mase i dalje vole zanose. ali u vremenu najvećih podjela
ne smije se odustati – ljepota ne smije biti hladna
kao kameni zid, ljubav treba uzeti bez ograničenja,
treba sjećati se španjolskog republikanca,
muke šleskog tkalca i boriti se, živjeti dalje,
kao ti Emma, bez zastoja i bez straha…