Već sam spomen Jusufa Hadžifejzovića dovoljno govori sam za sebe, čovjek kojega u svijetu umjetnosti nije potrebno posebno predstavljati nedavno je zastao u Rijeci na proputovanju za Sarajevo. Jedan od najistaknutijih, ako ne i najistaknutiji, konceptualni umjetnik s brdovitog Balkana, u Rijeku je došao iz Venecije gdje je upisao još jedan od svojih brojnih venecijanskih nastupa.
Kada je prije nekoliko godina fondacija Revizor dodijelila Jusufu Hadžifejzoviću stipendiju kao simboličnu podršku njegovoj posvećenosti umjetnosti i kontinuiranim naporima njegovanja kulturnog pluralizma, u obrazloženju su napisali: „Kao umjetnik, Jusuf Hadžifejzović se suočava s aktualnim temama iz svoje neposredne okoline, kao što su socijalne i ekonomske praznine što nastaju na kolapsu prošloga sistema, rata iz 90-ih i ekonomskih promjena u kontekstu neuspjele privatizacije. Hadžifejzović je uspio objediniti nekoliko različitih praksi djelovanja i time pokriti upražnjena mjesta tamo gdje je sustav zakazao. Najbolji primjer je njegova dugogodišnja intervencija u poslovnom prostoru u trgovačkom centru Skenderija i osnivanje galerije Charlama Depot u vidu eksperimentalne, ali angažirane prakse otpora poslijeratnom političkom establišmentu.“. Ovaj sažeti prikaz sasvim vjerno ocrtava Hadžifejzovićev život, odnosno način života. A umjetnost je za njega baš to, i život i način života.
Budući da je u Rijeku došao iz Venecije, logično je bilo razgovor s ovim velikanom scene i BiH umjetnikom s najviše zabilježenih nastupa u Veneciji, započeti upravo malim osvrtom na bijenale, na kojem je ove godine gostovao u sklopu projekta „Nomadic Party“, koji za cilj ima pokazati kreativne mogućnosti što povezuju čovjeka i prirodu, umjetnost i okolinu.
– Nomadic Party je projekt umjetničke asocijacije Nine Dragon Heads, na čelu s Park Biong-ukom iz Južne Koreje. Projekt se odvija paralelno s Venecijanskim bijenalem. Na izložbi sudjeluje 40 internacionalnih umjetnika. Na otvaranju izložbe Nomadic Party izveo sam performans “Pokazivanje novih praznina”, koje sam za tu priliku donio iz Sarajeva, a neke sam prikupio u putu do Venecije. Jasmin Duraković je projicirao svoj dokumentarni film “Posljednja Yu. Dokumenta. Od Biennala sam vidio malo, nije se imalo vremena. Venecijanski bijenale je najveći Art Fair na svijetu. Velike sile demonstriraju svoju moć kroz ulaganje velikog kapitala u produkciju umjetničkih radova. A siromašnim državama nije stalo do ozbiljnije prezentacije njihovih umjetnika.
Veneciju ste pohodili s „Demonstracijom objekata u Prodavnici praznina“, posljednjih godina koncentrirani ste na praznine?
– Iako sam i ranije radio na etabliranju svoje umjetnosti, jer što se ona brže etablira, to ona brže ide dalje. Uveo sam novac u čitavu priču, a uvodio sam ga i ranije, zato što mi je stalo do toga da što više ljudi ima moje radove, što je bila ideja Josepha Beuysa. On je radio multiplu za siromašne studente, svako je mogao kupiti njegov rad, imao je ideju raditi za galerije i bogate kolekcionare s jedne strane, ali i za one koji si jedan takav rad na toj razini ne bi mogli financijski priuštiti. Što se tada dogodilo? Giacinto di Pietro želio je na izložbi negdje kod Milana, koja se zvala Poslije rata, suprotstaviti dva umjetnika, jednog iz Europe i jednog iz Amerike. Imao je Andyja Warhola sa sitotiskom Jamesa Deana i Josepha Beuysa sa sitotiskom Svi smo mi revolucija. I što se dogodilo? Našao je previše Warholovih sitotisaka, a samo dva Beuysova. Moja pretpostavka je da se to dogodilo zato što je Beuysov rad bio 100 njemačkih maraka i svi su ga kupili. Ali kada jedan student kupi tako jeftin rad, onda ga on srola, negdje zametne, seli se i taj rad ne može preživjeti. Beuys je jeftino prodavao svoj rad pa onda novac nije mogao početi djelovati kao konzervans. Kada puno platiš rad, onda ga bolje čuvaš. To je moja pretpostavka. Inače, produkciju tog rada napravio je poznati galerist iz Napulja, slavni Lucio Amelio.
Praznine bi se mogle protumačiti na više načina, ali je definitivno činjenica da ste odbačenim stvarima tako podarili jedan novi život. No, što su za Vas praznine?
– Lao Tse, poznati kineski filozof, imao je teoriju, kada sam u Južnoj Koreji izlagao rad „Antimilitarische Kunst Malerei“ napisao sam da je to homage za Lao Tsea. Lao je imao teoriju o trenutku kada neka stvar prelazi u nešto drugo. U mom radu je to, recimo, kada prazna kutija cigareta koja bi trebala biti bačena, prelazi u umjetničko djelo. Na početku sam to prodavao po cijeni koju je ta kutija cigareta imala dok je bila puna, prodavao sam to po galerijama i na ulici za tako malo novaca da svatko tko pomisli da je to umjetnost, to sebi može priuštiti. Odlučio sam se na taj korak jer sam shvatio da je krajnje vrijeme da se u Bosni i na području čitavog Balkana treba početi trgovati umjetnošću da bi se ona sačuvala. To je taj novac kao konzervans. Jedan je kolekcionar umjetnina u nekoj galeriji kupio vrijedan rad i još jedan vrijedan rad dobio na dar. Kada su ga pitali koji rad bi spasio u slučaju požara, rekao je: „Onaj koji sam kupio!“. I to je to.
Poznati španjolski filozof Maimonides, kojega su kasnije prognali iz Španjolske, izjavio je da „Tamo gdje je praznina, nema Boga!“ O prazninama ništa nisam znao, sve sam naučio kasnije. Kada sam izlagao u Novom Sadu, a bila je 60-godišnjica BITEF-a, i svi koji su sudjelovali su napravili male „statemente“, a Peter Brook je svojedobno izjavio da „Sve počinje i završava u praznini!“. I tko sam ja da tu pametujem, to sam uzeo, napisao i potpisao Petera Brooka. Time je sve obuhvaćeno.
Inače sam praznine radio, a da nisam niti znao da ih radim. Kada sam se iz Antwerpena vratio u Sarajevo sve se promijenilo, osim one ambalaže za deterdžent Radion. Ona je ostala ista. I to sam počeo suludo skupljati. Bilo je i neko „Dobro jutro“ mlijeko. I to mi je bilo simpatično. Pa sam ih počeo slagati na jednu stalažu koju mi je stolar napravio. Onda sam želio napraviti pakete ljudima u Belgiji koji su pomagali kritičare i umjetnike koji su za vrijeme rata ostali u Sarajevu, pa sam slagao pakete s tom ambalažom, prazninama, napravio sam sanduke metar s metar i toliko su mi se dopali, da to na kraju nikome nisam poslao.
Rođeni ste u Prijepolju, srednju umjetničku školu završili ste u Sarajevu, studirali u Beogradu i Düsseldorfu, živjeli u Antwerpenu, izlagali po čitavom svijetu. Koliko su Vas sva ta iskustva oblikovala kao umjetnika?
– Za izložbu u Veneciji napravio sam novu biografiju, koja uključuje više od stotinu gradova u kojima sam izlagao. Bez imena galerija, samo gradovi. A tu sam uključio gradove od početka svoje karijere, od prvih dana, od Prijepolja, Priboja, Nove Varoši, to su mala mjesta koja jedva da imaju neke domove kulture. Nikad mi nije bilo važno koliko je velik grad u kojem izlažem niti koliko je slavno mjesto na kojem izlažem, bilo mi je samo važno da ljudi vide suvremenu umjetnost. I sada se dogodilo to da sam poslao desetak fotografija za katalog i ušla je u njega jedna fotografija iz Prijepolja gdje sam prodavao praznine. To je meni jako dirljiva fotografija. Ne mogu reći da su svi ti gradovi utjecali na moj rad, ali na moj život svakako jesu. Kada čovjek izlaže puno i kada ne bira samo zvučna mjesta i zvučne galerije, premda je bilo puno izložbi u tim slavnim prostorima, poput primjerice Tretjakovske galerije, ali i mnogih drugih.
Katarzičan, provokativan, proročanski. Uglavnom tako se danas povjesničari umjetnosti osvrću na performanse Jusufa Hadžifejzovića, a neki od njih zaista spadaju u antologiju suvremene umjetnosti. Poput onog nazvanog „Od kiča do krvi samo je jedan korak“, nastalog u osvit svih onih krvavih dešavanja 90-ih godina ili „Straha od pitke vode“, kojega je izveo na Cetinju 1994. godine, kada je praktički na neprijateljskom teritoriju, jer rat je debelo još trajao, okupio svoju čitavu obitelj i sastao se s njima prvi put nakon više godina. Trebalo je imati hrabrosti tako iskoristiti obitelj i staviti ih u funkciju jednog rada?
– Doveo sam čitavu svoju obitelj na Cetinje, a kako sam već bio tamo smješten rekao sam da ništa neće imati smisla ako se s njima budem sreo prije toga samog performansa, ako se vidim s njima prije, rekao sam da to neću ponavljati. Želio sam na otvaranju Cetinjskog bijenala uhvatiti taj trenutak prvog susreta nakon tri i pol godine. Rat je još uvijek trajao, na Cetinje sam došao iz Belgije avionom u Albaniju, a princ Nikola, koji je bio organizator bijenala došao je na granicu Albanije i Crne Gore i dogovorio je da granicu prijeđem bez da me kontrolira ondašnja vojska. Moram priznati da me je bilo strah. Rat je još uvijek bio u tijeku, a mene je zanimao samo minimum sigurnosti. I to su dobro odradili. Od nekih starih umjetnika sam čuo, beri cvijeće oko sebe. I meni se to jako dopalo. Tu sam maksimu često prebacivao na svoje radove, radio sam radove od onoga što je bilo najbliže meni, u ovom slučaju moje obitelji. Kada su me pozvali na bijenale, a tada sam živio u Belgiji, rekao sam da sigurno neću ići, bojao sam se privođenja, ispitivanja… A performans sam nazvao Strah od pitke vode jer su me puno prije toga prijatelji Ilija Pavinčević i Petar Čurković vodili na Ivanova korita na Lovćenu, ta voda je bila hladna i vrlo ukusna. Kasnije sam putovao iz Antwerpena za Berlin, gdje sam imao izložbu u Kunst Voelker galeriji, koja je danas vrlo poznata i u njoj izlažu američki minimalisti, kupio sam bocu vode koja je bila u plastičnoj plavoj boci i zbog te boje boce bila je nadrealno prirodna. I tada sam se sjetio Ivanovih korita i pao mi je napamet taj dosta poetičan naslov. Uvijek brinem o naslovima, ali nikada do tada i nakon toga niti jedan moj rad nije imao tako poetičan naziv. Kada je bilo otvaranje bijenala, a održano je u dvorištu nekadašnjeg francuskog veleposlanstva, okupilo se jako puno ljudi, najviše njih iz Srbije i Crne Gore i netko mi je rekao da je većina plakala. To je bio silno dirljiv trenutak, ne samo za mene. Pa ja sam tada prvi puta podigao kćer svoga brata, podignem je, a ona me pita: „Čiko, kako se ti zoveš?“. Nikada me nije imala prigode vidjeti. Kada se sjetim toga, suza mi sama krene.
Cetinje je na neki čudan način povezano s Rijekom, naime i sami ste izjavili da ste na Cetinju i u Rijeci napravili najviše performansa. Otkud tako izražena povezanost s Rijekom?
– Istina je da sam najviše performansa napravio u Rijeci i na Cetinju. To se nekako tako poklopilo. Inače, u Rijeku me doveo Sven Stilinović i upoznao s Damirom Čargonjom Čarlijem. Doduše, izlagao sam i ranije u Modernoj galeriji, kada je kustos bio Branko Cerovac. Tada sam radio performans „Priprema umjetnika za otvaranje izložbe“ i napravio rad „Živio Arte poveri“, ravnateljica je bila Ljubica Dujmović, koja je kupila jedan moj rad koji je davno bio izložen na Bijenalu mladih Jugoslavije. Željeli su mi za taj rad na bijenalu dati nagradu, ali pobunio se Boris Vižintin rekavši da su predmeti od kojih je rad bio sastavljen bili vlasništvo muzeja. I nisam dobio nagradu.
Uz Rijeku Vas veže i sudjelovanje u projektu „Goli otok – Novi hrvatski turizam“?
– Bio sam na Golom otoku dva, a možda i tri puta. Na Golom otoku sam otvorio kavanu, zvala se Goli otok Caffe Depot. Prodao sam tada šest litara istarske medice, što je bio način da ukažem na povezanost s turizmom. Goli otok je mogao biti svjetska destinacija umjetnosti. To sam i tada izjavljivao. Smatrao sam da se po jedan paviljon mora dati svim bivšim robijašima, odnosno umjetnicima svih tih nekadašnjih republika i da se svake godine napravi neka izložba od toga. Kada sam vidio u kakvom stanju su sve te zgrade koje su tamo ostale, shvatio sam da je Goli otok danas goliji nego ikada. Goli otok je mogao biti kolonija koja je svake godine mogla svijetu dati vrhunsku likovno-vizualnu manifestaciju. To je moglo biti najpametnije i najpoštenije, čitav svijet bi dolazio da to vidi.
Ta inicijativa je zamrla, a nove se ne pojavljuju?
– Teško je s današnjim političarima, oni misle da su prvo došli oni, a onda svi ostali. Ako ima novaca za njih, nešto će poduzeti. Ako nema novaca, nema poduzimanja. Mi, na žalost, nemamo političara koji srčano vole umjetnost, kao što je to primjerice slučaj u Njemačkoj. Moj profesor Klaus Rinke je bio statist u operi u Parizu, jednog dana je dobio poziv od ministra kulture da dođe predavati na akademiju u Düsseldorfu. Znaš kako je to jednostavno, uzmeš katalog umjetnika i vidiš tko je što pametno radio. I ne treba ti ništa drugo. No, ne ide to tako na ovim prostorima.
Riječki rad „Živio Arte poveri“, kao i mnogi drugi iznimno uspješni radovi, poput rimskog „kloniranja“ Mussolinija, gdje je mali Mussolini izlazio iz glave velikog Mussolinija, i koji je uvelike uzbudio Talijansku scenu, nastali su od onoga što ste zatekli na mjestu na kojega ste došli. To je depografija Jusufa Hadžifejzovića?
– Ugo Vlaisavljević je izmislio taj pojam, depografija. Vlaisavljević je, inače, napisao nekoliko tekstova o mom radu, prvi tekst kojega je napisao bio je nevjerojatan, a nikad me tada nije vidio u životu. Napisao ga je na osnovu nekoliko radova koje je vidio. Depografija. Nikad nisam imao atelje, svoj način života prilagodio sam svojim radovima. S rukama u džepovima bih došao na mjesto na koje su me pozvali i od onoga što bih tamo zatekao sam napravio rad. Dok sam radio depografije osjećao sam se kao mađioničar. Nekad sam znao naletjeti na takve stvari da nisam mogao vjerovati, počeo sam fantazirati da je Božja ruka to napravila jer ja to sigurno nisam bio u stanju. Sve dok ne vidim, ne mogu reagirati. Ali kada vidim te stvari, odmah mi sve sjeda na svoje mjesto. To je depografija.
Nije li depografija neka vrsta nomadske umjetnosti, čovjek s rukama u džepovima seli iz grada u grad i za sobom ostavlja – umjetnost?
– Ne može biti nomadskija. Ali sada je drugačije. U Americi sam prodavao američke praznine, u Kanadi kada sam bio praznine iz aviona. Kada dođem u grad, kupim si nešto za jelo i odmah imam nove praznine. Sve to ovisi o tome kakav imaš pedigre i tko je pisao tekst o tebi u gradu u kojem dolaziš. Jednom je u Charlamu došla jedna žena, koja je ili pisala doktorsku disertaciju o meni ili o suvremenoj umjetnosti, ali nakon nje su u galeriju došli svi njezini profesori. I pokupovali praznine jer je ona to inaugurirala.
Galerija Charlama Depot, koju ste osnovali u centru Skenderija, nedavno je imala velikih problema, bio Vam je onemogućen pristup u prostor u kojem je deponirano praktički sve što ste radili i sve ono što ste tijekom godina prikupili. Kako ste doživjeli sva ta događanja?
– Svi ljudi koji su pametni i koji su u Charlamu dolazili, rekli su da se to nekako mora sačuvati. Bio bih sretan kada bih za života to mogao ostaviti Sarajevu ili bilo kojem gradu u kojem bi se to znalo cijeniti. Silno mi je žao što Sarajevo nema takvu strukturu političara i povjesničara umjetnosti koji bi svjesno stali iza toga da se to sačuva. Upravo suprotno tome, već dva, tri puta su zatvarali galeriju, gasili svjetla. To govori kako i koliko oni razumiju ono što sam čitav život radio. No, što se mene tiče, više se truditi neću. Vjerujem da ću uspjeti pronaći grad koji će imati razumijevanja da sve to opstane. Ne znam kako će to u Sarajevu funkcionirati, radit ćemo sada opet Sub Dokumentu, pa ćemo vidjeti kako će se to sve odvijati. Jednom sam bio u koloniji kao mladi umjetnik, Zuko Džumhur je bio pozvan u koloniju, bio sam i u umjetničkom savjetu te kolonije, ali su me nacionalisti na vlasti izbacili. Došli su svi političari Prijepolja i zakupili su jednu salu, pa je Đorđe Kadijević, poznati kritičar Nina, pitao Zuhu Džumhura „Kakva je razlika između našeg i vašeg Boga?“. Zuho je odgovorio: „Skoro nikakva, ali je ovaj naš malo pametniji!“. I Đorđe je poludio. Želim reći, razumijem da političari vole sebe, ali mi nije jasno da tako malo vole umjetnost. Vidio sam na jednom bijenalu onaj ceker za na tržnicu s natpisom „In Art we trust“, a na dolaru piše „In God we trust“. Ovo s artom kod nas u Sarajevu sigurno ne bi prošlo, ali kada bi pisalo „In God and Art we trust“, to bi sigurno imalo uspjeha. Napale bi me sve religije. A kada te napadnu, onda imaš prođu.
Žalosti li Vas da Sarajevo, grad u kojem ste 1984. godine, s Radoslavom Tadićem i Aleksandrom Sašom Bukvićem pokrenuli Yu Dokumentu, najveću izložbu suvremene umjetnosti u bivšoj državi, ima takav odnos prema Charlami i Vašem radu, zašto je to tako?
– To je zato što u Sarajevu zaborav caruje. Kada se pisalo o sarajevskom film festivalu, o ovome, o onome, nitko nikada nije jednom riječju spomenuo Yu Dokumentu. Jedna kritičarka iz Zagreba izabrala je tri najznačajnije izložbe u povijesti ondašnje države, Yu Dokumenta je bila jedna od njih. Gdje nema pameti teško se osloniti na slučajnost. No, to ne mogu promijeniti, mogu samo biti tužan zbog toga. I zato mi je drago da je Jasmin Duraković napravio dokumentarni film „Posljednja Yu Dokumenta“, glavni zadatak bio je otrgnuti zaboravu tu nevjerojatnu, a danas zaboravljenu, izložbu moderne i suvremene umjetnosti. Jednom sam pitao Gorana Milića, nekadašnjeg direktora Yutela i Al Jazeere, a često je boravio u kavani u koju sam zalazio, da napravimo neku reportažu o Yu Dokumenti, a on mi je odgovorio: „Jusufe, koga to zanima?“. Kako će nekoga zanimati, kada nitko ništa ne zna o tome. Morali bi ljudi znati da je to postojalo, pa će se onda netko možda i zainteresirati. Tada mi je postalo jasno da je Goran Milić bio daleko od umjetnosti.
Je li bilo pokušaja vlasti da vas pridobiju, da na neki način postanete režimski umjetnik, možda biste tako lakše riješili probleme s Charlamom?
– Ma kakvi. Nisu mi dali da priđem Akademiji i da predajem na njoj. Sjedili smo jednom na Akademiji i Sado Musabegović se obratio sada pokojnom Ratku Laliću i rekao da bi bilo dobro primiti Jusufa, da se otvore prozori i da uđe malo zraka sa zapada. Lalić mu je odgovorio: „Sado, ti si lud! On bi za tri mjeseca sve nas istjerao s Akademije!“. Sado se okrenuo prema meni i pitao: „Bi li Jusufe?“, a ja odgovaram: „Ne za tri, za dva!“. Nisu me voljeli. Kada su ti profesori pobjegli za vrijeme rata, jedan od profesora mlađe generacije iz Skoplja, koji je prvi put izlagao kod mene na Yu Dokumenti, rekao je da zna zašto neće Jusufa na Akademiji. Zato što Jusuf ima bolju biografiju nego svi oni zajedno. I to je istina. Nisu željeli imati nekoga tko je bio sposoban napraviti Yu Dokumentu, jer je svima bilo jasno da bi taj napravio čuda na Akademiji. Nemam ništa protiv njihovih primanja, ali velika je razlika kada jedan profesor za života na Akademiji primi milijun maraka u primanjima i to popije i ništa ne napravi, od onoga tko bi za deset puta manji iznos napravio čuda. A i napravio sam dosta bez banke, zamisli da sam imao poziciju.
Iako ste nastojali uvesti novac u svoju umjetnost, materijalno Vam nikad nije bilo bitno?
– Nije. Jer ja sam došao iz obitelji trgovaca, nismo mi imali neke velike novce, ali trgovalo se voćem i povrćem i nije bilo problema za hranu. Za jesti je uvijek bilo i meni je to ostalo. Nikad mi materijalno nije bilo bitno. Da sam kao mlad imao dijete, možda bih drugačije razmišljao, ali nisam pa sam ostao ovakav kakav sam bio. No, to ne znači da nisam imao ideju o novcu koji se miješa s umjetnošću. Ali iz razloga da se umjetnost sačuva, to je taj novac kao konzervans. Dosta sam kupovao radove mladih umjetnika i podržavao ih. Sjetio sam se uvijek kada sam ja radio, ne da nije bilo kupaca, nego nikome ništa nije palo napamet kupiti. Danas mladi ljudi kada rade, rade s predumišljajem da će sve to prodati.
Biste li danas, da možete, nešto promijenili u svom stvaralaštvu, žalite li za nekom propuštenom prilikom, odnosno jeste li se uopće sve ove godine mijenjali i trudili promijeniti?
– Nimalo se nisam trudio promijeniti. Uvijek sam od srca radio to što radim, volio sam umjetnost i kada nisam dosegao ove kote i vode, a ne volim tako pričati o svom radu i uspjehu. Došao sam iz provincije u Sarajevo i imao sam želju slikati kao moj profesor Vlado Vojnović. To je tako brzo išlo da sam ga već u trećem, četvrtom razredu, nadmašio. Onda sam otišao na beogradsku Akademiju likovnih umjetnosti i tamo saznao da je plan umjetničke škole u Sarajevu prepisan od beogradske Akademije. Shvatio sam da je sve to isto, to ponavljanje me je dovelo do trenutka da počnem preispitivati sve svoje stečeno znanje. Bio sam vrlo vješt crtač, bio sam među boljima u klasi, dolazili su studenti s viših godina gledati radove. Svi oni mislili su da sam bio dobar umjetnik, a u stvari sam samo bio vješt crtač.
Tada sam shvatio da na ruskom jeziku umjetnost znači iskustvo, a na engleskom je artist onaj čovjek koji šeta po žici. Znači, umjeti nešto da radiš za zapadni svijet je umjetnost, odnosno vještina, a ja mislim da vještina nema nikakve veze s umjetnošću. Ima toliko vještih ljudi koji su očajni umjetnici, a ima ljudi koji nemaju vještinu slikarstva, ali su fenomenalni umjetnici. Kada vidiš neki rad od, recimo Kožarića, shvatiš da taj rad udara. Sjedio sam jednom s Kožarićem u jednoj kavani i on mi je rekao: „Siromaštvo obećava!“. Odmah sam mu uzvratio: „Koža, od ovog ću napraviti majice, imam li dozvolu?“. To je esencija. Ima sigurno bogatih ljudi koji su dobri umjetnici, ali siromašni umjetnici su čudo. To je božji dar. „Siromaštvo obećava!“ meni je legendarna rečenica, prodao sam puno tih majica. Inače sam napravio puno majica, sjećam se da sam imao jednu s natpisom „Čuvajte se kućanskih aparata“ i to puno prije nego li je na scenu stupila ova umjetna inteligencija. Radio sam i majice „Majmuni uče na greškama, Englezi na Oxfordu“. Imao sam rad „Schöne Grüße auf der Bandite Strasse“, Nijemci su bili oduševljeni, svi su za tim radom poludjeli.
Ne mogu reći da ne bih ništa promijenio, jer to ne bi bilo točno. Za projektima ne žalim, one koji su mi se motali po glavi, a nisam ih napravio, odavno sam zaboravio. Zaboravio sam i one koje sam napravio, toliko sam toga napravio da više i ne pamtim sve. Kada sam radio taj popis stotinu gradova u kojima sam izlagao, sam sebi sam rekao da je jedan sarajevski umjetnik samo obišao te gradove, sigurno bi se promijenio. Od Sankt Petersburga, Moskve, Pariza, Berlina, New Orleansa, Montevidea…
Je li umjetnost danas napredovala ili nazadovala?
– Umjetnost stalno napreduje, samo što ti napredni umjetnici ne mogu zauzeti vodeća mjesta. Njih zauzimaju ovi što su u ekonomskoj utrci. Biznis sve gazi. No, ima kustosa koji ipak imaju osjećaj da moraju pratiti kontinuitet razvoja umjetnosti i otkrivaju neka nova imena. Vidio sam to i sada u Veneciji. Bilo je fantastičnih umjetnika i fantastičnih radova.
Napušta li Vas volja za stvaralaštvom ili je još uvijek snažno prisutna?
– Ako me pitaš jesam li se umorio, nisam. No, osim performansa godinu dana nisam ništa napravio. Na ljeto 2023. godine u Južnoj Koreji napravio sam sliku Antimilitarishe Kunst Malerei, petu do sada po redu, ali najveći format. Antimilitarishe Kunst Malerei je anti-ratni rad, ali nisam se njime želio vezati niti za Gazu, niti ni za što drugo. Prvi sam napravio u Slavonskom Brodu, drugi negdje u Skandinaviji, treći u Sarajevu… Mogao bih napraviti izložbu da sam malo vrjedniji umjetnik. Vrijedan sam napraviti novi rad, ali ne i multiplicirati ga. Rad spada u kategoriju „preinačenih praznina“. Sivo-maslinasta uniforma ima za cilj da se vojnik ne primjećuje u okolini, a ja s jarkim bojama imam namjeru da se rad baš ističe na izložbi. To su praznine. Uzmem neku praznu površinu i napravim nešto. Radio sam tako „dekoracije praznine“, „markiranje praznine“, „materijalizacija praznine“, sada pletem čarape ili neke džempere pa onda imam „odijevanje praznine“… Imam čitav jedan dijapazon praznina, koje se otvaraju. Svakih pola godine mi dođe u glavu da nešto novo napravim.
Fotogfafije snimio Kristian Sirotich
#Jusuf Hadžifejzović #performans #praznina #Prodavnica praznine #Sarajevo #umjetnik #Umjetnost #Yu dokumenta
