U četvrtak, 18. srpnja, u „Kockici“ Muzeja grada Rijeke, otvorena je izložba „Plavica – Tvornica za preradu ribe – Cres“. Nakon izložbe „Zvečevo“, posvećene požeškoj tvornici čokolade, Muzej je ugostio drugu u nizu tematskih izložbi posvećenih domaćoj proizvodnji, ovoga puta priču s otoka Cresa. Izložbu priređuje Creski muzej u suradnji s Institutom za studije kulture i pamćenja Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Na otvorenju su prisustvovali Mladen Urem, v.d. ravnatelja Muzeja grada Rijeke, Jelena Dunato, ravnateljica Creskog muzeja, Inge Solis, autorica izložbe, Iva Kosmos, Slovenska akademija znanosti i umjetnosti te Kristina Panđa, koordinatorica projekta za Muzej grada Rijeke.
Za uvodnu riječ, okupljenima se obratio Mladen Urem, v.d. ravnatelja Muzeja grada Rijeke:
„Smatramo da ovo nije samo vrlo važan oblik suradnje između dvije ustanove, nego i afirmacija naše dugotrajne Kvarnerske tradicije i kontinuiteta, ne samo ribolova i brodogradnje, nego općenito orijentacije prema moru. U jeku ljeta, donosimo jednu plavu izložbu, prepunu plavih tonova i prelijevanja svih nijansi plave boje. To je jedan pravi mali biser, ali vrlo sadržajna i značajna izložba.”
U prizemlju Kockice postavljena je izložba koja donosi svjedočanstva generacija radnica koje su radile u „Plavici“. Tvornica je otvorena krajem 19. stoljeća, te je za Cres bila od velike važnosti: osiguravala je prihode radnicima, ali i siguran plasman ribe ribarima, pa je izravno ili posredno doprinijela poboljšanju života u gradu i na otoku. Radilo se isključivo ručno, što je i prikazano s različitim originalnim alatom i zaštitnom opremom. Tvornica je kroz stotinu godina svoga postojanja prošla kroz različite faze. Nije uvijek bila profitabilna, ali se održala sve do 1997., kada je, uz ostale probleme, ugašena na standardni hrvatski privatizacijski način.
„Vjerujem da većina vas, kada pomisli na Cres, pomisli na sunce i more, te možda ne pomislimo odmah na industrijsku baštinu i tvornice. Creski muzej se ne bavi toliko industrijskim nasljeđem, međutim priča o Plavici se nametnula, ne samo zato što iskače iz naših običajnih gabarita, nego zato što je ona bila važna za grad. Naime, kada govorite o nekakvoj tvornici, vi ne govorite samo o postrojenjima, o proizvodnji i proizvodima, vi zapravo govorite o ljudima. Jedna takva tvornica, ostavila je ogromne posljedice na čitavo društvo otoka. Promijenila je društvenu povijest Cresa i mnoge sudbine mnogih ljudi. Kroz ovu priču smo pokušali dati još jednu dimenziju povijesti Cresa. Plavice nema već 30 godina, ona je uništena u stečaju i zapravo sve te priče o našoj industrijskoj baštini završavaju tragično”, izjavila je Jelena Dunato, ravnateljica Creskog Muzeja.
Glavni čimbenik izložbe su snimljena/sačuvana svjedočanstva radnica tvornice, koja su ovom prilikom, izvješena sa stropa prizemlja u obliku kratkih citata. Svjedočanstva govore o ženskoj solidarnosti, uvažavanju drugih, pomaganju, kolektivnom preživljavanju dnevnih zadataka i normi, ali i o svađama, teškim uvjetima rada, te šovinističkom odnosu nadređenih prema zaposlenicama.
Više o samoj izložbi izjavila je Inge Solis, kustosica izložbe.
„Donosimo priču o tvornici koja je točno 100 godina djelovala u Cresu i na taj način utjecala na tri generacije ljudi. Neke ljude je dovela na otok, neke je othranila, a nekima je jednostavno smrdjela. Naše žene su znale kako očistiti i posoliti ribu, zato su tvornice otvarane. Druga stvar, koja je bitna, jest blizina lovišta na plavu ribu i treća – jeftina radna snaga. Cres krajem 19. stoljeća živi isključivo od poljoprivrede i ribarstva, te je zato utjecaj tvornice tako velik, ali najvrjednije u ovoj priči su ljudi i njihove sudbine. Čuli smo različita mišljenja, počevši od onih: „ni životinji ne bi takav posao poželjela“ do „bilo nam je prekrasno, pjevale smo, podržavale jedna drugu i bile sve kao jedno“. Namjerno ističem žene, jer ovo je zapravo ženska priča. Većinu stvari su obavljale žene: one su čistile ribu, solile, nosile kašete, pakirale i to u izrazito teškim uvjetima.
U repertoar proizvoda koji je izašao iz tvornice „Plavica“, jedan me dosta iznenadio. Naime riječ je o hrani za mačke koja se zvala „Miao“, dok je za vizualni identitet zaslužan akademski slikar Mateo Solis. Bogato postavljen postav, prezentira posjetiteljima sve ono neophodno što se koristilo u radu tvornice, pa je tako izložena originalna klupica na kojoj su žene sjedile, mreže za sušenje ribe, razne ambalaže pa i kutije na engleskom jeziku namijenjene za izvoz.
– Svi dobro znamo da se Muzej godinama bavi industrijskim pričama, pa onda u tom segmentu pratimo što i drugi muzeji rade po tom pitanju. Prošle godine nam je u rujnu gostovao Gradski muzej Požega s jednom čokoladnom pričom, a ove godine smo vam pripremili jednu cresku priču. Ono što je značajno, kada govorimo o industrijskoj baštini, jest da se posebno osvrćemo na graditeljsku baštinu, jer je ona najprisutnija i nju vidimo, ali zaboravimo da su nositelji tih priča – radnici. Mi u Muzeju otvaramo nišu u kojoj razgovaramo s riječkim radnicima, i ja ih zaista smatram vrlo važnim elementom cijele industrijske priče” izjavila je Kristina Panđa, kustosica i koordinatorica projekta za Muzej grada Rijeke.
Zgrade, industrijska postrojenja, hale i tvornice su dokumentirane, ako nisu, valorizacija je u tijeku, i one će ostati zapisane u domaćoj povijesti umjetnosti, čak i kada budu srušene. Ali ovoga je puta stavljen naglasak na ljude, na nezaobilaznom faktoru kojega pomalo, ali sigurno, vrijeme nagriza brže nego što nagriza betonske elemente. I zato je važno, da se razgovara s ljudima, da se zabilježe i sačuvaju živa svjedočanstva period kojega ionako već dugo nema. U jeku toplinskih valova i prenapučenih plaža, dobro je potražiti hlad i dozu povijesti koja je vječno vezana uz more, ribu i njezine radnice.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
