U utorak, 16. srpnja, u Dječjoj kući, na četvrtom katu u prostoru Kontejnera, održano je predavanje „Širiti grad u visinu“: priča o riječkim stambenim tornjevima. Predavanje je održala Riječanka dr. sc. Lidija Butković Mićin, koja je zaposlena kao viša asistentica na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, dok je za organizacijski dio posla zaslužna Gradska knjižnica Rijeka. Iako je događanje bilo solidno popraćeno zainteresiranim građanima, s obzirom na „vruću“ temu izgradnje novih nebodera na Kantridi, očekivao sam puno veći odaziv sugrađana. U predavanju koje je trajalo nešto više od sat vremena, okupljenima je detaljno prezentiran povijesni razvoj društvene stanogradnje i stambenih tornjeva u Rijeci nakon Drugog svjetskog rata. Vremenski kontekst od 60-ih pa sve do početka 80-ih godina 20. stoljeća, predstavlja 20 najplodonosnijih godina masovne stambene novogradnje u Rijeci, u kojemu je izgrađena većina riječkih kvartova i danas prepoznatljivih nebodera.
„Fokusirat ću se upravno na predstavljanje geneze korištenja tornja nakon 2. Svjetskog rata u Rijeci, kada je bila inaugurirana ta koncepcija, odnosno strategija oslanjanja na stambene tornjeve kao dominantnu vrstu višestambene gradnje u Rijeci. Koje su sve bile tipologije, te na kraju krajeva, kako je to sve završilo krajem 70-ih godina, s vrlo jasnim odbacivanjem tornjeva kao prihvatljive opcije za stanovanjem. Ono što me potaknulo da se bavim ovom temom je upravo ta činjenica da su stambeni tornjevi, u gradskom prostoru, najvidljivija ostavština socijalističkog perioda. Gotovo nema kuta Rijeke iz kojega se ne vidi neki od tornjeva, ali unatoč činjenici da su najobilnija ostavština, najizrazitija i najsnažnija baština socijalističkog perioda – oni nisu bili istraživani. Do nedavno je ovo bila anonimna produkcija, kao da je postojao zazor da ih se znanstveno obradi”, započela je predavanje Lidija Butković Mićin.
Prvi na repertoaru su bili najpoznatiji gradski primjeri stambenih tornjeva, a to su „Eševi“ na Rastočinama. U poslijeratnom je periodu vladala velika nestašica stambenih kvota, svaka država je pokušala riješiti problem na svoj način. Naime, obnova razorenih gradova nije bio problem samo Jugoslavije, već i zapadnoeuropskih država, to nije bio problem političkih sistema – već su se svi gradovi Europe suočili s obnovom i novom gradnjom.
„Kada su građeni 70-ih godina 20. stoljeća nazivali su se „stambenim grdosijama“, što je tada već bio uvriježeni termin za sve te visoke stambene strukture koje su tada nicale u različitim gradskim kvartovima. Ono što se stalno isticalo, jest demokratizacija prava na pogled, odnosno to da sa svakog stambenog tornja, svaki građanin, radni čovjek, ima mogućnost da vidi Kvarnerski zaljev, taj naš akvatoriji. Kada se govori o projektu tornjeva na Rastočinama, isticalo se da će sve prostorije gledati prema jugu, prema moru. To je plemenita gesta prema Riječanima, jer kada već nemaju pristup moru, mogu uživati u panorami na zaljev – mogla bi ova rečenica i zvučati cinično kada je Riječanima već onemogućen kontakt s obalom zbog lučko-industrijskog kompleksa. Treba spomenuti kako oni nisu bila svakodnevna pojava, tornjevi koji su 70-ih prešli 20 katova su bili iznimni i u riječkom kontekstu. Oni su fascinirali svojom katnošču, ali ujedno i tehnologijom gradnje, s obzirom na to da su izgrađeni na nemogućem terenu”, izjavila je Butković Mićin.
Osim racionalizacije stambene izgradnje, demokratizacije stambenog prostora i pogleda na more, sredinom 70-ih godina se javljaju i prva nezadovoljstva građana koji žive „među oblacima“
„Provedena je kampanja „Ne stambenim neboderima“ u kojoj je dan glas upravo nezadovoljnim stanarima koji su se mučili s tehničkim sustavima zgrada, pogotovo kod najviših stambenih tornjeva koji nisu imali adekvatnu podršku što se tiče pritiska vode ili dizala, koja nisu bila dobro postavljena. Kada se završavaju tornjevi na Rastočinama 1978./1979., to je ujedno i godina ulaska u gospodarsku krizu, dogodilo se da su se na tržištu našli neprodani stanovi na Rastočinama, što je do tada bilo nemoguće, jer znamo da je u Rijeci, kontinuirano svake godine nedostajalo 15 000 stanova. Riječanima su se promijenile aspiracije, u smislu da nije bio dovoljan bilo kakav kvadrat stana, nego se sve više razmišljalo o kakvom se kvartu radi, koje sve sadržaje nudi, kakva je prometna struktura i naravno, kao bitan faktor, ekologija. Na kraju su se realizirali puki stambeni kvadrati, a naselje nije imalo niti mogućnost da se razvije kao pravo naselje upravo zbog neartikulirane infrastrukture.
Ali da ne bude odmah sve negativno, stambeni tornjevi su imali niz prednosti, te danas imamo nebodere od Kantride do Vežice koji predstavljaju primjere dobre prakse. Stambeni tornjevi su tlocrtno zauzimali male površine, čime su štedjeli gradsko zemljište na način da se životni prostor može slagati jedan na drugoga, dok se okolni prostor pušta za zelene i rekreativne površine. U određenoj grupaciji stambenih objekata potvrđeno je da se koristilo samo 8 posto terena, a postigla se naseljenost od 400 stanovnika po hektaru – bili su racionalni sa zemljištem”, istaknula je Butković Mićin.
Na predavanju je bilo riječi o arhitektu Igoru Emiliju i njegovim neboderima na Podmurvicama koji predstavljaju jedan od najkvalitetnijih primjera stambenih nebodera u Rijeci. Svojim tlocrtom, odnosno organizacijom prostorija unutar stambenih jedinica, arhitektovoj osjetljivosti prema potrebama budućih stanara kao i razvedenost pročelja, samo su neki od faktora koji potvrđuju kvalitetu ovih stambenih tornjeva.
„Godine 1965. donosi se odluka da će se društvena stanogradnja usmjeriti prema visokoj stanogradnji, znači više od pet katova, i to osobito da će se osloniti na toranjsku tipologiju koja je već pokazala svoju svrsishodnost za riječko područje. Na početku faze eksplicitnog podržavanja visoke gradnje stoje tornjevi na Podmurvicama. Oni su pokazali što zapravo ta tipologija može, da ona može biti punokrvni, dobar arhitektonski artefakt visoke vrijednosti. Igor Emili je pisao o prednostima masovne stanogradnje, sudjelovao je u Turnićkom natječaju, a ovim neboderima se na nacionalnoj sceni pozicionirao kao jedan od najzanimljivijih mladih autora, tadašnje nove generacije arhitekata.Ovi tornjevi su svugdje izlagani, kritičari su ih hvalili i zapravo su učvrstili ideju da su stambeni tornjevi rješenje za riječki prostor”, nastavila je Lidija Butković Mićin.
Masovna stambena izgradnja bila je dobro prihvaćena u Rijeci, primjeri od 5 do 8 katova bili su poznati Riječanima još od početka 20. stoljeća, tako da niža katnost nije stvarala probleme. Ljudi su se počeli boriti protiv stambenih tornjeva koji su prelazili preko 25, 30 katova. Na predavanju je spomenut i primjer s Pećina, kada su se stanovnici kvarta, s pomoću mjesne zajednice, pobunili protiv izgradnje tri nova nebodera u neposrednoj blizini mora. Primjer s kojim se i danas susrećemo, samo na zapadnoj strani grada.
Građani su se 70-ih godina, uspješno ili neuspješno, borili protiv nekih toranjskih investicija – primjerice 1971. godine, bila je ideja da se na bivšem pogonu Učke, na Šetalištu 13. divizije, kada se gasila tvornica, da se na tom atraktivnom terenu uz more izgrade tri visoka tornja. Međutim, građani Pećina djelovali su preko Mjesne zajednice, jer su se već bili opekli na investicijama u ulici Janka Polića Kamova, gdje su rađena dva para neočekivano visokih blizanaca. I zaista, građani su u startu uspjeli eliminirati mogućnost da uz obalu dođu tornjevi.
Iako je u cjelokupnom stambenom fundusu Rijeke izgrađeno malo primjera stambenih tornjeva koji premašuju 20 ili 30 katova, stanovnicima grada na Rječini je krajem 70-ih godina bilo dosta visoke gradnje. Nakon puno polemika, novinskih članaka, stručnih arhitektonskih savjeta, socioloških istraživanja i razgovora s ljudima odlučeno je da se uvede moratorij na visinu novoizgrađenih stambenih nebodera 1979. godine. Gradnja je ograničena na osam katova, dok je u iznimnim slučajevima bilo dopušteno ići do 16 katova, čime je završena epizoda visoke stanogradnje.
„Iz povijesne perspektive, stambeni tornjevi u Rijeci su funkcionirali kada su bili dobro pozicionirani, dobro projektirani, promišljenih tlocrta i sve ono što bi dobra arhitektura trebala biti. Kada su bili produkt čistog građevinskog interesa i nepromišljeno postavljeni – tada nisu funkcionirali. Na kraju se kritika obrušila na tornjeve preko 20 katova, i zbog njih su svi drugi tornjevi zabranjeni, a oni od osam do deset katova su bili prilično dobri dok su funkcionirali, ali niti oni više nisu mogli biti građeni prema novim pravilima. Umjereno korištenje ove tipologije je potvrđeno i zapravo dobro za riječki prostor”, zaključila je Lidija Butković Mićin
Predavanje je pokazalo sve prednosti i mane ovakve tipologije gradnje, kao i primjer građanskog otpora prema neželjenim interpolacijama unutar svojih kvartova. Čini se da je prije 45 godina bilo više sluha za probleme građana nego što ga ima danas. Stambeni tornjevi su produkt određenog vremena i socijalno-političkog konteksta koji je trajao dobrih 20 godina, u periodu kada je Rijeka doživjela, za sada, svoj najveći industrijski, trgovački, putnički i stambeni potencijal. Prema popisu stanovništva iz 1971. Rijeka je imala 132.222 stanovnika, da bi 1980. ta brojka skočila na 159.433. U kontekstu brzorastućega grada koji je smješten na uskoj i kompliciranoj konfiguraciji terena, stambeni tornjevi dolaze do svojega punog potencijala. Danas, Rijeka broji jedva oko 110.000 žitelja, te nema potrebe za novim „grdosijama“ „raketnim silosima“ ili „ljudskim košnicama“. Mnogi su se iselili u okolna prigradska naselja, koja su nekada činila Općinu Rijeka, u potrazi za hladom, zelenilom, mirom i malo više životnih kvadrata s okućnicom.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
