Liburnia Film Festival, festival hrvatskog dokumentarnog filma, ove godine bilježi svoje 22. izdanje, a održava se sad već tradicionalno koncem kolovoza u Opatiji, u trajanju od 27. do 31. kolovoza. U travnju je ove godine na funkciju izvršne direktorice LFF-a stupila kulturologinja i komparatistica književnosti Karolina Hrga, preuzevši tu funkciju od dugogodišnje bivše direktorice festivala, Jelene Androić. Povodom toga napravili smo razgovor s Karolinom Hrgom, političkom aktivistkinjom, marksističkom feministkinjom te kulturnom i medijskom radnicom, a pritom i izuzetno zanimljivom sugovornicom.
Na poziciju nove izvršne direktorice Liburnia Film Festivala nastupate s impresivnim i za to mjesto relevantnim radnim iskustvom: od 2018. do 2020. bila ste izvršna direktorica Centra za ženske studije, direktorica ste Subversive Foruma i glavna urednica portala Slobodni Filozofski. U profesionalnom, aktivističkom i znanstveno-istraživačkom smislu Vašeg djelovanja ističe se pozicionalnost marksističkog feminizma, zbog čega ste i nailazili na kritike tijekom upravljanja CŽS-om. Što Vaš dolazak na funkciju izvršne direktorice znači za LFF, a što ta pozicija znači za Vas osobno? Smatrate li se ideološki kompatibilnom s festivalom?
– Portal Slobodni Filozofski, proizašao iz studentskog pokreta 2008. godine i borbe za javno financirano visoko obrazovanje, formativno je mjesto moje izvaninstitucionalne teorijsko-političke naobrazbe. Subversive Forum, odnosno Subversive Film Festival, izrastao je iz istog društvenog i povijesnog momentuma prije 17 godina, na valu različitih progresivnih društvenih previranja što su bujala kod nas, ali i drugdje u svijetu kao reakcija na tadašnju ekonomsku krizu, financijalizaciju itd. Neke nove generacije su stasavale i politizirale se čitajući Marxa i marksističke teoretičare i teoretičarke, a potom i marksističke feministkinje, kvirmarx teoretičarke i teoretičare, dekolonijalne teoretičarke i teoretičare… Pokušavali smo mapirati i razumjeti globalizirane kapitalističke procese što su se na specifične načine prelijevali i oblikovali našu postsocijalističku svakodnevicu na kapitalističkoj periferiji. Odgovore na mnoga pitanja nismo uspijevali dobiti u mejnstrim medijima, ni u fakultetskim kurikulima.
Centar za ženske studije proizvod je jednog drugog konteksta i vremena, drugačije organizacijske logike i strukture odozgo, koja naprosto nije imala političko-ideoloških kapaciteta napraviti zaokret od vlastitih dominantnih, uvelike konzervativnih paradigmi. Spremnost na kritičku samoevaluaciju pa i paradigmatski zaokret, mora doći iznutra. To nije samo čest problem organizacija civilnog društva. Prezerviranje statusa quo je sistemska logika funkcioniranja koja se preljeva na sve segmente društva. Ali, analiza dosega i ograničenja civilnog društva u kapitalizmu, pa i razumijevanja da se organizacije neminovno nalaze negdje na političkoideološkom spektru, čak i kada fingiraju nadideološku pozicioniranost, ima dovoljno… Možemo se odmaknuti i od konkretne organizacije i ustvrditi da je na mikro, kao i na makro razini, naprosto nemoguće raditi ozbiljnije transformativne promjene ako ste u njima osamljeni i nadbrojani. Ako nema šire rasprostranjene antikapitalističke klime, ako ne postoje snažni društveni pokreti koji se jasno pozicioniraju prema tome što jesu, a što nisu emancipatorne, revolucionarne teorije i prakse… ako su naši glavni oslonci proizvodnje znanja mejnstrim mediji i komodificirana sveučilišta što sravnjuju razlike između desnog i lijevog… svaki entrizam će neminovno završiti u ćorsokaku.
Što u tom kontekstu znači moj dolazak na funkciju izvršne direktorice za LFF, a što ta pozicija znači za mene osobno?
Nisam sigurna da u ovom trenu mogu odgovoriti što za LFF znači moj dolazak na izvršnu poziciju, čini mi se da je možda prerano za to pitanje, ili bi ga se trebalo uputiti na drugu adresu… A za mene osobno… Nedavno sam izjavila da smatram kulturu i umjetnost neizostavnim segmentima progresivnih pokreta. A film je od svojih početaka imao snažnu i agitacijsku i mobilizacijsku ulogu, bio je usmjeren i dopirao do najširih publika. Stvari su se i u tom pogledu naravno kroz desetljeća mijenjale. No, grubo parafrazirajući Waltera Benjamina, mislim da (svaka) umjetnost da bi bila dobra, mora zadovoljiti sve umjetničke kriterije žanra, ali ne bojati se biti politična u svojem izrazu, kritički reflektirati stvarnost iz koje proizlazi, i biti svjesna svojih uvjeta proizvodnje i reprodukcije. Rekavši to, treba reći i da su nam posljednjih desetljeća progresivni pokreti ili nepostojeći ili slabi, ili postoje u vidu fragmentiranih inicijativa. Izostanak revolucionarnog djelovanja ili snažne ljevice odražava se i na proizvodnju umjetnosti i kulture, kao i na njihovu oštricu. No, i to se posljednjih godina mijenja.
Dokumentarni film vidim kao vibrantan filmski format, koji, i kada se bavi osobnim temama, i kada koristi različite, pa i eksperimentalne estetske i poetske strategije, teško može posve zaobići njihovu širu društvenu dimenziju, čak i onda kada se njome (eksplicitno) ne bavi.
Istovremeno, vrijednost umjetničkog djela se ne ogleda samo u kritičkoj evaluaciji neposrednog, već i kako je André Breton izjavio, umjetničko djelo je vrijedno onda kada ga prožimaju refleksije budućnosti. A danas su nam više no ikada potrebni drugačiji imaginariji, razvijanje i resocijaliziranje imaginacije koja seže onkraj života u kapitalizmu. I u tom smislu, dokumentarni film mi je blizak i čini mi se da ću na poziciji izvršne direktorice, s postojećim timom koji već godinama radi predano i sjajno, moći pridonijeti postojećim znanjima, i teorijskim i aktivističkim, pa ni da moja političko ideološka pozicioniranost neće biti naodmet, odnosno na tragu vašeg pitanja o mojoj ideološkoj kompatibilnosti s festivalom – mislim da toga ne manjka.
Liburnia Film Festival bavi se prikazivanjem recentnog hrvatskog dokumentarnog filma, stoga- program uvelike ovisi o u protekloj godini snimljenim, te na festival prijavljenim radovima. Kojim su se temama bavili autori koji izlažu svoje radove na ovogodišnjem izdanju LFF-a? Postoje li kakvi zajednički motivi u dokumentarcima koji će se prikazivati? Ako postoje, jesu li oni post festum uočene sličnosti ili se pak pri selekciji radova, koju je i ove godine priredio Oliver Sertić, odluči staviti naglasak na određene društvene problematike, te u skladu s time birati filmove?
– Da, kao što ste rekli, prikazujemo recentne domaće dokumentarce i program uvelike definiraju filmovi snimljeni u protekloj godini – upravo smo u procesu finalizacije programa. Teme su i ove godine vrlo raznorodne, preokupacije sežu od intimističkih tema koje na različite načine direktno ili indirektno reflektiraju i zeitgeist vremena u kojem živimo, poput suočavanja sa starenjem i gubitkom bližnjih, osamljenošću, suočavanja s vlastitom bolešću… do priča o obiteljima, odrastanju, osamljenosti, karakternim personama, specifičnim socioekonomskim kontekstima i identitetskim markerima koji nas vezuju uz neki prostor, potragom za emancipacijom, otporom, ženskoj solidarnosti, sve do radničkih priča i propasti brodograđevne industrije i bjekstva od kapitalističkog kaosa u alternativne zajednice, kvir prostore i kvir ljubavi.
Rekla bih, iako je to više pitanje za programskog direktora, da se zajednički motivi mapiraju putem, ali ih naknadno možemo evaluirati, grupirati i sagledati unutar šireg recepcijskog konteksta, kao i umjetničku ili inovativnu dimenziju pristupa i korištenih strategija u obradi teme. Sigurno je da tijekom selekcijskog procesa slažete mozaik koji u nekom trenu treba rezultirati jednom zaokruženom cjelinom, i da nećete ignorirati relevantne i aktualne društvene teme, ali istovremeno pri selekciji razmatrate i kako su one izvedene. Dobitna kombinacija je naravno, kada djelo uspije iznijeti relevantnu društvenu temu na umjetnički značajan, inovativan i vrijedan način, ali istovremeno, kada jedan od navedenih elemenata nedostaje, važete, i donosite odluku. Naravno da nećete samo tako preskočiti film u kojem prepoznajete barem jedno od navedenog.
LFF, uz glavni program projekcija filmova u konkurenciji, bilježi i tradiciju bogatog popratnog programa: projekcije filmova izvan konkurencije (program Regionale i filmovi nastali u Restartovoj produkciji), besplatni edukacijski programi (radionice Prvi put snimam, Filmska početnica i LFF Rough Cut) i program Piće s autorima. Nastavlja li LFF i ove godine s tim praksama? Donosi li ovogodišnje izdanje festivala kakve novitete?
– LFF nastavlja sa svim svojim popratnim programima i radionicama od ranijih godina, dakle i programima izvan konkurencije Regionale, filmovima u Restartovoj produkciji i besplatnim edukativnim programom koji će se i ove godine sastojati od svega što ste naveli, dakle, nekoliko radionica i case studyja uspješnih hrvatskih dokumentaraca. Nastavljamo i suradnju s Beldocsom i prikazivanjem njihovog pobjedničkog filma (a pobjednički film s LFF-a bit će prikazan na Beldocsu); u goste nam i ove godine dolaze predstavnici i predstavnice alternativne distribucijske mreže KineDok, što nam je iznimno važno zbog međunarodnog umrežavanja i kreiranja filmske zajednice na festivalu… U rukavu čuvamo još pokoji novitet, koji u ovome trenu nećemo još otkrivati.
Ovogodišnje izdanje festivala bilježi znatni porast što se tiče javnih sredstava, gotovo su svi ove godine u festival uložili veće iznose u odnosu na prethodne godine. Dok neki od njih bilježe samo blagi porast, ističe se Grad Opatija, koja je u odnosu na prošlogodišnjih 11.950 eura, ove godine u festival uložila dvostruko više – 25.000 eura. Na koji će način LFF raspolagati s vidno kvalitetnijim budžetom, 1,6 puta većim od prošlogodišnjeg?
– LFF se financira isključivo iz javnih izvora i naš je budžet, iako varirao i razmjerno rastao kroz protekla dva desetljeća, kako se razvijao i rastao Festival, rubno dostatan da pokrije sve troškove ljudi koji na njemu rade i s njim surađuju te osigura svu logistiku i infrastrukturu. To je uvijek borba i pretakanje iz šupljega u (p)razno.
Međutim, zahvalni smo Gradu Opatiji koji nas je prepoznao kao manifestaciju od značaja za grad te nam ipak osigurao i značajno veća sredstva za ovu godinu. Unatoč tome, spomenutih 1,6 puta veći budžet tek je kap u moru ako ste suočeni s devastirajućom inflacijom i ako se to povećanje naslanja na postojeći prekarni budžet. Onda vas tih 1,6 puta ponovno ostavlja u sličnoj ili neznatno boljoj poziciji, što znači da računate na kompromise u budžetiranju i honoriranju, da ne možete zapošljavati na puno radno vrijeme itd. Ali, tu nismo nažalost osamljeni slučaj, ista je situacija s većinom organizacija civilnog društva, kulturnim i umjetničkim kolektivima, neprofitnim medijima itd.
Kakve su strukture i politike financiranja dokumentarnih filmova u Hrvatskoj općenito? HAVC, jedan od čestih izvora sredstava, financije osigurava iz državnog proračuna te iz dijela ukupnog godišnjeg bruto-prihoda ostvarenog obavljanjem audiovizualnih djelatnosti. Uzimajući to u obzir što mislite na koji će se način aktualne društveno-političke prilike u nadolazećim godinama odražavati na dokumentarni film? Trebamo li anticipirati marginalizaciju određenih društvenih, političkih i povijesnih tema, te paralelno s time promicanje desnije orijentiranih problematika u kontekstu financiranja dokumentarnog filma?
– Strukture i politike financiranja filmova u Hrvatskoj generalno su slabašne, odnosno nedostatne s obzirom na potrebe proizvodnje i distribucije filma. Iako su se produkcijski i postprodukcijski uvjeti proteklih desetljeća značajno transformirali, nije se promijenila činjenica da je proizvodnja filma, posebno dugometražnog igranog iznimno skupa disciplina. Ali ni ostalim žanrovima nije jednostavno s malenim budžetima; ponekad priča traži da je pratite, mijenjate i razvijate nekoliko godina. HAVC, koji, kako ste rekli, sredstva osigurava iz državnog proračuna, za domaću je kinematografiju ključni izvor financiranja u svim njezinim etapama, od razvijanja scenarija i projekata do proizvodnje i distribucije za filmove, TV serije, međunarodne koprodukcije, a tu su i komplementarne djelatnosti važne za filmsku pismenost i kritičko vrednovanje AV djela. Iako su sredstva nešto rasla proteklih godina, to su i dalje premala povećanja po kategorijama s obzirom na zahtjeve i potrebe svake pojedinačno… Dakle, i uz postojeći javni sustav financiranja, potprograme sufinanciranja kao što je MEDIA, koji je osmišljen kao potpora europskoj filmskoj industriji i drugim audiovizualnim industrijama, postojeći budžeti teško mogu poduprijeti ozbiljni planski razvoj domaće kinematografije.
Problem je sistemski, kulturne politike na nivou države, a onda i gradova, slabašne su ili nepostojeće.
Neoliberalne, desno orijentirane vlade provode neoliberalne politike, okrenute su projektizaciji kao modelu, i tržištu. Istovremeno će se izdašnije financirati umjetnički i kulturni programi i projekti koji promoviraju konzervativnije vrijednosti i konzerviranje kulture i umjetnosti, a ne projekti koji promiču njihovu demokratizaciju i politizaciju.
Platforma Za K.R.U.H., primjerice, važna je inicijativa koja okuplja kulturne radnice i radnike, umjetnice i umjetnike u zajedničkoj borbi za dostojanstvene radne uvjete i održivo javno financiranje kulture, kao jedinog mehanizma koji može osigurati njezinu najširu dostupnost i omogućiti dostojanstvo rada u polju kulture. I ona je nastavak djelovanja inicijative “Dosta je rezova!”, koja je 2019. godine istupila kao široka fronta kulturnih i medijskih radnika i radnica.
Dokumentarni film je u tom smislu jedna od niša unutar AV proizvodnje, a AV proizvodnja jedna od područja unutar kulturno-umjetničkog polja, i naravno da nije imun na sistemske izazove i postavljene okvire, čak i onda kada ih njihovi autori i autorice subverziraju, prelijevaju se na sve razine – od tematskih fokusa, političnosti, distribucijskih i izlagačkih strategija itd.
Ali, živimo u apokaliptičnim vremenima, kapitalistički realizam kontinuirano proizvodi krize globalnih razmjera; ekonomske, ekološke, zdravstvene, ratne – i živjeti u njemu postaje sve nepodnošljivije za najveći broj ljudi. Individualistička paradigma i optika kroz koju promatramo svijet, zbog koje se prečesto zadržavamo unutar vlastitih mikrokozmosa, postaje sve skučenija i tjeskobnija – mislim da ćemo sve aktivnije razmišljati kako kamerom i drugim umjetničkim sredstvima i metodama zabilježiti socioekonomske procese koji direktno ili indirektno oblikuju i utječu na sve naše odnose, vrijednosti, interakcije, našu psihu, i još neizvjesniju budućnost onih koji dolaze iza nas, zaključila je Karolina Hrga.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#dokumentarni film #Karolina Hrga #Liburnia film festival #Opatija #razgovor
