U Opatiji je jučer, 27. kolovoza, otvoren 22. Liburnia film festival koji će kroz tjedan dana prikazati recentne dokumentarne filmove, uz bogat popratni program radionica, glazbe, druženja i razgovora s autorima.
U već poznatom ugodnom ambijentu male scene Ljetne pozornice, na sinoćnjem se otvorenju okupio veliki broj posjetioca, od onih vjernih često viđenih lica do onih koji se s Liburnijom upoznaju tek sada. LFF ipak iza sebe ima dugi niz uspješnih izdanja, a njegova se organizacijska postava s vremena na vrijeme mijenja, jer ipak se radi o prekarnom radu koji iziskuje mnogo energije i posvećenosti, rekla je nova izvršna direktorica festivala Karolina Hrga.
„Prvi dan smo ovdje i pripreme teku sjajno, i sada na terenu mogu vidjeti kako LFF ima ozbiljno dobar tim gdje svatko zna što treba raditi. U tom smislu zasad ide sve besprijekorno. Liburnia je jedan profiliran festival koji postoji već dvadeset i dvije godine, u kojem radi ovakav uhodan tim u kojem je desetak ljudi koji radi već više od deset godina, i nadam se da će većina njih i ostati. Ovo što se dogodilo s Jelenom Androić je isključivo zato što se rad u kulturi crpi i troši, užasno je prekaran i nesiguran, dajete 150 % od sebe i naprosto se mora svako toliko dogoditi fluktuacija ljudi koja radi na takvim projektima”, rekla je Karolina Hrga. Jelena Androić ostaje na mjestu predsjednice udruge te je ove godine bila podrška timu, a Hrgi je, objašnjava, važna demokratizacija kulture. Važni su joj i paralelni programi koji se događaju izvan festivalskog formata i koji podižu vidljivost festivala, a što se tiče hrvatskog dokumentarnog filma, riječ je o izuzetno vitalnom i zanimljivom rodu koji se neprestano mijenja. „To više nije onaj rod na koji smo navikli kao klinci kad smo kad pomislimo na dokumentarni film pomislili na glazbene ili prirodoslovne dokumentarce. Govorimo o različitim perspektivama i metodama montaže, autori i autorice kombiniraju igrani film i animaciju, a i eksperiment je česta sastavnica”, objasnila je Hrga.
Filmovi LFF-ovog programa često reflektiraju društvenu stvarnost, no izrazito su različitih tematika, a prvi dan ovogodišnjeg festivala bio je obilježen obiteljskim pričama. Prva je na programu u Villi Antonio bila hrvatska premijera filma „Kadence za vrt”, priča koja prati queer-feministički kolektiv koji je niz godina proveo u prikolici u Berlinu. Program se kasnije preselio na Ljetnu pozornicu, gdje su prikazani filmovi „Naša djeca” Silvestra Kolbasa, „Vapori” Luke Karla Kauzlarića, „Geni moje djece” Vladimire Spindler i „Put kojim idemo” Tee Radić. Unatoč tome što sve navedene filmove veže vrlo jasna obiteljska crta, osobito ona koja se tiče odnosa djece i roditelja, festival kao takav ove godine nema određenu temu prema kojoj su se selektirali filmovi. Ipak kod nas nemamo dovoljno dokumentarnih filmova da bi se to moglo kvalitetno izvesti, rekao je programski direktor festivala Oliver Sertić. On selektira filmove i osmišljava programsku strategiju za LFF još od 2007. godine – dakle on je jedan od onih za koje se Karolina Hrga nada da će i dalje ostati ovdje. Proces biranja filmova je, kako kaže, i jednostavan i težak. „Cijelu godinu zapravo pratim dokumentarnu scenu u Hrvatskoj, i tako se spremam za selekciju, ali ta scena nije dovoljno velika da filmove možemo birati prema nekim temama. Program je uvijek raznolik, a ono što vidim je da su sada filmovi puno kreativniji, a i puno više koštaju. Također, mladi autori puno više promišljaju o filmu i načinu na koji je obrađena tema”, zaključio je Oliver Sertić.
Uz Olivera Sertića i Karolinu Hrgu, publiku je na otvorenju pozdravio i gradonačelnik Opatije Fernando Kirigin, koji je iskoristio priliku da zahvali svim ljudima koji su Liburnia Film Festival doveli na ovu razinu.
Najavljeno je kako će se festival ovaj tjedan održavati na tri lokacije: Maloj sceni Ljetne pozornice, Villi Antonio i lounge bar-u Monokini. Program uključuje 26 filmova u konkurenciji, a svaki je dan razdvojen u dva programska bloka – prvi od 20:15 i drugi od 22:30 – u kojima se mogu pogledati između 4 i 8 naslova, izuzev zadnjeg dana. Program je bio predstavljen na hrvatskom i engleskom jeziku, a podijeljeni su i glasački listići koje će publika tijekom tjedna koristiti za biranje svog festivalskog favorita. Zadnji dan festivala saznat ćemo tko je osvojio nagradu publike, a tu su i ostale nagrade koje dodjeljuje peteročlani žiri.
Nakon svečanog otvorenja festivala, početak programa odgođen je za pet minuta, čime je LFF sudjelovao u akciji „Prekid programa: Štrajk za Gazu”.
Dokumentarni film koji je otvorio LFF pruža izravan pogled u dinamiku jedne obitelji i analizira odnos roditelja i djece, sve njegove specifičnosti i univerzalnosti. Riječ je o filmu „Naša djeca”, a oko iza kamere pripada Silvestru Kolbasu, redatelju koji je dobio Zlatnu arenu za najbolju režiju na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. Film „Naša djeca” je u suštini pogled na proces odrastanja iz roditeljske vizure, a Kolbas je rekao kako je film ispao manje lepršav nego što je očekivao. „Stvarnost je bila malo kompliciranija, a taj je proces vidljiv na filmu. U tome bi se mogli mnogi prepoznati, roditelji i djeca, većina obitelji ima jednu dinamiku, s time da ljudi često ne pričaju o tome”, izjavio je Kolbas.
Film zaista jest prikazao momente u kojima bi se mnogi mogli prepoznati, pogotovo u onim detaljima svakodnevice – od preotimanja kućanskog posla ako on nije izvršen istog trenutka do podrške članova obitelji koja se očituje u riječima, pokretima, zabrinutosti… Put Kolbasa i Nataše iz poetske sreće prelazi u stvarnost načičkanu problemima s kojima se suočavaju, od poteškoća oko potpomognute oplodnje do udaljavanja njihovog sina Jakova. I odnos s posvojenim sinom Antom ispostavio se izazovnijim nego što se isprva činilo, dok je Eva bila netko tko ne zahtijeva puno – zbog čega je pažnja nepravedno često bila usmjerena na dječake. Unatoč tome što je zadržao duhovite, ‘lakše’ momente, film je postupno ušao i u obiteljsku dramu, a na trenutke je bilo teško razlučiti što je iskrena istina na koju nimalo ne utječe prisutnost kamere a što ne, no to i jest izazov i neobična okolnost snimanja filma o vlastitoj obitelji.
Iako kamerom ulazi pod krov doma jedne obitelji kao i „Naša djeca”, film Vladimire Spindler, „Geni naše djece”, polazi od malo drugačije premise. Kao kćer spisateljice Sanje Pilić i unuka velike Sunčane Škrinjarić, Vladimira Spindler je poželjela ispričati priču o naraštajima žena iz svoje obitelji koje su slobodne i sposobne umjetnice i koje su (igrom slučaja ili uslijed genske sudbine) imale pogrešne muževe. Sve je zapravo počelo od njezine šukunbake Zofke Kveder, također spisateljice i žene koja je bila ispred svog vremena.
Spindler je svoju ideju realizirala na vrlo topao i režijski efikasan način koji savršeno odgovara priči koju je željela iznijeti. Osim arhivskih snimki, film uključuje recentnije razgovore unutar obitelji, a dinamika je prikazana razgovorima koji su bili veoma prirodni ali, zahvaljujući formi postavljanja pitanja, nisu nametali osjećaj da svjedočimo spontanom trenutku koji bi se odvio baš tako i u odsutnosti kamere. Uostalom, cilj je bio prikazati i njihovu umjetnost, a odsutnost informacija o Sunčani Škrinjarić na Internetu i jest ponukala Spindler da napravi ovaj film. „Kada upišete Sunčana Škrinjarić u Google, ne postoji više ništa – dva retka i par fotografija. Krenula sam s tim da želim ostaviti neki trag, da to jednog dana ostane, ali se sve proširilo. To je zapravo jedan ženski film, mislim da fali filmova o ženama. On govori o ženskim problemima, o tome kako je teško biti kćer i kako je teško biti samohrana majka, kako je teško biti umjetnica, ali sve kroz jednu prizmu duhovitosti”, rekla je Vladimira Spindler.
Nakon „Gena naše djece”, prikazan je kratki film „Vapori”. Režirao ga je Luka Karlo Kauzlarić, koji je prošle godine s festivala otišao s nagradom za najbolji regionalni film. Ove je godine napravio osobniji film, te je u sedam minuta na vrlo originalan način uspio prikazati osjećaj s kojim se mogu poistovjetiti djeca pomoraca.
Prvi festivalski dan zatvorio je film „Put kojim idemo”, a redateljici Tei Radić ovo je bilo prvo gostovanje na Liburnia Film Festivalu. „Došla sam sa svojom djevojčicom Marcelom zbog koje je i nastala ideja za film. Film govori o dinamici i odnosu između mene i mog bivšeg muža kao i mog djeteta nakon raspada braka. Rađen je kao opservacijski film, ali se tijekom snimanja pristup dosta mijenjao. Večeras smo gledali filmove koji ulaze u obiteljske odnose, ali svaka je priča drukčija… Moram priznati da sam sretna i zadovoljna zato što mi je moja djevojčica rekla da je sretna i ponosna što je gledala taj film, i s ponosom je sada tu”, rekla je Tea Radić.
Procesi iza snimanja ovakvih dokumentarnih filmova, kojima redatelj/ica ulazi u intimu vlastite obitelji i nastoji definirati te odnose filmskim jezikom, kompleksni su i specifični za svakog autora/icu, i o njima bi se lako moglo raspravljati satima. Za sve one koji bi o tome htjeli čuti više predviđen je program Piće s autorom koji će u Monokiniju svakog dana u 16:30 voditi Nika Petković. „Na razgovoru sudjeluju autori filmova u konkurenciji i čije smo filmove gledali večer prije. Koncept je taj da se autorima pruži prostor i prilika da kažu nešto više o motivaciji i procesu rada. To je i prilika da porazgovaramo o budućnosti dokumentarizma, ulozi nekoga tko je iza kamere u poziciji moći, ali i temama koje su nam svima zajedničke”, rekla je Nika Petković.
Cjelokupni program i raspored prikazivanja Liburnia Film Festivala možete pronaći ovdje.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#dokumentarni film #Film #LFF #Liburnia film festival
