Luciano Sušanj (1948. – 2024.) preminuo je u nakon teške bolesti s navršenih 75 godina života, vijest da je stalo kucati srce najvećeg hrvatskog atletičara svih vremena i najvećeg sportaša kojega je Rijeka imala prilike dati, potresla me je onoliko koliko me uvijek potresu takve vijesti kada postanemo svjesni da neke drage ljude više nikad nećemo imati prilike sresti na mjestima na kojima smo ih sretali do sada.
Luciana Sušnja upoznao sam, recimo, 1980. godine, možda godinu, dvije kasnije. S mojim dobrim ocem Aldom išao sam na groblje na Kozalu, a Luciano ga je vidio dok se pokušavao parkirati pa ga je sačekao. „Ciao bello, come va?“, rekao mu je moj stari kada je izašao iz auta, a onda se obratio meni: „Ovo ti je Luciano Sušanj, on ti je bio prvak Europe u atletici!“. Otišli smo nakon toga na kavu i baš sam nekako bio ponosan što moj otac poznaje prvaka Europe u atletici, to je za mene bio onaj sport zbog kojeg smo ljeti u kampu uvijek gledali tko od naših bližih i nešto daljnjih susjeda na svojim parcelama ima struju i portabl telku u šatoru, da mu se uvalimo i gledamo veliko natjecanje svi zajedno.
Nakon tog susreta povremeno sam na ime Luciana Sušnja nailazio u novinskim člancima, uglavnom u Novom listu, nešto manje u Sportskim novostima, koje mi, istini za volju, i nisu tako često bile u rukama, mislim da u Valu, kojem sam u srednjoškolskim danima bio iznimno vjeran, nikada nisam pročitao ništa o njemu, pa mi se onda u fokusu iznova pojavio početkom devedesetih godina, ovoga puta kao političar. I onda opet nekoliko godina ništa. Sve do 5. kolovoza 1995. godine. Recimo da je to bio taj dan.
Tog dana u Göteborgu je počelo Svjetsko prvenstvo u atletici, a mene je u sportskoj redakciji Novog lista dočekao Orlando Rivetti s papirićem na kojem je bio ispisan broj telefona hotelske sobe u švedskoj prijestolnici. „Alija, ovo je Sušnjev broj u Göteborgu, dogovorili smo se da ćeš ga svaki dan zvati i on će ti sve ispričati. Znaš tko je Luciano Sušanj? Onda nema problema. Kreni sine“, rekao je Orlando, zapalio cigaretu i nastavio lupati po tipkovnici pisaće mašine marke Olivetti.
Tih desetak dana s Lucianom sam redovito komunicirao, a onda se tih desetak dana protegnulo u narednih gotovo pa trideset godina. Ponešto službeno, ponešto neslužbeno, često neformalno i uvijek iznimno srdačno, opušteno i bez fige u džepu. To je Luciano kojeg ću pamtiti.
Da, Luciano Sušanj je bio prvak Europe iz Rima 1974. godine, mitska utrka na Olimpicu, kojom je utrčao u povijest, zbila se 4. rujna, a izgledala je ovako, provjerite slobodno na YouTubeu, nećete požaliti: nakon prvog kruga Marcello Fiasconaro, miljenik domaće publike, aktualni svjetski rekorder i tada najveći favorit, imao je uvjerljivo vodstvo, Luciano je bio na četvrtom mjestu. Nakon otprilike 600 metara Fiasconaro je i dalje bio vodeći, a onda je Luciano poletio kao katapultiran, svi oni treninzi na Kantridi i na Učki u pravo su vrijeme došli na naplatu, dok se Fiasconaro „raspadao“ Sušanj je trčao svoju utrku života. Istrčano vrijeme, 1:44.07 minuta, bilo je tog 4. rujna 1974. godine treći rezultat svih vremena, najbrže ikad istrčana utrka na 800 metara na Olimpicu, bilo je državni rekord i danas je državni rekord. Na ovim prostorima, u regionu kako bi se to danas reklo, još uvijek se nije rodio atletičar koji je ugrozio taj rezultat, najbliži je bio Slobodan Popović, koji je u Linzu 1988. godine 800 metara istrčao za 1:44.75 minuta.
Vrijeme Luciana Sušnja danas je 169. rezultat na svijetu svih vremena, ali i dalje gotovo pa i nema velikog natjecanja, europskog ili svjetskog prvenstva, olimpijskih igara, na kojima s tim rezultatom ne bi zaslužio mjesto u finalu ili stao na pobjedničko postolje. Da, mnogi su trčali brže od Luciana, doduše na Olimpicu samo trojica, ali nema ih previše koji su to činili u finalima najvećih atletskih smotri. Upravo u tome ogleda se njegova sportska besmrtnost. Luciano je tog dana postao ikona riječkog i hrvatskog sporta i zauvijek će to ostati.
Znao sam da je Luciano bolovao, kada bih ga sreo slutio sam da je to utrka u kojoj njegov prepoznatljiv finiš neće doći do izražaja, ali ipak me je beskrajno rastužila vijest da više nije s nama. Ne zbog njegovih titula, počasti i funkcija, a bio je i sportska veličina, i član prvog saziva Sabora RH, i višegodišnji dogradonačelnik Rijeke, i prvi čovjek sporta u gradu, i dopredsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, i predsjednik Hrvatskog atletskog saveza i predsjednik Atletskog kluba Kvarner onda kada to nitko nije htio biti, i dopredsjednik HNK Rijeka u ne baš tako sretnim i financijski plodnim vremenima, već zbog načina na koji se sa svim tim naslovima nosio. Luciano je prije svega bio čovjek koji kroz život nije trčao svojim mitskim finišem s Olimpica, za njega je život bio utrka u kojoj je do izražaja dolazio njegov graciozan korak, ležeran stil, pristupačnost, jednostavnost, poštenje, njegov šarm i širina. Uvijek na dispoziciji, uvijek spreman pomoći. Znao se je nositi s nepravdama, a doživljavao ih je i u svom klubu, u kojega je zalazio svakodnevno sve do prošle godine, i u svom gradu, kojem je uvijek ostao vjeran. Rijeka, jedno vrijeme Učka i najviše Kantrida. Gospodin starog kova, prekrasan čovjek od one sorte kakvi se rijetko rađaju, a još rjeđe susreću. I u životu, a kamo li ne u sportu.
„Nahranite spomenike dok su živi!“ rekao je Vladimir Dodig Trokut na ispraćaju svog prijatelja Tomislava Gotovca. Dalo bi se to primijeniti i u Lucianovom slučaju, naslušao sam se u ovih 30 godina novinarske karijere objeda na njegov račun, znam da ih se naslušao i Luciano, znam da su ga neke jako potresle, ali isto tako znam da je na mnoge samo odmahnuo rukom i zapalio cigaretu. Sada će cigaretu moći zapaliti u društvu Orlanda Rivettija, niti jedan tekst o Lucianu Sušnju, neka se ne uvrijede autori svih članaka ovih dana, ne može se mjeriti s onim kojega bi napisao moj Orlando. Bio bi to festival čiste emocije, nakon kojega bi i stijene Kantride, ovakve kakve su danas, danima ronile suze za čovjekom koji je s Kantride otišao direktno na Olimp.
A ja sam sada opet ponosan što sam 52 godine svog života bio suvremenik jednog takvog čovjeka i što se imam kome pohvaliti da sam ga poznavao i da smo surađivali.
#Grad Rijeka #legenda #Luciano Sušanj
