U Sisku se već odavno razvila jedna sasvim zanimljiva tradicija koja se odvija početkom svakoga srpnja. Za vrijeme taktiziranja i premišljanja koje slobodne dane u srpnju i kolovozu odabrati za zasluženi godišnji odmor, prva je polovica sedmoga mjeseca za žitelje grada na tri rijeke već godinama rezervirana za posjete dvorištu Gradskog muzeja Sisak, gdje se ove godine održavaju sada već 19. dani jazza Damira Kukuruzovića. Unazad svojih gotovo dva desetljeća postojanja, na ovome su festivalu prisustvovali jazz i blues glazbenici ne samo iz svih krajeva Hrvatske, već i iz cijelog svijeta, te tako jednoj maloj lokalnoj priči dodali svjetski karakter.
Isprva se ovaj jazz festival održavao u prostorima Siscia Jazz Cluba u Malom kaptolu, jednoj od najstarijih zidanih kuća u Sisku s kraja 18. stoljeća, ali je godina 2020. označila veliku prekretnicu u djelovanju ove udruge kao i njena festivala. Pandemija Coronavirusa uzela je život njena glavnog organizatora i poznatog jazz glazbenika Damira Kukuruzovića, a nedugo nakon toga uslijedio je i razoran potres zbog kojega je prostor Malog kaptola označen kao opasan i neuporabljiv, čime je Siscia Jazz Club ostao bez svoga sjedišta.
U nimalo jednostavnim niti povoljnim uvjetima, Damirova supruga Marijana Barišić preuzela je inicijativu vođenja Siscia Jazz Cluba kao i organizacije Siscia Open Jazz & Blues Festivala. Lokacija se pomaknula iz Malog kaptola u dvorište Gradskog muzeja Sisak, ali unatoč tome posjećenost nije posustajala, a ovogodišnje 19. izdanje festivala u svojih deset dana trajanja (od 3. do 13. srpnja) nudi raznovrsnu ponudu mnogobrojnih pravaca jazza, uključujući i glazbenike: Darka Rundeka i Anu Kovačić, Allo Allo Quartette feat. Sonia, Ivan Colarić & Ante Reljić trio, Hojsaka i Novosela, Vedran Ružić trio, AL SiTAR trio, Borna Šercar’s Jazziana Croatica, Marijan Gruber trio i naposljetku Wawau Adlera i Damirov Django Group s prijateljima.
U prostorima Kazališta 21 razgovarao sam s Marijanom Barišić, direktoricom Siscia Jazz Cluba i službenicom za informiranje u Domu Kristalna kocka vedrine u Sisku, a u razgovoru smo se dotakli tema poput Dana jazza Damira Kukuruzovića, situacije s obnovom Malog kaptola, funkcioniranja sisačke kulturne scene u poslijepotresnom razdoblju i nekoliko drugih.
19. Dani jazza Damira Kukuruzovića već idu punom parom, započevši s Rundekovim klasicima i zatim dočaravanjem pariških scenografija Allo Allo Quartettea te plesnjacima Ivan Colarić i Ante Reljić Trija. Kakvi su dojmovi publike i glazbenika prema ovom festivalu koji samo što nije proslavio svoja dva desetljeća postojanja?
S obzirom na to da nemamo karte uvijek se traži mjesto više, pa se umjesto nekakvih dvjestotinjak stolaca koliko ih imamo na raspolaganju u ovome trenutku nekada dogura i do brojke od petstotinjak ljudi u gledalištu, kao što se dogodilo sada na otvaranju jazz festivala. Tako nam je iz godine u godinu, otkako smo preselili s obala Kupe u dvorište Gradskog muzeja Sisak. Naravno da neki dani osciliraju malo više ili malo manje, ali uglavnom ispod tih dvjesto nismo nikada, što me čini izuzetno radosnom, a isto tako i glazbenike. Ono što nam se zna dogoditi, po njihovom odlasku, jest da su uglavnom i više nego oduševljeni sisačkom publikom. Nevjerojatna je to činjenica, a tu je i proces građenja unutar ovih 19 godina i stvaranja publike koja će to sve razumjeti, prigrliti i zavoljeti. Čini mi se da smo na samome vrhu u Hrvatskoj kada govorimo o publici ljubitelja jazza i svih srodnih pravaca u ovome trenutku.
Siscia Jazz Club naveden je kao jedan od pokrovitelja Siscia Open Jazz & Blues Festivala. Kako organizacija funkcionira i opstaje nakon njena iseljenja iz Malog kaptola nakon potresa?
Siscia Jazz Club ne postoji kao organizacija, već djeluje kao Umjetnička udruga Damir Kukuruzović. Sa stradavanjem Siscia Jazz Cluba nismo mijenjali naziv istoimene udruge, a udruga je ta koja je organizator ovih događanja koja su pred nama. Što se samoga prostora tiče, sam jazz klub više ne egzistira, on je ugašen i kao takav se više neće pokretati. Znala sam između Siscia Jazz Cluba i Damira stavljati znak jednakosti, i čini mi se da bez njega to više ne bi tako disalo. Sam ovaj festival i nastavak njegova odvijanja jest nekakav produžetak, odnosno davanje životne radosti svemu onome što je bilo i davanje smisla nastavku održavanja ovoga festivala. Jednom je to najbolje rekao jedan od glazbenika, prilikom gostovanja u Sisku, da je ovaj festival „spomenik živih“ svemu što se dogodilo, tragičnom događaju iza mene. Njegovim odvijanjem, kroz glazbu, Damir živi s nama.
Potres je sa sobom donio posebne izazove i nedaće u svim sferama života u Sisku i na Baniji. Na koje se sve načine sisačka kulturna scena snalazi u tim novim okolnostima?
Ja bih rekla da je upravo ta kreativa u kulturnjaka, u ovim nama izazovnim trenucima došla do samog vrhunca. U najtežim okolnostima dogodile su se zaista prekrasne stvari. Osim Siscia Jazz Cluba/Umjetničke udruge Damir Kukuruzović koja radi ovaj jazz festival i Damirov Django Group i dalje izvodi koncerte ne samo u Sisku, već i diljem Hrvatske ali i izvan nje. Vrlo je vedra, vesela i životna kulturna scena u našem gradu, počevši od Gradskog kazališta Sisak, čiji sam mali djelić i ja sama, koja stvara vrhunske predstave iz godine u godinu, kako za djecu tako i za odrasle. Pritom mislim na vlastitu produkciju koja je, u nimalo jednostavnim okolnostima, iznjedrila predstave s kojima osvaja mnoge nagrade u našoj zemlji, a jednako tako osvajamo i tržište nama bliskih i susjedskih zemalja. Također, ono što uspijevam primijetiti i s Gradskom galerijom Striegl i Gradskim muzejom ili pak knjižnicom je da uopće nismo stali. Vidim da je svaki od nas dao stvarno svoj maksimum, i čini mi se da grad, unatoč svim tim nevoljama i dalje živi, da koristimo sve resurse koje možemo iskoristiti. Ono što mi se posebno sviđa jest da smo jedni drugima vjetar u leđa, pa čak i kad se spotaknemo netko od nas se nađe da nam pridrži ruku i pomogne. Dokaz je to da kultura i dalje živi, a da to sisačka publika prepoznaje i da je prisutna u velikom broju na svim tim programima.
Mali kaptol, nekadašnje sjedište Siscia Jazz Cluba ušao je u proces obnove prošloga srpnja nakon godina birokratskih zavrzlama i blokada. Nazire li se istoj kraj i postoje li ikakve naznake hoće li mu buduća funkcija biti na polju kulture kao što je to bilo prije potresa?
Ja to u stvari ne znam. Što se mene tiče, sam Siscia Jazz Club je ugašen. Ono što sam uspjela čuti od direktora Turističke zajednice grada Siska Zvonimira Rajkovića je da će tamo biti urbana priča, i to me čini radosnom. Sam prolazak pored turističke zajednice mi donosi radost jer vidim da se napreduje s radovima, stvara se i gradi kako bi kroz neko dogledno vrijeme zgrada ponovno niknula, u svom blještavilu koje je imala, a vjerujem još i ljepšem. U nadi sam da će dolje biti nekakav prostor u kojem ćemo mi svi skupa, i mi nešto malo stariji i vi nešto malo mlađi sigurno zalaziti i gdje ćemo zasigurno uživati u programima koji će se tamo održavati.
Teško je pretočiti u riječi koliko je ostavština Damira Kukuruzovića značajna, ne samo za sisačku glazbenu scenu već i za gypsy jazz u Hrvatskoj. Kakav je, po Vama, odnos društva prema kulturnim radnicima i umjetnicima općenito? Mislite li da im se daje dovoljno podrške na lokalnoj i na nacionalnoj razini kako bi uspjeli opstati?
Što se podrške tiče, naravno da kulturna scena vapi za većom podrškom nego što ju dobiva. Uvijek bi bilo bolje da su mogućnosti puno veće. Mi se volimo uspoređivati sa sportašima, s obzirom na to da donosimo svjetsku priču na ovim našim lokalnim razinama, a po pitanju Siscia Open Jazz & Blues Festivala on je stvarno odavno stavljen na kartu važnih događaja. To je učinio upravo Damir od trenutka kada je cijelu priču pokrenuo. Kada smo pokretali Siscia Jazz Club, sjedili smo u Rovinju i njemu je pala napamet ta ideja. Pitala sam ga: „Kako misliš da ćemo uopće od toga moći živjeti i funkcionirati?“, ali eto, pošlo mu je za rukom. Ono što je znao reći, citirajući dragog nam prijatelja, Boška Petrovića, ˝ako u jazz uložiš dva milijuna i povučeš se kad dođeš na milijun, spasio si se˝. Mislim da moraš biti izuzetno entuzijastičan, što je kod njega, kod nas postojalo. Čini mi se da su i u kulturi, baš kao i u spomenutom sportu, s ovih prostora dolaze vrhunski pobjednici, i da s tim relativno skromnijim budžetom koji se stavlja pred nas ipak uspijevamo izrealizirati programe. Dobro je da ga imamo i takvog kakvog imamo, i dobro je da se kultura uspijeva prepoznati pa se ipak izdvaja za nju, ali da bi se moglo više, uvijek bi moglo. Sigurno je da bi programi izlazili još jači i bolji kada bi nam se to dogodilo, ali uvjerenja sam da uspijevamo i u gabaritima u kojima trenutno jesmo.
Istaknuta fotografija: Damir Pahić
