Ove godine u Hrvatskoj je održana šesnaesta Noć kazališta. Manifestacija je održana diljem zemlje, te su uz kazališta u većim gradovima bila uključena i mala kazališta poput onih koja postoje na hrvatskim otocima. U Rijeci je održana izvedba drame „Glorija” Ranka Marinkovića, predstave koja je prošle sezone postavljena kao premijera Hrvatske drame.
Prije izvedbe održan je polusatni program „Gustav Klimt dočekuje publiku”, u kojemu je glumac Talijanske drame Giuseppe Nicodemo na zanimljiv način zabavio publiku predstavljajući čuvenog austrijskog slikara koji je prije 140 godina oslikao strop našeg kazališta.
Drama „Glorija” , koju je autor Ranko Marinković označio kao mirakul, jedno je od ključnih dramskih djela hrvatske književnosti, te se u hrvatskim kazalištima nalazi često na repertoaru. Osobno se sjećam izvedbi u zagrebačkom kazalištu „Gavella“ iz devedesetih godina, zatim izvedbe riječkog HKD teatra koja je bila neobična i drugačija zbog sretnog svršetka, te je završila svadbom Glorije i Don Jerea, čovjeka koji se zbog ljubavi odrekao svećenstva. I na daskama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca „Glorija“ je također izvođena prije više od dvadeset godina. Iako su i te izvedbe bile izvrsne, najnovija riječka postava na mene je ostavila najbolji dojam, a Ivna Bruck (inače stalna članica Talijanske drame) u naslovnoj je ulozi bila briljantna. Treba pohvaliti i ostale glumce i glumice koji su nastupili u glavnim i sporednim ulogama (Karla Mrkšu, Jasmina Mekića, Tonija Plešića, Dušana Gojića, Denisa Brižića, Vinka Kraljevića, Oliveru Baljak, Anu Mariju Brđanović), kao i članove baletnog ansambla, te polaznike dramskog studija.
„Glorija“ Ranka Marinkovića vrlo je slojevita drama koja otvara brojna pitanja međuljudskih odnosa. U njoj imamo neobičnu i nesretnu ljubav katoličkog svećenika prema ženi (sjetimo se romana „Ptice umiru pjevajući”), ali i tragičnu sudbinu žene razapete između ljubavi prema svećeniku Don Jereu, te svome ocu cirkusantu Flokiju Flešu: dvojici muškaraca koji svaki na svoj način vole Gloriju, ali je i iskorištavaju, te time uzrokuju njezin tragični kraj.
Tragična sudbina žene prisutna je u kazalištu od antičke drame još od Sofoklove „Antigone“, ali i u cijelom nizu dramskih djela od renesansnog doba do književnosti dvadesetog stoljeća. Prema dramskim djelima skladane su i opere, a tragična sudbina žene prisutna je u Verdijevim i Puccinijevim operama. Sudbinu Glorije možemo usporediti s dvjema Verdijevim tragičnim junakinjama: Aidom, te Gildom u Rigolettu. Aida i Gilda poput Glorije su tragične junakinje koje na kraju tih opera umiru, jer su bile razapete između ljubavi prema svom ocu i prema mladiću u kojeg su se zaljubile. U „Gloriji” Foki Fleš odvodi svoju kći iz samostana ponovo u cirkus uvjeren je da ju je spasio, drsko odgovarajući Don Jereu koji ga upozorava da Glorija nije spremna izvesti salto mortale na trapezu.
Drskost obojice muškaraca tjera mladu ženu Gloriju u smrt te se može povući paralela s Rigolettom i njegovom rečenicom: „Oh Gilda, pa zar je tebe pogodila strijela moje osvete”, kojom on u posljednjoj sceni otkriva da žrtva njegova plaćenog umorstva nije vojvoda već Gilda. Vrlo je slično završila i osveta Glorijinog oca Don Jereu.
U drami je nejasno je li se Glorija sama ubila ili je poginula nesretnim slučajem. No ukoliko po srijedi i je nesretan slučaj on je posljedica psihičkog stanja lika. Glorija je žena koja nije našla svoj mir niti u samostanu niti u cirkusu već u smrti. U vrijeme komunističkog režima kada je napisana, ova je drama često smatrana anticrkvenom dramom, iako svaka dublja analiza djela jasno pokazuje da u njoj nema nikakve generalne osude Katoličke Crkve. Osuditi se mogu jedino pogrešni postupci pojedinaca, kako mladog svećenika, tako i Glorijinog oca. Za pojedinca cirkus može biti jednako okrutan kao i Crkva.
Na kraju, „Glorija” je i drama o muškom svijetu koji dominira, o ulozi žene u njemu, a da Glorijina žrtva ne bude besmislena na svima je nama da se borimo svijet učiniti boljim.
Redateljica Senka Bulić imala je vrlo efektne i originalne ideje režirajući ovu dramu. Kada Glorija odlučuje napustiti Crkvu i vratiti se u cirkus, efektno skida odjeću časne sestre te otkriva erotsku odjeću, a skidanje crkvene haljine ima gotovo elemente striptiza.
Na kraju, nismo vidjeli Gloriju mrtvu kako leži na podu. Glorija je samo nestala, poput Semiramide koja se pretvorila u golubicu, odletjevši u besmrtnost, na kraju ove besmrtne Marinkovićeve drame.
Riječko je kazalište bilo odlično popunjeno, a publika je nagradila izvođače glasnim pljeskom i povicima „Bravo”. Vjerujem da će manifestacija „Noć kazališta” u Rijeci postati dugotrajna i lijepa tradicija.
Istaknuta fotografija: Dražen Šokčević; HNK Ivan pl. Zajc
#Glorija #Gutsav Klimt dočekuje publiku #HNK Ivan pl. Zajc #Noć kazališta #Ranko Marinković
