U trećem i posljednjem dijelu razgovora s Marinom Blaževićem, intendantom HNK Ivana pl. Zajca pročitajte zašto odlazi, kakvo Kazalište ostavlja za sobom, ali i što misli o riječkoj kulturi i smijeru u kojem se ona razvija.

Odlazite ili ostajete?

– S mjesta intendanta odlazim. Na natječaj se nemam namjeru javiti, a jako bih se iznenadio, i nad sobom i nad cjelokupnom situacijom u kazalištu i oko kazališta, kada bi se stvorile okolnosti u kojima bih ostao u „Zajcu“ nakon isteka intendantskog mandata. Dolazi vrijeme za okretanje novih stranica u mojem profesionalnom, ali i privatnom životu. Zašao sam u pedesete. Za neke izazove prolaze već posljednji vlakovi. Ukratko, i za mene osobno vrijedi slogan oproštajne sezone – „Sada ili nikada“.

Imate zakonsku mogućnost ostati?

– Imam, na radnom mjestu glavnog dramaturga, koje je Oliver Frljić svojedobno uveo u sistematizaciju po uzoru na njemačka kazališta. O tome se naveliko pisalo i razglabalo, pa čak i bunilo da je riječ o zakonski suspektnoj opciji u mojem ugovoru, ali naravno – kao i kod svega drugoga za što me se okrivljavalo – nitko nije navodio koje su to zakonske odredbe možebitno prekršene, a malo tko je usto pažljivo čitao cijeli članak ugovora. Tematiziranje sadržaja mojeg ugovora o radu medijski se prezentiralo kao „prijelomnu vijest“, premda je do tada prošlo već dvije godine, ako me sjećanje ne vara, otkad je moj ugovor bio dostavljen Gradskome vijeću i objavljen na stranicama Grada, dakle dostupan cjelokupnoj javnosti. Ukratko, bilo je sasvim dovoljno vremena da se ispita i problematizira zakonitost mojeg ugovora. No, naravno, nema u njemu ništa sporno. Konačno, način na koji je formuliran taj članak omogućuje budućem intendantu ili intendantici da se vrlo lako riješi osobe koja im iz bilo kojeg razloga ne odgovara, s obzirom na to da se predviđa ugovor na određeno vrijeme u trajanju od dvije godine, i to samo ako, u trenutku kada bi se taj članak aktivirao, čitav postupak bude u skladu s tada važećim Pravilnikom o radu. Čak i nakon što sam poletarcima iz riječkog Možemo javno uputio detaljan priručnik kako „maknuti“ hipotetskog glavnog dramaturga, novinar Mandić, specijaliziran za otkrivanje „tople vode“, počeo je propagirati da mi taj članak ugovora o radu omogućuje ostati na radnom mjestu čak i – pazite sada – „u slučaju neke dokazane pronevjere ili, nedajbože, ubojstva prvakinje Drame“. Možete li vjerovati koliko je zla u takvoj insinuaciji?

– Usto, u svim tim konstrukcijama o „slučaju glavni dramaturg“ uglavnom se zaobilazilo činjenicu da ugovor s intendantom u ime Kazališnog vijeća potpisuje predsjednik, tada već pokojni Nenad Šegvić, kao i da je intendantski ugovor o radu morao proći provjeru, dakle dobiti suglasnost, nadležnih instanci Grada. Drugim riječima, nisam ja ugovor potpisivao sam sa sobom, kako se također u mahnitim teorijama zavjere moglo pročitati, nego sam o svojem ugovoru pregovarao s Kazališnim vijećem i Gradom. Da je bilo što bilo sporno u pravnom smislu, odnosno da se neka instanca s tim člankom nije složila – moglo je biti i drugačije. Netko drugi bi bio intendant, a ja i dalje sveučilišni profesor.

Ipak, ne možete negirati da je to takozvani „zlatni balon“?

– Ma kakav „zlatni balon“? Da sam u HNK došao za intendanta kao netko prethodno nezaposlen, ili s bitno lošije plaćenog radnog mjesta, odnosno s radnog mjesta nižeg ranga, tada bi se možda moglo govoriti o „padobranu“, i to s obzirom na plaće u „Zajcu“ eventualno „brončanom“. Ali ja sam u riječki HNK došao kao znanstvenik i izvanredni profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, netom prije i pročelnik Odsjeka dramaturgije. Da bih mogao postati intendantom morao sam dati otkaz na Akademiji i odreći se dotadašnje komforne i prilično uspješne karijere s potpuno izvjesnim napredovanjem prema višim i bolje plaćenim zvanjima.

– Cijeli taj zaplet oko „glavnog dramaturga“ temelji se na dvije krive premise. Prvoj, da je radno mjesto intendanta, a onda i glavnog dramaturga, neka veća vrijednost, upravo sjajan zgoditak, komparativno svakako značajan napredak u odnosu na cijelu moju prijašnju karijeru sveučilišnog profesora i znanstvenika. Po čemu to, molim lijepo? Neumjesno bi bilo nabrajati sve što sam postigao i bio prije nego što se pojavio izazov povratka u Rijeku, dolaska u HNK, u vrijeme EPK. Uostalom, da nije bilo EPK ja se nikada ne bih upustio upravljati nekim kazalištem, a kamoli nacionalnim. U kritici i teoriji, kao i u praksi, ja sam se dotad bavio upravo osporavanjem te vrste produkcije i estetike. Prije HNK proputovao sam pola svijeta, predstavljao svoj rad na konferencijama od Čilea do Finske, od Australije do Kanade, držao predavanja i vodio majstorske radionice na vodećim svjetskim sveučilištima, od Yalea i Stanforda do Melbournea i De La Salle sveučilišta u Manili. HNK ili režiranje opernih predstava samo su novo poglavlje koje se bliži svome kraju, ali ni u kojem slučaju ostvarenje ultimativnih profesionalnih ambicija. Usto, ispričavam se što uopće spominjem ambiciju, jer Rijeka je jedini grad u kojem sam doživio i da se moja ambicioznost smatra negativnom karakternom crtom.

– To nas dovodi i do druge krive premise zapleta oko „glavnog dramaturga“. Naime, kako to da je najglasnijima u ovome gradu promaklo pomisliti da bi možda bilo u interesu riječkog Kazališta, pa možda i kulturne scene našeg grada, zadržati nekakvu vezu sa stručnom osobom mojih referenci, iskustva i kompetencija, i nakon isteka intendantskog mandata?

Ali i Vama je ta ustanova nešto vratila, rekao bih da je to uzajaman proces?

– Naravno da je riječ o reciprocitetu i balansu. Neke perspektive se možda nikada ne bi otvorile, a neki interesi otkrili i izazovi prihvatili da nisam postao intendantom. Pritom mislim na interese, izazove i perspektive samog Kazališta, a onda naravno i na svoje. U zabludi su oni koji smatraju da bi intendanti odnosno ravnatelji trebali biti isključivo na usluzi umjetničkim ambicijama nekih drugih, a sami pritom pristati da budu svedeni na upravitelje ustanove i producente bez ikakvih vlastitih kreativnih ideja, volje i znanja da ih realiziraju. Potpuno je uvriježeno svugdje u svijetu da su ravnatelji ili intendantice kreativne osobnosti koje tijekom mandata na čelu nekog kazališta, operne kuće ili baletnog ansambla demonstriraju i publici i radnom kolektivu svoju poetiku. Ne znam biste li igdje mogli pronaći kazališnog redatelja koji upravlja nekim kazalištem, a da pritom u njemu i sam povremeno ne režira. Teško ćete pronaći i ravnatelja-dramaturga koji pritom i sam nije dramaturg u nekim produkcijama, ili dirigenticu koja i sama ne dirigira u opernoj kući kojoj je na čelu.

Kakvo kazalište ostavljate, je li to kazalište narušenih međuljudskih odnosa ili kazalište koje je napravilo umjetnički iskorak?

– Gledajte, mi već skoro dva sata razgovaramo o riječkom HNK-u i mojem intendantskom mandatu, a tek sada ste mi postavili pitanje o umjetničkom programu, o kulturnom sadržaju koji proizvodimo, a kazalište postoji prvenstveno zbog toga – zbog programa koje producira za svoju publiku. Moj zadatak nije brinuti o skladu međuljudskih odnosa, nego o relativno stabilnim odnosima u radnom kolektivu koji ne narušavaju realizaciju programa. Ja nemam potrebu da me se voli, nemam vremena sjediti na pivama ili kavama, dangubiti u kazališnom kafiću, jer je dan prekratak da obavim sve što moram kako bismo producirali predstave, organizirali turneje, osmislili koncerte, osigurali sredstva za umjetnički program, za režije i za plaće. Čak i ako su „međuljudski odnosi narušeni“, ili su narušeni bili, pitam Vas – jesu li zbog toga propale neke predstave, otkazane neke izvedbe, odgođene neke turneje? Što to riječki HNK nije postigao, u čemu nije uspio, zato što su, ako su uopće, „međuljudski odnosi narušeni“? I što ako je taj narativ o „narušenim međuljudskim odnosima“ zapravo produkt onih koji nisu uspjeli držati korak s razvojem i uspjesima riječkog HNK-a tijekom proteklih sezona? U velikim kolektivima uvijek ima nezadovoljnih. No pitanje je koji su razlozi tome nezadovoljstvu, a onda i koji od tih razloga su zapravo realni i objektivni. O tome smo već ranije razgovarali.

Što želite postići u posljednjoj godini svojeg mandata, što ćete ostaviti svome nasljedniku ili nasljednici?

– Najvažnije je, naravno, producirati program oproštajne sezone koji će publika pamtiti kao vrhunac svega što smo do sada predstavljali i izvodili. Ako ne „sada“, onda – „nikad više“! To vrijedi jednako za smjele operne naslove, novi repertoar Riječkog simfonijskog orkestra, ambicije pomlađenog i iznimno agilnog ansambla Talijanske drame, kao i za dva kanonska i prigodna dramska djela u premijernom programu Hrvatske drame – „Macbetha“ i „Gloriju“. Usto, ishod novog kruga kolektivnog pregovaranja morao bi biti osjetno povećanje plaća. Bez toga, nastavit će se kadrovska kriza u pojedinim službama i ansamblima, a već sljedeća sezona morat će biti drastično reducirana. Tijekom posljednje godine mandata namjera mi je i sanirati štete nastale tijekom deset mjeseci destruktivnog djelovanja Kazališnog vijeća, a koja se odrazila na cijeli niz inače redovnih poslova i procedura u organizaciji, produkciji i izvedbi programa. Imam i tri posebna izazova.

– Kao prvo, u najvećoj mogućoj mjeri, naravno u suradnji s Gradom, nastaviti sanirati manjak koji sam naslijedio od dvoje prethodnih intendanata, pa da ona ili onaj tko preuzme Kazalište bude u daleko povoljnijoj prilici nego što sam bio ja u srpnju 2016. Dakle, cilj mi je u najvećoj mogućoj mjeri stabilizirati financije. Dugovi iz prethodnih mandata opterećivali su nas i iscrpljivali do te mjere da smo se mi u najužem ravnateljskom timu ponekad osjećali kao sanacijski upravitelji. Sigurno ću žaliti za time što niti jednu godinu intendantskog mandata nije bilo moguće započeti, u financijskom smislu, barem od „nule“. Naravno da se moglo komercijalizirati program, pa iznajmljivati Kazalište za kojekakve estradne koncerte, vjenčanja, sajmove, revije i partije. No, duboko sam uvjeren da se u nacionalnom kazalištu prije svega treba rađati umjetnost, usprkos svim mukama.

– Drugo, iza mene će ostati i značajan porast financiranja programa iz izvora Ministarstva kulture i medija, i to zahvaljujući izmjenama u Zakonu o kazalištima te modelu financiranja putem K-HNK-a, Konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta. Na tome još ima posla.

– Treće, u proteklih nekoliko sezona Maša Kolar je transformirala riječki Balet u jedan od najperspektivnijih suvremenih plesnih i baletnih ansambala u Europi. Iskreno se nadam da će se tim putem nastaviti i nakon mojeg mandata, ali i da će Balet konačno dobiti adekvatne prostore za rad i razvoj. Unatoč dobroj volji i svim nastojanjima, Grad do sada nije pronašao rješenje, pa bi ta okolnost, uz preniske plaće, mogla dovesti do osipanja baletnog ansambla i odlaska Maše Kolar, što bi nakon ovakvih uspjeha bilo jednako kulturnoj katastrofi. U posljednjoj godini mandata namjera mi je upozoravati gradsku upravu na ovu opasnost i činiti sve što bude u mojoj moći da preveniram crni scenarij.

Često vas optužuju za sustav dvostrukih mjerila, odnosno da od jednog dijela zaposlenika tražite diplome, a od drugog ne tražite, što je pak moguće povezano s ravnateljicom Ranatom Carolom Gaticom?

– Ni od koga ja ne tražim ono što ne propisuje Pravilnik o radu i opis pojedinih radnih mjesta. Pravilnik o radu propisuje i neke iznimke, no takva iznimka nije Renata Carola Gatica. Ona ima diplomu, a u vrijeme prvog izbora za ravnateljicu imala je potvrdu o visokoj stručnoj spremi. Izbor ravnateljica i ravnatelja po prijašnjem Zakonu o kazalištima nisam provodio ja nego Kazališno vijeće, na moj prijedlog. Da je u kvalifikacijama i kompetencijama Renate Carole Gatice nešto bilo sporno – uvjeren sam da Kazališno vijeće ne bi prihvatilo moj prijedlog. Način na koji je omalovažavana i ponižavana Renata Carola Gatica još jedna je sramota Novog lista i dijela lokalne politike. Riječ je o redateljici, Argentinki, koja je Gradskom kazalištu lutaka i „Zajcu“ donijela preko trideset različitih festivalskih i strukovnih nagrada. Duboko sam uvjeren da je u toj agresiji na njezin osobni i profesionalni integritet, u toj oholosti i preziru s kojima se pisalo i govorilo o njezinoj edukaciji, poznavanju hrvatskog jezika i mentalitetu, bilo i izraženih simptoma ksenofobije i šovinizma.

Jeste li i zbog toga PGS prozvali fašističkom strankom, koji vas sada tuži?

– Nikad nisam izjavio da je PGS fašistička stranka. Oni su možda nepismena stranka, sudeći naime prema muci s kojom su pročitali moje izjave, no fašistička ipak nisu. Napisao sam i izjavio da se u obračunu sa mnom koriste fašističkim metodama. Uvjeren sam da ću to dokazati na sudu, a svakako će mi pomoći i nedavni intervju T. M. Badurine upravo na portalu ArtKvart. Ta je iznervirana lokalna političarka otvoreno politički ucijenila gradonačelnika Filipovića da će mu PGS minirati proračun ako im uskoro ne isporuči moju glavu. Drugim riječima, čak i nakon debakla koji je Gradsko vijeće doživjelo na Visokom upravom sudu, PGS je i dalje neumorno opsjednut mnome, pa ne zazire niti od prijetnji lokalnim izborima ako se ne ispuni njihov zahtjev, a taj je – politička eliminacija.

Ali i ultimatum je oblik političke borbe?

– Točno, ali postavljanje ultimatuma moralo bi biti argumentirano u nekoj političkoj ideji i programu, koji bi pak morali polaziti od neke realnosti i legalnosti, etičkih principa i obaveze poštivanja demokratskih procedura. Da uopće ne govorimo o – istini. No cijeli politički rat PGS-a protiv mene sazdan je na lažima i opsesivnoj mržnji, prije svega Ivaniševoj i Mičić Badurine. Neshvatljivo mi je da ne shvaćaju na kako su klizav teren zakoračili. Evo, nedavno je Mičić-Badurina upravo na Vašem portalu plasirala notornu laž da mene ni više niti manje nego „mjesecima nema na radnome mjestu“. Pa tko normalan uopće može progutati takvu „alternativnu činjenicu“, montiranu u ujedno najpodlijoj i najglupljoj trampističkoj maniri? Uostalom, jeste li upoznati s ijednim drugim slučajem u demokratskoj Hrvatskoj da politička stranka tuži slobodnog građanina zbog toga što je javno iznio svoj stav o njihovoj politici, zapravo svedenoj na jedan glavni cilj, naime obračun sa mnom i uklanjanje mene s mjesta intendanta, pa ako već ne može drugačije onda i – nezakonitim putem? Koju opciju takva stranka ostavlja meni kao slobodnom građaninu koji se branim od salve njihovih laži? Da se pokorim i šutim? Da pobjegnem iz rodnoga grada? Ili, možda najbolje, da nestanem u nekoj mračnoj ulici? Razumiju li ti Ivaniši, Trošeljice, Mičić-Badurine, da u demokratskoj državi ja imam pravo braniti se i javno od njihovih kleveta i laži? Ne znam jeste li tako nešto iskusili na svojoj koži, ali vjerujte da politički teror kakav PGS provodi nada mnom već duže od godinu dana, to njihovo granatiranje besramnim lažima, za vaše fizičko zdravlje može biti pogubno kao i metak u čelo. Ne tražim ja milost niti kukam zbog duševnih boli. Ja samo sebi uzimam pravo da odgovaram i branim se.

– Pokušajmo se razumjeti oko još jedne stvari. Siguran sam da PGS, MOST, Možemo, lokalni HDZ i ostala ekipa, ne bi nikada ušli u takvu kampanju protiv mene da sam član neke stranke. Nestranačke, slobodne i stručne osobe na upravljačkim pozicijama najlakša su meta, posebno pogodna za omalovažavanje, maltretiranje i uopće političko iživljavanje.

Kako to mislite?

– Pa tako što oni ipak vrlo dobro znaju koja je moja velika slabost. Naime, sve stranke mogu međusobno trgovati kada se radi o stranačkim ljudima i njihovim pozicijama. U političko-tržišnom smislu ja nikome nisam interesantan, osim možda kao prolazna prijetnja. Mene se ne može kontrolirati, mnome se ne može upravljati, ja nisam upotrebljiv za kojekakve manevre i transakcije, šahovske poteze i kombinacije. To znači da prije ili kasnije mogu svakome zasmetati. Ako nisi stranačko, preostaje ti biti strano tijelo. A ono se uvijek lakše – odstrani. Nema dealova, nema dugova.

Imate besprijekoran CV, kada čovjek iščita što je sve Marin Blažević ostvario i postigao do sada, ne može nego čestitati. Je li Vam ovih osam godina plus dvije u ulozi ravnatelja Opere nadogradnja CV-ja ili Vam je žao što niste otišli nakon prvog intendantskog mandata?

– Često se pitam jesam li donio ispravnu odluku kada sam otišao iz Zagreba i s Akademije dramske umjetnosti te preuzeo upravljanje riječkim HNK-om. Da sam odabrao komforno nastaviti putem sveučilišnog profesora, znanstvenika, povremeno i kreativnog producenta i dramaturga, danas bih iza sebe imao još barem dvije knjige, izvjesno je da bih već dostigao status redovitog profesora u trajnom zvanju, a posjetio bih i drugu polovicu svijeta. No, oni koji me poznaju otprije vjerojatno su mogli primijetiti otprilike desetogodišnje cikluse, uvode u nova i zaključke dovršenih poglavlja. Tako je i sada. U profesionalnom smislu, približavam se ponovno situaciji kada će mogućnosti da još nešto značajno, drugačije i iznimno učinim u okolnostima u kojima trenutno djelujem biti iscrpljene. Zato dolazi vrijeme za promjenu, za odlazak.

Riječka kultura. Tijekom nedavne konferencije za novinare apostrofirali ste nepostojanje kulturne strategije, zašto je ona važna?

– Koji su prioriteti i koje ideje ima aktualna gradska vlast u pogledu razvoja kulture u Rijeci vjerujem da ćemo doznati nakon dovršetka reorganizacije gradske uprave. No, jedva dvije godine nakon što je zaključen revidirani program Rijeke – Europske prijestolnice kulture (produžen do proljeća 2021. zbog pandemije), način na koji se, kao i pozicije iz kojih se iznova pokreće pitanje kulturne strategije, koja je zapravo trebala biti izdanak i nastavak EPK-a, doista zapanjuje. Političke adrese s kojih se miniralo i program i kreatore i voditelje i nasljeđe EPK-a, sada taj isti EPK odjednom velikodušno posvajaju. A u međuvremenu – Emina Višnić i Nikolina Radić Štivić rade na Programu razvoja kulture Grada Zagreba do 2030. godine, Irena Kregar Šegota je postala načelnica Sektora za razvoj kulture i umjetnosti u Ministarstvu kulture i medija, Ivan Šarar radi na jednoj budućoj Europskoj prijestolnici kulture. Umjesto njih, ili barem nekoga od njih, diskurs o kulturnoj strategiji Rijeke preuzimaju osobe bez ikakva relevantnog upravljačkog iskustva i bez ikakvih relevantnih referenci u poslovima kulturne politike i strateškog razvoja kulture. Još gore, sve te Maše Magzan, ti Nebojše Zeliči, te Mičić Badurine i Rinčićke, Salečići i Vivode – cijela ta družba samoprozvanih regeneratora riječke kulture, nije svoje pravo i obavezu postavljanja pitanja, promišljanja i kreiranja strategije razvoja zaslužila djelovanjem u kulturi prepoznatim barem malo dalje od Kantride i Pećina, nego isključivo svojim – političkim angažmanom, kojemu je pak do sada najveći uspjeh bilo propalo kadroviranje u „Zajcu“.

– Doduše, možda se u njihovo kolo ubrzo ubace Zvonimiri Peranići, Kirinčićke, Mikulići, Šoberi i Mandići, pa ćemo tako dobiti pravu jednadžbu riječke kulture i politike. S obzirom na depresivne karijere navedenih persona, umjetničke, političke i novinarske, bojim se da bismo se kroz koju godinu iz Prijestolnice kulture mogli transformirati u kulturno selo, da ne kažem – selendru.

Ne dolazi li puno kvalitetnih stvari iz privatne inicijative, koja je često produktivnija, kreativnija, aktivnija od institucija?

– Privatne inicijative mogu naravno dovesti do realizacije vrijednih programa, ali teza da su „produktivnije, kreativnije, aktivnije od institucija“ naprosto nije održiva. Zapravo, svaka usporedba neke privatne inicijative s jednim nacionalnim kazalištem promašena je u svakom pogledu. Paradoks riječkog HNK-a potpuno je suprotan vašem retoričkom pitanju. Naime, intenzivna i opsežna produkcija, međunarodno uočena i priznata relevantnost, napose Baleta i Opere, a tijekom mojih mandata i proaktivna suradnja s Ministarstvom kulture prilikom rješavanja niza kritičnih problema u organizacijskom modelu, kadrovskoj strukturi te produkciji i distribuciji programa nacionalnih kazališta, od novog Zakona o kazalištima do Konzorcija HNK – sve to je riječki HNK učinilo posebno uvaženim ne samo u Hrvatskoj, a istovremeno te paradoksalno, i prevelikim za jedan grad koji se nažalost smanjuje. Sve što se događalo proteklih godinu dana u potpunosti me uvjerilo da je pred Hrvatskim nacionalnim kazalištem u Rijeci borba za opstanak, a to će u prvoj sljedećoj fazi, dakle u novom intendantskom mandatu, značiti borbu protiv reduciranja i provincijaliziranja „Zajca“. Skori izbor sljedećeg intendanta ili intendantice bit će prvi test i indikator nove faze, progresa ili – regresije. Ključno je pitanje hoće li se u perspektivi i strategiji razvoja Kazališta prepoznati i perspektiva za razvoj grada. Usudio bih se reći da je pred gradonačelnikom Filipovićem jedna od najvažnijih odluka njegova mandata.

Riječke ljetne noći?

– Još jedan primjer montiranja „optužnice“ jest onaj po kojem sam ja odgovoran za nestajanje Riječkih ljetnih noći, premda bi svakome tko je donedavno pratio kulturna i politička zbivanja u Rijeci morali biti poznato da je taj festival postupnim smanjivanjem financiranja programa zapravo uspavljivao Grad, a onda i drugi lokalni akteri – Turistička zajednica i PGŽ. Još 2018. godine pokušavali smo pod nazivom „Ljeto u prijestolnici“ održavati na životu Riječke ljetne noći kao zajednički projekt svih gradskih ustanova u kulturi, da bi naziv festivala potpuno nestao s dolaskom EPK-a, s obzirom na to da je za ljeto 2020. godine ionako bio predviđen poseban intenzitet kulturnih programa tijekom lipnja, srpnja i kolovoza. Potom smo u još uvijek pandemijskoj i neizvjesnoj 2021. godini opet organizirali ljetne programe na Trgu Riječke rezolucije, u suradnji s Gradskim kazalištem lutaka i HKD-om, no i tom je prilikom u koordinaciji s Gradom odnosno nadležnim Odjelom za kulturu zaključeno da nema smisla vraćati naziv Riječkih ljetnih noći dok ne bude jasno koja je uopće njihova perspektiva. U više sam navrata predlagao da se festival ne samo revitalizira, nego i prometne u još jedan nacionalni ljetni festival, za što bi bilo potrebno ispuniti određene kriterije, ne bi li se potom osigurala i dodatna sredstva iz proračuna Ministarstva kulture i medija. Takva strateška odluka zasigurno bi dala novi zamah uspavanom ljetnom festivalu u Rijeci. No onda je krenuo desant provincijalnih snaga na riječki HNK pa su takve ambicije pregažene, a Riječkim ljetnim noćima počela se u svojim kružocima politikantski baviti predsjednica Odbora za kulturu GV-a Maša Magzan. Tako je jedna važna tema postala političko umjesto kulturno-strateško pitanje. Pa se iznenada u nacrtu proračuna HNK-a za 2024. koji nam je dostavio Odjel za financije i proračun pojavilo 50.000 eura za „ljetne programe“. Istovremeno nam je u planu proračuna za 2024. oduzeto 100.000 na režijama. Možda su se u gradskoj upravi zabunili. O tome još namjeravam razgovarati s Gradonačelnikom, no činjenica jest da politički pritisak nikada ne donosi dobro kulturnom razvitku. Magzan, Rinčić i družbu ne zanima kompetentno promišljanje i strateški razvoj kulture nego pripremanje terena za sljedeće lokalne izbore.

– Usput, ali kao da je to važno samoprozvanim spasiteljima Riječkih ljetnih noći, činjenica jest da „Zajc“ producira više programa u ljetnim mjesecima nego u vrijeme Riječkih ljetnih noći.

Kako to mislite?

– Pa evo ovako: u najboljim godinama Riječkih ljetnih noći festival je započinjao u drugoj polovici lipnja i trajao otprilike do polovice srpnja, kada su započinjali kolektivni godišnji odmori. Početkom rujna „Zajc“ bi se počeo buditi iz ljetnog sna, a nova sezona je komotno i tradicionalno započinjala 3. listopada, čime se simbolički obilježavalo službeni datum otvaranja nove zgrade još iz godine 1885. Priznajem, i tu sam „tradiciju“ ukinuo pa me treba „maknuti“. Naime, naša sezona sada traje do posljednjeg tjedna lipnja, a povremeno izvodimo programe i tijekom srpnja. U srpnju organiziramo i Međunarodno natjecanje mladih opernih pjevača „Zinka Milanov“, a posljednjih nekoliko godina na brojnim ljetnim gostovanjima izvan Rijeke ostvarujemo značajne vlastite prihode, kojima pak financiramo produkciju programa u – Rijeci. Novu sezonu započinjemo već sredinom rujna, a ne početkom listopada.

– One koji smatraju da bi kazalište ovakvog formata trebalo izvoditi frekventan program tijekom cijelog ljeta, ili barem cijelog srpnja i rujna, moram podsjetiti da u „Zajcu“ rade ljudi, a ne roboti, koji su zaslužili svoj ljetni godišnji odmor između dviju intenzivnih sezona. Istina je da se status Rijeke kao turističkog grada značajno promijenio u posljednjih nekoliko godina, a taj će se trend očito nastaviti. No, to su sve izazovi za novog intendanta ili intendanticu. Važno je samo da se odluke ne donose po diktatu političkog diletantizma, nego sukladno stručnoj analizi i strategiji razvoja i Rijeke i Kazališta, institucije koja Rijeku, u pogledu identiteta više od ičega, čini – Gradom.