Josip Pičman, rođen u Lekeniku 14. veljače 1904., a preminuo u Zagrebu na današnji dan 1936., bio je istaknuti hrvatski arhitekt. Svoju srednju školu, a potom i Arhitektonski odsjek Tehničkog fakulteta, studirao je u Zagrebu, gdje je 1929. godine završio studij. Već prije diplome, 1928. godine, Pičman je sudjelovao na natječaju za Hrvatski dom u Osijeku u suradnji s arhitektom Milovanom Kovačevićem, a nakon završetka studija pojavio se s projektom kavane Kontinental smještene na Sušaku. Godine 1929. ostvario je glasovite projekte tramvajske stanice na Jelačićevom trgu u Zagrebu, čime je unaprijed nagovijestio osnovne ideje Miesa van der Rohea, te se natjecao na projektu zagrebačkog Zakladnog bloka. Taj natječajni angažman uslijedio je njegov odlazak u Njemačku, gdje je stekao dragocjeno iskustvo radeći u atelijeru poznatog arhitekta Hansa Poelziga, a u istom prostoru djelovao je i drugi značajan hrvatski arhitekt, Zdenko Strižić, s kojim je Pičman kasnije surađivao. S Poelzigom je sudjelovao na izvedbi tvornice I. G. Farben u Frankfurtu na Majni, dok je u partnerstvu sa Strižićem radio na projektu izgradnje splitskog kupališta Bačvice te na projektu Banske palače, također u Splitu.
Rad u Poelzigovom atelijeru ostavio je dubok trag na Pičmanovom pristupu modernoj arhitekturi, te se nakon godinu dana vratio u Zagreb. Godine 1932. udružio se s arhitektima Vladimirom Antolićem, Viktorom Hečimovićem, Zvonimirom Kavurićem, Josipom Seisselom, Bogdanom Teodorićem i Ernestom Weissmannom te je pokrenuo Radnu grupu Zagreb, koja je zajedničkim radom ostvarila brojne projekte i sudjelovala na natječajima. Na natječaju za Poljoprivredni i šumarski fakultet u Zagrebu osvojili su drugu nagradu, a sljedeće godine proširili su svoje angažmane natječajima za Radničke ustanove i Radnička naselja. U isto vrijeme, Pičman je u tandemu sa Seisselom radio na projektu crkve sv. Ćirila i Metoda na Sušaku, a 1934. godine aktivno je sudjelovao i na natječajnom projektu regulacije sušačkog trga Kralja Petra. Te godine, na projektu Narodnog doma na Sušaku, Pičman je osvojio prvu nagradu te je na tom projektu neumorno radio sve do tragičnog završetka svog života. Neposredno prije smrti, 1935. godine, ponovo se vratio problemu Banske palače u Splitu te je, opet u suradnji s arhitektom Seisselom, započeo rad na projektu Gradske podružne škole i Državne obrtne škole u Zagrebu.
Posebno se sjećanje zabilježilo arhitektu Zvonimiru Vrkljanu, koji je bio svjedokom posljednjih sati Pičmanovog života. Prema njegovom sjećanju, u predvečerje sudbonosnog dana sastali su se na Kazališnom trgu kraj Fernkornova spomenika sv. Jurja. Pičman je tada bio iznimno nervozan i očajan, iznoseći svoja strahovanja i tegobe, a Vrkljan mu je pokušavao pružiti ohrabrenje. Unatoč tom razgovoru, sljedećeg dana, 7. veljače 1936., u živčanoj napetosti Pičman je nekoliko puta pokušavao pisati majci, a potom je nasumično bacio zgužvane papire u košaru te se sunovratio sa šestoga kata u dvorište. U padu je naletio na telefonske žice koje su ga odbacile na terasu, a teško ranjenog potom su prevezli u bolnicu, gdje je ubrzo preminuo. Kasno je tog dana stigao brzojav kako je upravo povjeren posao na Sušaku, ostavljajući tragičnu notu iza sezone njegovih profesionalnih angažmana.
Unatoč kratkom, ali turbulentnom životnom putu, Pičman je ostavio bogat opus idejnih studija i natječajnih projekata, koji je izbrojao preko trideset radova. Među njima su izvedeni projekt planinarske kuće u Suhom (1928.), obiteljske kuće u Zagrebu na adresi Zvonimirova ulica 92 (1931.), stambene zgrade u Gajevoj ulici 23 (1933.), te agronomski i mljekarski paviljon u sklopu Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu, čiji je rad trajao od 1932. do 1935. godine. Pičmanov rad i njegov doprinos arhitektonskoj misli ostaju važan dio povijesti moderne arhitekture u regiji.
#arhitekt #HKD na Sušaku #Josip Pičman #obljetnica #Rijeka
