Prilično osupnut glaso-objavljenjem Gospe od Supa, sjetio sam se jednog sličnog iskustva…

Once upon a time… završio je neki po redu Hartera festival u Rijeci. Yes, I was a light person, ne lagana osoba, nego osoba koja osvjetljava bendove i što već na festivalu treba osvijetliti.

Raditi na festivalu poput Hartere znači da desetak dana ne spavaš, ne jedeš , ne sereš, samo radiš i ispraćaš bendove i publiku i gledaš techno zombije kako u zoru grebu i kopaju i traže drogu po zidovima Marganova.

Real fun.

Dakle, jedne nedjelje je festival napokon završio. Sve smo pospremili, ispratili vozilom prve pomoći tipa iz deratizacije koji je sam sebe otrovao špricajući bez maske taj neki otrov protiv urina, rigotine i guznog ecstasyja.

Real fun.

Nešto novaca smo našli po podu, uza zidove i oko razvaljenih šankova. Taman za nešto alkohola toga dana.

Real fun.

Predvečer sam otišao do Morskog Prasca, tada malo manje “in” beach bara jer je bio neki koncert pa da se “još družimo”, podržimo event, bla, bla bla.

Real fun.

Ponavljam, dobrano nenaspavan i umoran i dobrano pripit. Takav, elegantno glup, pristao sam popušiti nešto hašiša i otišao u krasan kurac. Zapravo, glava je ostala funkcionirati, ali tijelo je bilo oduzeto, out of complete order. Nisam mogao ruku pomaknuti ni do čaše.

Nisam mogao mali prst pomaknuti.

Real fun.

Hvala gospodinu u prvom redu; snimila Marta Sirotich

U jednom trenutku na improvizirani stage su se popela tri ogromna, izbildana, izbrijana na ćelavo i dobrano istetovirana flomastera. Netko mi je rekao da je svaki na svom motoru stigao. Flomasterima zovemo tipove koji nemaju vrat jer im je vrh glave spojen s ramenima, poput čepova marker flomastera (get it?). Netko mi je rekao da su ova trojica direktno iz komune on the road (get it?)

Ja se i dalje ne mogu pomaknuti. Fuck.

Krenula je svirka, nekakav prozirni pop-rock, ali s nervirajućim stihovima: “vodi me kroz mrak”…, “ti si istina i ljubav”…, “tvoje svijetlo nek me čuva”…, “makni mi madež”…, “bio sam slijep, a sada”…, ”jedini kralju nebeski”… Iz komune on the road.

Ja se i dalje ne mogu pomaknuti i zapravo ih gledam i slušam, a ne bih htio.

Nakon par pjesama momci se pristojno zahvale Čarliju za organizaciju svirke i na gostoprimstvu i još se zahvaljuju… ”gospodinu iz prvog reda koji ih pomno sluša i gleda”.

S velikim naporom se okrenem i pogledam oko sebe, misleći tko je taj sretnik i SHVATIM da postoji samo prvi red i da u tom jedinom redu sjedim samo JA i da pored ton majstora koji spava i jednog jedinog konobara koji spava, na cijelom jebenom Morskom prascu nema NIKOGA.

OK, ni prije svirke nije bila gužva, ali sada nema nijednog “civila” osim fuckin mene i benda… face to face. Dodatno sam se skamenio.

“Jebo me hašiš i Hartera i još par stvari na h!!!”, pomislim i u tom trenu osjetim neko “prosvjetljenje”.

Zadnjom snagom duha odlučih se baciti na pod, na vrelo kamenje Morskog prasca i otpuzati do mora, gdje su bili svi ostali “civili”.

Mir, blaženstvo i spas.

Nekoliko dana kasnije bio sam u Mostaru. Imali smo koncert. Spavali smo u Pavarotti centru, Brian Eno suite. Pitao sam recepcionera tko je još od celebrityja boravio u tom suitu.

“Pa, između ostalih, Bono Vox” – kaže momak i pruži mi ključ.

“VAU… koristit ću istu zahodsku školjku kao i Bono” – ushićeno pomislim i vjerojatno ponovo “zasvijetlim” sebi i recepcioneru.

Drugo jutro šećem Mostarom i stignem do jedne od nekoliko džamija i odlučim ući i pogledati.

Na ulazu piše “free to visit”, od tada do tada, “samo vas molimo da se izujete i ostavite obuću ispred”.

Krenem se izuvati kad se pojavi hodža i pita me onim mekanim bosansko-hercegovačkim glasom: “Što to radite?”

“Pa, izuvam se, hoću pogledati, piše da se može, samo se treba izuti” – kažem.

“A odakle ste” – upita hodža i malo me promotri.

“Iz Opatije” – kažem ja.

“A vi se onda ne trebate izuti” – kaže hodža i nestane.

“Vjerojatno još svijetlim” – pomislim i uđem u džamiju.

…i živjeli su sretno još…

P. S.