U subotu, 2. studenog s početkom u 19 sati, u Galeriji O.K. otvara se samostalna izložba riječke umjetnice Nadije Mustapić „Vrijeme je“, koja obuhvaća prostornu audio-video instalaciju što istražuje složene odnose između ljudskog subjekta i prirodnog krajolika kroz višeslojnu sintezu zvuka i slike.
Nadija Mustapić se bavi višedimenzionalnim odnosima prostora kroz prostorne video/audio instalacije, spajajući subjektivne i političke aspekte mjesta putem proširenog audio-vizualnog dokumentarizma. Kroz poetične narative i ne-linearne pristupe, njeni radovi evociraju sugestivne prostore čija su značenja u rascjepu prošlosti i sadašnjosti.
S više od 40 samostalnih i 80 skupnih izložbi, festivala i prikazivanja u Hrvatskoj i inozemstvu, ostvaruje samostalne i kolaborativne umjetničke projekte koji naglašavaju fenomenološko iskustvo gledatelja. Diplomirala je 1999. godine na Odsjeku likovnih umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Poslijediplomske studije (MA 2004. i MFA-Terminal Degree, cum laude 2005.) završava na Sveučilištu u Iowi. Od 2006. živi i radi u Rijeci gdje je zaposlena kao redovita profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.
Kroz svoj rad istražujete razne tehnike i medije uključujući crtež, grafiku, skulpturu, instalacije, video i performans. Dok ste se ranije više bazirali na grafiku, recentniji radovi uglavnom su video instalacije. Kako se dogodila ta prekretnica, dozvoljava li Vam video veću slobodu u istraživanju prostora, identiteta, različitih realnosti?
Uh, dobro pitanje, na kojeg nema kratkog ni univerzalnog odgovora – zašto birati određeni medij u datom trenutku? Postoji li takva stvar kao što je ‘pravi medij za pravi sadržaj’ ako je imperativ konceptualna relacija forme i sadržaja u umjetničkom radu? To je pitanje u jednu ruku strašno važno za vizualne umjetnike, a u drugu pak ponekad i sklisko, na sličan način kao na primjer pitanju kulturne aproprijacije – može li se bilo tko koristiti bilo kakvim kulturnim referencama u svom radu ako to sadržaj traži? Ili se odabir umjetničkog medija ipak dešava po drugim osnovama, osobnim preferencama ili uvjetima u kojima je u datom momentu moguće stvarati? I kako za koga, je li zaista važno? Moji su počeci bili vezani uz analognu crno-bijelu fotografiju, onda sam se za vrijeme studija zaljubljivala u crtanje, kiparstvo i slikarstvo, i moj je odabir tada postala grafika kojom sam se najintenzivnije bavila tijekom studija u Rijeci i nakon studija dok sam živjela u Veneciji i imala mogućnost surađivati s jednom privatnom školom za grafiku Scuola Internazionale di Grafica. Naime, ako se baviš grafikom potreban je pristup raznim alatima i velikim strojevima, a to nije tek tako moguće imati bilo kad i bilo gdje. Odlaskom na poslijediplomski studij u Americi imala sam pak jedinstvenu priliku kombinirati razne umjetničke medije i, općenito, discipline, pa sam tako birala radionice i kolegije iz područja intermedije, filma, skulpture, grafike, crtanja, slikarstva, teorije, teatra, storytellinga, digitalne kompozicije, itd.. Odjednom mi je sinulo nešto za što mi je trebalo toliko vremena da osvijestim: sve godine bavljenja grafikom meni je najvažniji bio taj specifičan aditivno-reduktivni proces izrade matrice koji je ponekad trajao jako dugo i izgledao kao teška fizikalija ili kao nekakav durational performance beskrajnog struganja metala da bi trenutak zaustavljanja bio zabilježen kao neki dokaz na papiru u obliku otiska. Vrijeme procesa mi je bilo jako važno, a otisak je bio metafora njegove memorije. Onda su ti komadi metala postajali sve veći, počela sam prenositi te otiske na kožu umjesto na papir, a potom sam shvatila da bih se jednostavno trebala početi baviti medijem u vremenu ili vremenom kao medijem, i to u prostornom kontekstu, znači prostornim videoinstalacijama. Intimno, strašno me uzbuđuje ideja stvaranja prostornog doživljaja kroz koji se u neki sadržaj ili neku stvarnost uranja tjelesno posredstvom pokretnih slika i zvuka. Time se bavim preko 20 godina, a u međuvremenu mi je postalo važno uključiti i tekst. On bude prisutan kroz medij glasa ili u obliku teksta u prostoru, kao što je to slučaj u ovoj izložbi.
… potom sam shvatila da bih se jednostavno trebala početi baviti medijem u vremenu ili vremenom kao medijem, i to u prostornom kontekstu, znači prostornim videoinstalacijama. Intimno, strašno me uzbuđuje ideja stvaranja prostornog doživljaja kroz koji se u neki sadržaj ili neku stvarnost uranja tjelesno posredstvom pokretnih slika i zvuka.
Odakle potječe Vaša fascinacija prostorom?
Da parafraziram Gastona Bachelarda, vjerojatno ta fascinacija ima veze s mojim najranijim dubokim, magičnim i poetičnim prostornim iskustvima odrastanja u jednoj staroj velikoj kući s tavanom i podrumom i raznim skrivenim kutcima. Svaki tip prostora ima svoju psihologiju koja nam se utiskuje u sjećanje odmalena, a kasnije razumijemo i gradimo ostale ideološke, povijesne, društvene i razne druge kontekste prostora s kojima se susrećemo. Kroz takve prostore ‘čitamo’ slojeve vremena, promjene, potencijale, možemo ih i sami mijenjati, stvarati, svojim djelovanjem davati im novu svrhu. To je pogotovo izazovno, u umjetničkom smislu, kad se radi s javnim prostorima. Mene zanimaju subjektivnosti, političnosti i reprezentacije prostora, bilo da se radi o nekim postojećim prostorima koje mogu tematizirati site specific ili site responsive radom ili o prostorima koji nastaju postavom umjetničke instalacije.
Rad „Vrijeme je“ tematizira sraz geološkog i čovjekovog vremena te objedinjuje sliku, zvuk i tekst – što je dobiveno interpolacijom teksta u sliku, na koji način oni koegzistiraju u prostoru?
U radu “Vrijeme je” željela sam zamisliti vrijeme jednog subjekta koji nije čovjek, i koji inherentno ne poznaje vrijeme na ljudski način. Taj subjekt je voda, voda u svojem svevremenom ciklusu i svim prirodnim pojavnostima kao što su potok, rijeka, jezero, more, kiša… Da bismo ga uopće percipirali kao takvog, trebao mi je i ljudski subjekt, ovdje je to jedan ženski lik. Ona stupa u odnos sa subjektom vodom, da bi se u radu mogao uspostaviti odnos čovjekovog vremena i dubokog geološkog vremena vode, i tematizirati sraz tih vremena i gubitak geološkog vremena posredstvom ubrzanja procesa koji vode ka kolosalnim promjenama kakve mi kao pojedinci i kao društvo ne uspijevamo pojmiti ni zamisliti, a koje su realne i svakodnevne i dešavaju nam se pred očima, dok se sad već unutar čovjekovog životnog vijeka priroda i planet mijenjaju brzinom čovjekovog vremena. To je velika tema, veliki problem, koji sam pokušala obraditi na skali vlastitog suočavanja, kroz strah i krivnju prema budućnosti(ma), ali i kroz ljubav, jer ponekad mislim da je samo u dubokoj srži separacije i gubitka moguće razumjeti smisao života i suosjećanja. Da bismo ušli u tu srž, možda privremeno trebamo zamisliti ogoljenu sliku ljudskog bića ili unutarnjeg života prirode. Ponekad kroz iskustvo uma subjekta (čovjeka/prirode) humaniziramo subjekt (čovjeka/prirode) i to postane korisno za sagledavanje ili doživljavanje poezije ljubavi izvan teritorija vlastitog komfora. Ovo je rad o vremenu, vodi, budućnosti i ljubavi, ali i velikoj odgovornosti prema svevremenosti tih pojmova u kontekstu sve većeg ubrzavanja naših svakodnevica i razaračkih posljedica takvih ubrzavanja. Tekst u radu sintetizira poruku koju zvuk i video razlažu u atmosferični doživljaj. Iako ga se izgovorenog prati kroz video (glas Edite Karađole Šegvić), bilo mi je važno postaviti ga i u prostor da mu se posjetitelj može vratiti ako želi, i nakon gledanja videa. U prostoru on se nalazi u obliku zatvorenog toka – linije teksta koja obavija čitav prostor galerije. Potrebno je i fizički usporiti u vremenu krećući se polako kroz prostor, prateći tok ili tijek teksta da bi ga se pročitalo u potpunosti.
Materijal za navedeni rad više ste godina snimali – kako je tekao proces nastanka, može li se povući paralela između vremena u kojem je rad nastajao, i vremena o kojem on govori? Je li dugotrajnost procesa nastanka rada u neku ruku povezana s promatranjem svijeta kroz prizmu geološkog vremena?
Da, materijal sam snimala godinama, kroz proteklih petnaest godina, periodički, ne sustavno, svaki puta kad bih otišla na to mjesto koje cijeli život osjećam kao moje, u raznim fazama života i opetovanim vraćanjima tom prostoru. Voda jest glavni doživljaj tog mjesta, i svaki put kad bi se tamo našla voda bi bila drugačija, ili ne bi bila vidljiva ili bi bila u bujicama ili u slapovima, bazenima, potocima, i uvijek mi je bilo važno neko vrijeme provesti tako da ruku ili noge stavim u vodu koja teče i na neko vrijeme biti dijelom jednog beskrajnog protoka. Snimanja su bila bez specifične intencije ili scenarija, uvijek sam sa sobom nosila istu odjeću kako bi u kadrovima ženski lik bio isto obučen, ne bih li jednom mogla imati kontinuitet u materijalu. Puno zvučnih zapisa, videosnimaka kamere u vodi, pod vodom, preteći vodu… Trebalo je više od deset godina da počnem kopati po tom materijalu i da se počne dešavati ovaj rad. No više od toga, trebalo je valjda još nekih životnih situacija da u meni ovaj rad sazrije i odluči realizirati se. Neki put rad se sam nametne kad mu dođe vrijeme.
Po završetku diplomskog studija na ex Odsjeku za vizualne umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci preselili ste se u Veneciju te potom poslijediplomske studije završili na Sveučilištu u Iowi, da bi se 2006. godine trajno vratili u Rijeku gdje u zvanju redovite profesorice predajete na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Nakon povratka, s umjetnicama Neli Ružić i Tanjom Ravlić pokrenuli ste projekt „Atlas povratka“ gdje ste se fokusirali na osobna iskustva umjetnika povratnika i reintegraciju u post-tranzicijski kontekst. Koliko je boravak u Veneciji i Americi utjecao na Vas i na Vaš rad, utječe li još uvijek?
“Atlas povratka” smo Tanja, Neli i ja radile u obliku umjetničkog istraživanja koje je završilo u formi web stranice na kojoj se mogu pročitati svjedočanstava umjetnica i umjetnika s iskustvom povratka u Hrvatsku. Povod su bila naša iskustva povratka u Hrvatsku, (svaka u) svoj rodni grad, nakon nekih formativnih godina u inozemstvu. Povratak karakterizira nemogućnost komunikacije iskustva povratka, osjećaj kulturnog i vremenskog šoka prilagodbe, autocenzura i cenzura povratnika, odnosno ono što nazivamo redukcijom u samopercepciji i društvenoj percepciji povratnika: nemogućnost prenošenja iskustva življenja u drugoj sredini. Atlas povratka bavi se povratnicima i njihovom reintegracijom u početnu sredinu. Povratak je katkad prihvaćen kao resurs i prilika za obogaćenjem zajednice, a katkad kao izazov ili prepreka u procesima ometenim reintegracijom povratnica/ica. Za povratnika/icu, povratak je katkad prožet suočavanjem s konačnošću svoje “privremene” odluke. Povratak je i susret s ostalim mogućnostima sebe: od igre zamišljanja identiteta, do stvaranja interkulturalnog hibridnog identiteta, transidentiteta i tzv. položaja in-between koji omogućava kritičku poziciju prema kulturnim i simboličkim kodovima vlastite, ali i druge kulture. Kako je to projekt sročio, povratak je slatka utopija koja se raspršava u susretu novih subjektiviteta sa starim-novim kontekstom. Moj je povratak za mene intimno bio kulturni šok, bez obzira na to što sam dobro poznavala mjesto gdje se vraćam, nisam poznavala taj novi spoj drugačije mene s originalnim kontekstom. Život u inozemstvu bio je širi u smislu multikulturalnosti, višejezičnosti i multidimenzionalnosti svakodnevnih iskustava, pa tako, s vremenom, i identiteta, kroz procese stvaranja ‘svog mjesta’ uvijek iznova. Dugo sam se borila s osjećajem gubitka, iako mi je bilo jasno da nije potrebno fizičko iskustvo svijeta da bi se živjelo osjećajući se ‘građankom svijeta’ svejedno sam se borila s osjećajem redukcije. No s iskustvom roditeljstva i mojim tranzicioniranjem iz ‘ja’ u ‘mi’ promijenio se u potpunosti i taj osjećaj kad sam u stacioniranom životu (barem u jednoj njegovoj fazi) počela te veće ili druge horizonte ponutrivati. Onda valjda i mjesto u kojem živiš počneš gledati kroz prizmu potreba ‘nas’ i ovaj grad je tako tiho postao moj svijet. No život i izvan njega mi je bio važan i vjerojatno je najviše utjecao na mene i moj rad.
Uz Tajči Čekadu, Milijanu Babić, Niku Rukavinu i Branku Cvjetičanin sudjelovali ste u umjetničkoj akciji #nevidljive, protestu protiv perpetuiranja patrijarhalnih obrazaca unutar projekta koji se bavio podzastupljenošću žena u umjetničkim fundusima. Jeste li se u svom radu, kao žena umjetnica, često susretali s problemima koje #nevidljive apostrofiraju? Koliko su patrijarhalni obrasci ukorijenjeni u institucije, mijenja li se to s vremenom?
Volim raditi kolaborativno i zapravo često sam na takav koautorski način surađivala s drugim umjetnicima, tandemski ili u kolektivima, no u ovom slučaju nije se radilo o intenciji istupanja u formi umjetničkog kolektiva pa ni o unaprijed promišljenoj umjetničkoj suradnji, bio je to jedan čin urgencije i reakcije na određenu situaciju u kojoj smo se zatekle, a s kojom se nismo slagale i nismo ju podržavale. Nije moguće u kratkim crticama opisati, kao što ni patrijarhalne obrasce nije lako uvijek u svim njihovim kontekstima detektirati ili pojasniti, svakako ne u rečenici-dvije, a pogotovo ne kad se oni nalaze na mjestu gdje ih ne bi trebalo biti, jer postoji intencija da ih se prokaže i eliminira. Vjerujem da smo ipak dosta sažeto i jasno progovorile o tome našom umjetničkom akcijom koja se sastojala iz pojavljivanja na otvorenju izložbe “Vidljive” u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti sa škartocima na glavi i izjave za medije koju smo dale pod nazivom #nevidljive, a kojom smo pojasnile razloge. Oni su imali veze s neadekvatnim tretmanom umjetnica i njihovih radova, što je ionako česta pojava, no ovog puta je kontekst bio suradnja više hrvatskih institucija i, redom, žena kustosica, na projektu koji je, kako je to i sam naziv “Vidljive” najavio, trebao razložiti uzroke i probleme nevidljivosti, odnosno podzastupljenosti žena umjetnica u umjetničkim fundusima (tih institucija) i učiniti sve umjetnice koje su bile objedinjene tim projektom vidljivima na isti način. Mi smo odreagirale, jer je tretman na više načina ipak perpetuirao nevidljivost, što smo smatrale velikom štetom, jer kad smo bile pozvane da sudjelujemo, iskreno smo željele podržati jedan takav važan cilj koji je ovaj projekt imao. Budući da se u suštini ne radi o izoliranim slučajevima nevidljivosti, nastavljamo diskusije o vidljivosti umjetnika i umjetnica i uskoro opet sudjelujemo u izložbi 29. Slavonskog bijenala u Osijeku koji ove godine nosi naziv: INSTITUT NEVIDLJIVOG – prostori percepcije.
Što Vam je u planu nakon samostalne izložbe u Galeriji O.K.?
Odmah nakon otvorenja ove izložbe ulazim dvjesto posto u finaliziranje priprema za drugu izložbu koja se za mjesec dana otvara u galeriji Kortil u Rijeci. Tako se posložilo da nakon duljeg niza godina neizlaganja u Rijeci odjednom imam dvije samostalne izložbe gotovo pa u istom trenutku. Ne znam je li to dobro ili loše, vi ćete presuditi, jer eto, tek sam se vratila, a već ću vam dosaditi…
Naslovnu i ostale fotografije snimila Marta Sirotich
#Galerija O.K. #Nadija Mustapić #Vrijeme je
