Prva dramska premijera u mandatu intendantice Dubravke Vrgoč, izazvala je veliko zanimanje javnosti. Redatelj Ivica Buljan, dugogodišnji teatarski partner Dubravke Vrgoč u vodstvu Festivala svjetskog kazališta i direktor Drame zagrebačkog HNK-a za vrijeme njezine intendanture, na riječku je scenu postavio roman Bekima Sejranovića „Nigdje, niotkuda“ u izvrsnoj dramatizacija Gorana Vojnovića.
Za svog kratkog života – a umro je s 48 godina – Bekim Sejranović stigao se baviti nevjerojatno širokom lepezom aktivnosti, koje su rezultirale životom nomada, dušom čvrsto ukotvljenom u Bosni.
U Brčkom, gdje je rođen 1972. godine, završava sedam razreda osnovne škole, da bi u osmom preselio k majci u Rijeku. Upisuje srednju Pomorsku školu, studira najprije na Pomorskom fakultetu, a onda prelazi na kroatistiku i komparativnu književnost riječkog Filozofskog fakulteta. Studij nastavlja u Oslu, na Povijesno-filozofskom fakultetu gdje stječe zvanje magistra iz područja hrvatske književnosti, radi kao lektor na svom fakultetu, predaje južnoslavenske književnosti i bavi se prevođenjem. Sudski je tumač i književni prevoditelj, podučava strance norveškom jeziku, a uz to stalno piše svoju prozu.
Autor je knjige kratkih priča „Fasung“, romana „Nigdje, niotkuda“, „Ljepši kraj“, „Sandale“, „Tvoj sin, Huckleberry Finn“ i „Dnevnik jednog nomada“.
Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski. Za roman „Nigdje, niotkuda“ 2009. godine dobio je nagradu „Meša Selimović“ koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Bekim Sejranović bio je faca, živio je nesputano (koliko je to bilo moguće u vremenima rata i, za njega sasvim sigurno, oskudice), putovao među svjetovima, živio u Zagrebu, Ljubljani, pritom uvijek pažljivo osluškujući svijet svoje pripadnosti. Oni koji su ga poznavali govorili su da veće oči i veće srce od Bekimova – niste mogli sresti…
Sve to on razotkriva u svom romanu „Nigdje, niotkuda“ kroz galeriju likova – pripadnika svoje porodice, prijatelja i slučajnih poznanika.
Široku paletu ljudi i događaja, dramaturg Goran Vojnović svodi na tri geografske točke: Brčko, Rijeku i Otok S. (u Norveškoj). Poveznica je uvijek Bekim, kao adolescent i kao odrastao čovjek.
Ovim romanom on stvara mikrokozmos u kojem se osjećaju dobro samo oni koji mu pripadaju. Tekst je okrutan i nježan, istovremeno, kao što to jeste i bosanska stvarnost, ma gdje Bosanci živjeli. Kroz generacije. Taj magični realizam prenesen je na riječku pozornicu kao bosanskih Sto godina samoće.
Sve u jednom životu glavnog lika…
A pravi podvig bio je taj “svijet u svijetu”, te ljude različitih generacija, njihove živote i umiranja, progone i dobrovoljne egzile – postaviti na kazališnu scenu. Prikazati njihove duše, kao izvrnute rukavice…
Predstava ni u jednom trenutku ne gubi nit romana i u tome jest vrijednost dramatizacije Gorana Vojnovića… Pred nama se otvaraju životi likova koji svi redom imaju nesretnu sudbinu, s kojom se nose čudesnom filozofijom lakoće i tragike.
Prvi put sam se s takvim, tipično bosanskim načinom mirenja sa stvarnošću, susrela u Andrićevoj književnosti, a uživo tek devedesetih godina. Putujući vlakom u Beč, upoznala sam starijeg čovjeka iz Srebrenice, koji mi je spontano krenuo pričati svoj život. Slušala sam pažljivo, fascinirana mirom kojim je izlagao obiteljsku tragediju. U jednom trenutku je rekao: „Brinem se za kćerke. Ne ove u Bosni – njih sam prebrinuo. Za ove u Beču.“. Ono „prebrinuo“, značilo je da su mrtve.
Okrutno? Ne, već pomireno. Brinuo je za one koje još nije sustigao kismet…
Tekst predstave „Nigdje, niotkuda“ obiluje riječima koje označavaju rodbinske i sudbinske veze. Taj leksik koji nije blizak našem ne ometa razumijevanje predstave, već pridonosi atmosferi u kojoj živi i kreće se Bekim. Njegov unutarnji svijet sazdan je od potisnutih emocija koje traže blisku dušu kako bi se otvorile. A kad ju ne nalaze – počinje novo traganje, lutanje…
Sve scene prožete su glazbom, pjevanjem i plesom, besciljnim gibanjem tijela što iza sebe ostavlja samo čemer i prazninu…
Predstava nije knjiga, ali u ta dva sata bez pauze stalo je mnogo tužnih sudbina, mnogo osjećaja, mnogo duševne boli, mnogo traženja… I jedna velika praznina u kombinaciji s fizičkim mrakom polarnih noći Sjevera.
Autor sjajne glazbe je Mitja Vrhovnik Smrekar, a uživo glazbu izvodi ansambl. Autentični kostimi djelo su Ane Savić-Gecan, a scenograf je Aleksandar Denić.
Glumci ansambla Hrvatske drame, pod redateljskim vodstvom Ivice Buljana, ostvarili su tu atmosferu beznađa – svi redom odlični, a neki i više od toga.
U predstavi su igrali Leon Lučev, Tarik Žižak, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Romina Tonković, Zoran Prodanović Prlja, Petar Baljak, Jelena Lopatić, Deni Sanković, Ana Vilenica, Nives Ivanković, Damir Orlić, Dražen Mikulić i Nika Grbelja. Svatko od njih imao je zvjezdani trenutak u kojem je donio tragiku svog lika.
Jer iako u početku potiče povremeni smijeh u gledalištu (najviše zbog dovitljivih psovki i mentalitetnih odlika koje smo zapamtili iz lakših žanrova), stvarnost likova na sceni duga je i kontinuirana potraga za ljubavlju kao smislom života. Na kraju ostaje samo krik. Munchov i Bekimov…
Istaknutu fotografiju snimio Dražen Šokčević/HNK Ivana pl. Zajca
#Bekim Sejranović #Goran Vojnović #HNK Ivana pl. Zajca #Ivica Buljan #Svjetlana Hribar
