U sklopu programa Ulysses teatra na Malom Brijunu je gostovalo „Beogradsko dramsko pozorište“ s predstavom „Sumrak bogova“ koja je nastala prema scenariju za istoimeni film Luchina Viscontia iz 1969. godine. Visconti je za svoj film uzeo naslov posljednje od četiri opere u Wagnerovoj tetralogiji „Prsten Nibelunga“. U ovoj opernoj tetralogiji, a posebno u četvrtom dijelu „Sumrak bogova“ opisuje se propast mitskih Nibelunga s elementima apokaliptične priče.
Film opisuje uspon nacizma u Njemačkoj i propadanje jedne obitelji u to vrijeme, te se radnja događa 1933. i 1934. i uključuje slijed događaja od vremena kada Hitler postaje kancelar preko paljenja Reichstaga do „Noći dugih noževa“ i pokolja članova SA odreda. Film koji sam također pogledao (nakon odgledane predstave) obiluje i nekim masovnim i spektakularnim scenama poput pokolja SA odreda gdje su pripadnici SA odreda prikazani u erotskoj sceni seksualnih orgija. Tu bi se mogla povući paralela s Pasolinijevim filmom „Salo ili 120 dana Sodome“ koji je nastao 1975. U oba filma se govori i o seksualno- mazohističkim devijacijama fašista, koji su inače glumili uzorne moralne obiteljske ljude s posebnim naglaskom na značenje obitelji.
Film „Sumrak bogova“ kao i predstava „Beogradskog dramskog pozorišta“ postavljaju niz pitanja koji bi itekako mogli biti aktualni u današnjoj Hrvatskoj, ali i Europi. Tu je pitanje odnosa prema drugima i drugačijima, pitanje što znači biti pravi rodoljub i gdje je vrlo tanka linija između istinskog domoljublja i šovinizma, te tko bi uopće mogao biti taj autoritet koji određuje i sudi tko voli Hrvatsku, a tko ne, kao i imamo li pravo suditi drugima i drugačijima, koji su ti drugačiji koji nas ugrožavaju i zašto nas „ugrožavaju“.
Osobno se sjećam kazališnog mjuzikla ali i filma „Cabaret“, koji su nastali prema književnom djelu „Zbogom Berlinu“ Christophera Isherwooda. U toj predstavi kao i filmu upečatljiva je scena u kojoj lijepi njemački mladić počinje pjevati prekrasnu lirsku pjesmu o ljepoti njemačke domovine, o prirodi i livadama punim cvijeća. Pjesma se pretvara najprije u koračnicu, a zatim u opće nacističko ludilo. Izvođenje te pjesme „Budućnost pripada meni“, nas navodi na razmišljanje kako se upravo Nijemcima, narodu filozofije književnosti i čuvenih skladatelja dogodio nacizam.
Sama predstava „Sumrak bogova“ izvedena je prilično komorno s jednostavnom scenom u kojoj dominira stol oko kojeg se okuplja obitelj Essenebeck. Stol oko kojeg se okuplja obitelj pojavljuje se i na početku filma. Ovdje pak stol dominira tijekom cijele predstave. Sve je manje ljudi okupljenih oko njega te se tako efektno prati raspad jedne obitelji. U vrijeme paljenja Reichstaga ubijen je stari barun Joachim, za zločin je optužen Herbert protivnik nacista. On bježi, ali se kasnije vraća kako bi spasio djecu koja su pala nacistima u ruke. Niže se zatim cijeli niz tragičnih događaja kojima pratimo rasap obitelji. U predstavi samo saznajemo da je ubijen barunov sin Konstantin koji je preuzeo barunovu tvrtku u „Noći dugih noževa“ kao pripadnik SA odreda, a masakr se ne vidi kao na filmu. U predstavi ima i elemenata izvođenja grčke tragedije, gdje često glasnik javlja što se dogodilo. Na kraju predstave dominira devijantni Martin, sin Sofije Barunove snahe čiji je muž poginuo u Prvom svjetskom ratu. Martin nakon općeg rasapa obitelji postaje nacist. Publici na kraju ostaje razmišljati koja je njegova daljnja sudbina u ratnom vihoru koji tek dolazi.
Redatelj ove briljantne predstave je Jagoš Marković koji je i scenograf, a njegov je i odabir glazbe. Kostimografkinja je Bojana Nikitović.
Glumili su: Aleksandar Alač, Branka Katić, Isidora Simijonović, Vladan Milić, Pavle Pekić, Jovo Maksić, Milan Čućilović, Milica Zarić, Vanja Nenadić, Mina Nenadović.
Svi su glumci bili izvrsni. Upotreba Wagnerove glazbe, te ostale glazbe bila je vrlo dobra i efektna. Prisustvovali smo jednoj vrlo kvalitetnoj i dobroj izvedbi.
Istaknuta fotografija: Ulysses kazalište
#Beogradsko dramsko pozorište #Brijuni #Jagoš Marković #Kazalište Ulysses #Sumrak bogova
