Uz videorad Vogrda kolektiva Šikuti Machine izloženom na izložbi Istra kao drvo života, Muzej-Museo Lapidarium, Novigrad, 15. srpnja – 11. kolovoza 2023., kustosica Jerica Ziherl, a kontekstualno i uz performans Čitanje Zerzana (2022) Saše Živkovića, izvedenom na Lovinačkim večerima performansa prošle godine.

Iznimna izložba Istra kao drvo života u novigradskom Muzeju Lapidarium kustosice Jerice Ziherl, koja gotovo da je medijski prošla nezapaženo, bila je objavljena i označena pak izrazito zapaženim zelenim plakatom s istoimenim crtežom Istra kao drvo života Marka Pogačnika iz 2013. godine. Jednostavni crtež sa šest spiralnih uparenih grana koje se sužavaju prema kupolastome vrhu na čijemu je vrhuncu, kao osi Svijeta, Rt Kamenjak, a u zmajskom, zmijskom korijenju Hrastovlje (na jednom pak drugom crtežu kao zmajski/ zmijski korijen detektira Julijske Alpe), korespondira s cijelom Istrom, koja je u antičkim opisima određena kao „terra magica, terra incognita“, odnosno kao što je to više puta Marko Pogačnik istaknuo, „Istra je poput stabla sa svojim korijenjem u Alpama“. Izložba, naime, donosi radove iz muzejskog fundusa koji su tematski vezani za Istru. Tako je, među ostalim, izložen i rad, crtež Damira Stojnića Istarski pentagram i solsticijski križ (2008.) na čijem se sakralnom, kozmičkom i androcentričnom pentagramu nalaze Vižinada, Poreč, Rovinj, Savičenat i Pazin. Kao što je poznato, koncept utopijskih gradova umjetnik je ostvario u svom site-specific projektu Astralopolis – Istarski pentagram. Na zemljopisnoj karti Istre umjetnik je prepoznao strukturu pentagrama između navedenih pet istarskih gradova kada se međusobno povežu dijagonalom. Umjetnikovo iščitavanje simboličke tradicije pentagrama pritom se zaustavlja u ezoteričnim tradicijama gdje pentagram simbolizira uskrsloga čovjeka/ženu, koji oslobađa njegov / njezin božanski princip kroz pet planeta i četiri elementa. Na taj način on / ona može doći do Duha i time ostvariti vlastitu kvintesenciju. Pentagram je također služio kao apotropejski znak protiv magije, te u većini istarskih crkava na njihovim zidovima iz davnina postoje uklesani pentagrami-geopiktogrami, o čemu je umjetniku posvjedočio i arheolog Marino Baldini. Pritom umjetnik naglašava kako navedeni istarski pentagram povezuje najvažnija prethistorijska nalazišta u Istri – Velika i Mala Mordela, jama Beredine, Trogrla pećina, Pazinska jama, tumuli Maklavaun, Nezakcij, Monkodonja, Kringa, Vižula nedaleko Medulina, Beram, Krkavče (slovenski dio Istre).

Umjetnici/umjetnice predstavljeni na izložbi: Đanino Božić, Marčelo Brajnović, Marija Braut, Karlheinz Cibulka, Matija Debeljuh, Ivars Drulle, Andreja Eržen, Maja S. Franković, Tina Gverović, Markus Hanakam & Roswitha Schuller, Denis Krašković, Dalibor Martinis, Oleg Morović, Marko Pogačnik, Silvia Potočki aka SofiaSilvia, Linus Riepler, Ana Sladetić, Nelio Soneg, Damir Stojnić, Šikuti Machine, Goran Škofić te izbor posebnih edicija Galerije Rigo. No, ovom prigodom, a bit će još prigode pisati o izložbenim istarskim tematima jer će izložba uskoro gostovati u Muzeju Moslavine u Kutini (od 5. listopada do 3. studenog 2023.), pored navedenih sakralnih interpretacija istarskoga krajobraza, od stabla života (Marka Pogačnika) preko apotropejskoga pentagrama (Damira Stojnića), zadržavam se na videoradu Vogrda kolektiva Šikuti Machine kojiafirmira prirodan seoski život kroz demistifikaciju umjetničkih postupaka te teži promicanju ruralne kulture ka kulturološkom tronu. I samo ime skupine Šikuti Machine simbolički upućuje na poveznicu seoskog, odnosno, kako sâm kolektiv kaže – seljačkog života u Šikutima kraj Savičente i suvremene tehnologije. Videorad nosi ime livade na kojoj Pekica čita poeziju Walta Whitmana, njegovu pjesmu Čuda (Miracles, prvi put objavljena pod naslovom Poem of Perfect Miracles) dok na prekrasnoj livadi čuva svoje krave. I naziv grupe Šikuti Machine simbolično upućuje na poveznicu ruralnog, odnosno, kako sam kolektiv kaže, seljačkog života u Šikutima kraj Savičente i moderne tehnologije. Odnosno, kao što je Mladen Lučić zamijetio povodom izložbe Štala održanoj 2001. u Studiju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu da je odnos čovjeka i prirode oduvijek bila intrigantna umjetnička tema, „a razmišljanja Josepha Beuysa te djelovanje pokreta kao što su fluxus, arte povera ili land art, bez sumnje su ishodišta umjetničke poetike kojoj članovi skupine Šikuti Machine neprekidno teže“. Detaljnije o njihovu radu usp. dvije monografije: Šikuti Machine. 2000.–2006. (ur. Šikuti Machine). Savičenta, 2006. i Šikuti Machine. 10. lit. Libar drugi. 2006.–2010. (ur. Andi Bančić … et al.). Savičenta: MSU, MAC, 2010. Kao što je zabilježila Branka Benčić povodom videorada Vogrda, Whitman se u čudesno čudesnoj pjesmi Čudesa obraća (našoj) egzistenciji, a polazi „od svakidašnjih zapažanja, fizičkog i materijalnog svijeta, nabrajanja niza pjesničkih slika, mogućih prizora, situacija i doživljaja do njihova premošćivanja, transcendencije i stapanja s duhovnim (od šetnje ulicama Manhattana, pčela u pčelinjaku, kukaca u zraku, divoti zalaska sunca ili tankog luka mladog mjeseca, sve do gibanja mora) i konstatacije“. Završno u toj inspiraciji životom, svega vidljivoga, ovdje, tu pored nas, a što ponekad ne zamjećujemo, zaključuje „Kakvih čudnih čudesa može biti?“. I pritom pjesma o čudesima kao da postavlja pitanje „Postoji li nešto poput čuda?“. Naime, dok bi neki kao dokaz tražili čudesno ozdravljenje ili uskrsnuće iz mrtvih ili neko drugo tako dramatično čudo, Walt Whitman ovom čudnovatom fenomenu života jednostavnom stihovima u slobodnoj formi otkriva da vjeruje u čuda ne zato što je doživio biblijska ili neka druge čuda, već zato što je doživio iste stvari koje većina drugih osoba proživljava na dnevnoj bazi, no pritom ih većina ne prepoznaje kao čudo.

Asocijativno navodim još jedan performans čitanja životinjama. Riječ je o performansu Čitanje Zerzana Saše Živkovića koji je umjetnik izveo 2022. u Rasoji nedaleko Lovinca u okviru Lovinačkih večeri performansa. Kao što navodi Kruno Jošt, organizator navedene manifestacije, Živković čita tekst Johna Zerzana Umjetnost na optuženičkoj klupi (The Case Against Art, 2009.) magarcima koji ga slušaju te na kraju čitanja odlaze. Nakon čitanja teksta i umjetnik odlazi. U navedenom eseju, među ostalim, Zerzan navodi jedno od svojih anarhoprimitivističkih postavki, a što možemo postaviti u poveznicu s Whitmanovim određenjem svakodnevnih čudesa: „Svakodnevni život je postao estetiziran zbog stalnog kolanja slika i glazbe elektroničkim medijima, što je u bitnom smislu reprezentiranje reprezentiranja. Slika i zvuk, u svojoj sveprisutnosti, postali su rascjep lišen svakog značenja za pojedinca. Usporedno s time, udaljenost između umjetnika i gledatelja sve se više smanjuje, pri čemu to sužavanje samo zrcali nepremostivu udaljenost između estetičkog iskustva i stvarnosti. To savršeno ocrtava bitna obilježja spektakla koji se događa pred našim očima: autonomno i manipulativno, neprekidno estetičko iskustvo s jedne, te očitovanje političke moći s druge strane.“

Upravo na tom putu od Whitmanovih Vlati trave, kojima je promovirao slobodu slobodnoga stiha, do anarhoprimitivizma Johna Zerzana, možemo nadovezati i performans/videorad Ispovijest iz 2010. godine Marina Abramović, isto tako jednostavne strukture u kojemu se umjetnica suočava s magarcem, klečeći pred njim. Naime, umjetnica magarcu ne čita već mu iznosi ispovijest vlastitoga života. Abramović navodi da se za ovu životinju odlučila jer magarac ima iznimnu moć nepomičnosti, upornosti i izdržljivosti. Zanimljivo je da ne spominje specističku definiciju te povijesno i poslovično iskorištavane, degradirane životinje kao tvrdoglave. Svi navedeni performansi sa životinjama, i oni čitalački i ovaj ispovjedni, koji je Marina Abramović izvela kao uvod u tromjesečni performans gledanja/zrcaljenja pogleda The Artist is Present, zrcalni potvrđuju tezu o tome da smo međusobno nerazdvojno povezani, ili kao što je Plinije Stariji odredio ljude – cetera animantia (druga životinja).

Čitanje Zerzana, Saša Živković: https://archive.org/details/sasa22-1 (Kruno Jošt)