Jedna od umjetnica koje će se predstaviti na ovogodišnjem izdanju Art kampa Empeduja bit će i Olga Dimitrijević, po mnogima jedna od najutjecajnijih spisateljica i dramaturginja nove generacije. Ovogodišnji Art kamp Empeduja održat će se 1. i 2. rujna pod nazivom „Još malo dobrih vijesti“, svojevrsni je to nastavak prošlogodišnjeg što je održan pod imenom „Malo dobrih vijesti“, što u isto vrijeme znači da se nastavlja baviti sklonošću medija prema izvještavanju kroz negativne vijesti. Olga Dimitrijević za tu je prigodu pripremila rad „Život i smrt na Mediteranu“.
– Kada me je kustosica Iva Kelentrić pozvala da sudjelujem na Art kampu, tu sam temu shvatila malo šire. Odnosno, da ne mora strogo, specifično i bukvalno biti vezano za medijske vijesti, nego da na neki način pokušam kroz jedan drugi pristup, koji se dosta zasniva na story tellingu, obraditi temu što je vrlo prisutna u medijima, a to je izbjeglička kriza, a ona je pak u medijima obrađivana na vrlo različite i često vrlo problematične načine. Ideja je da ona nekako u ovom radu stoji u pozadini te glavne naracije, glavne priče. Ovaj rad je jedna vrsta inverzivne instalacije, prisutna je radio drama u kojem se govori jedan tekst, koji govori o tome kako jedna privilegirana bijela osoba ljetuje na predivnom Mediteranu i u jednom trenutku počinje da joj se budi savjest i počinje imati misli koje često ne mislimo da nam dolaze na odmoru. Ta je tema itekako vezana uz medij i način na koji mi percipiramo svijet putem medijskih slika, a one neminovno ostavljaju traga u našem razmišljanju i na našoj psihi. Izabrala sam kako da samu temu dobrih ili loših vijesti pokušavam prenijeti dalje u posljednice u stvarnom životu.
Kao kuriozitet moglo bi se izdvojiti da se do samog rada stiže plivajući.
– To mi je bio jedan od bitnih aspekata, jer kada kažem inverzivna instalacija, onda se ta inverzivnost ogleda u tome da nekako sami sebe stavimo u poziciju da smo doplivali, a u suštini to je jedna ugodna aktivnost. Ljeto je, na Mediteranu smo, želimo leći na ugodnu ležaljku, želimo da nam bude dobro u moru, a iza sve te morske idile u stvari leže neke druge stresne i strašne stvari, što bismo također morali procesuirati. Sami sa sobom, ali i sa svijetom.
Ono što Život i smrt na Mediteranu čini potpuno vašim radom jest činjenica da ste autorica i monologa što će ga moći čuti svi oni koji do rada budu doplivali?
– Tako je. Na prvom mjestu ja sam spisateljica i dramaturginja, pa onda radim i autorske kazališne projekte i slično. Kada se nalazim u kontekstu vizualnih umjetnosti na neki način gostujem u tom polju, ali opet s druge strane moderna umjetnost je vrlo heterogena, danas su to neke srodne stvari, tako da je meni uvijek zadovoljstvo iskočiti iz standardne kazališne komfor zone. No, kako sam na prvom mjestu dramska spisateljica, uvijek mi je izazovno vidjeti kako te riječi, kako se kontekst jedne druge umjetnosti može prenijeti u različite forme. Vrlo mi je drago zbog ove prilike, između ostalog i zbog toga.
Život i smrt na Mediteranu aktivistički je rad, Olga Dimitrijević u njemu progovara o jednom od gorućih problema ovoga podneblja zbog činjenice da je ogroman broj ljudi u njemu ostavio život pokušavajući doći do boljeg svijeta. Aktivizam je često prisutan u vašim radovima na sve moguće načine?
– Istina. Itekako je prisutan. Jako mi je bitan politički aspekt kojega želim tematizirati kroz svoju umjetnost, ali mi je bitan i onaj afektivni. Pokušavam razumjeti svijet, objasniti ga na prvom mjestu sebi i kroz političke, ali i emotivne koncepte. Dolazim iz polja drame, nekako mi je od samog početka blisko i jasno koliko emocije utječu na to kako percipiramo umjetnost i svijet oko sebe. U svim svojim radovima uvijek se trudim da aktivizam i njihova političnost idu ruku pod ruku uz emotivni učinak. Volim često citirati Fassbindera, kada je pisao o neo dramama Douglasa Sirka on bi rekao da na kraju tih filmova mi plačemo, ne zbog sudbine junaka, nego zbog svijeta samoga. A svijet je tako teško promijeniti. Meni su upravo ti neki melodramski postulati užasno bitni za sam politički umjetnički rad. Kod mene jedno ne ide bez drugoga, pa tako niti u ovom radu.
Koliko je važno da ljudi kroz vaše umjetničko djelovanje pokušavaju uviđati probleme o kojima govorite, odnosno koliko je važno da ih dožive na bilo koji način?
– To je dosta velika i složna tema, kao i to što može umjetnost uopće napraviti na pitanju svijesti i osvješćivanja. Da nemam potrebu da ispričam neku priču, vjerojatno je nikad ne bih niti ispričala. Ako one mogu imati neki dodatni pozitivni utjecaj, tim bolje. Mislim da priče deprivilegiranih ljudi u bilo kojem smislu vrlo često ostanu neispričane, a da su vrijedne pričanja i osvjetljavanja. Mislim da je važno raditi savezništva, ako možemo kroz umjetnost pridonijeti stvaranju slike boljeg svijeta, onda super. Nikad ne bih za ljude generalno rekla da su površni, da su ovakvi ili onakvi. Izbjegavam generaliziranje, publika je vrlo raznolika, svi smo toliko različiti da je ljudima nekad potrebno pogledati nešto samo da bi im prošlo vrijeme, da bi ispunili dan, nekad će ostati puno više zamišljeni nad nekim djelom, nekad će se nešto pokrenuti u njima. Ali to su neke stvari na koje mi s druge strane ne možemo utjecati. Puštamo radove u javnu sferu, pa kako se oni zakače za nekoga.
Kao dramaturginja i spisateljica napravili ste niz značajnih radova, dobitnica ste brojnih nagrada, na čemu trenutačno radite?
– Trenutačno dramatiziram prozu Semezedina Mehmedinovića za predstavu što će na jesen biti u Sarajevu, a osim toga piskaram, opipavam teren za neke nove drame i neke nove priče. Radim i neke nove stvari, a kako smo završili „Svijet bez žena“ malo je trajao oporavak, malo sam uzela dužu pauzu jer mi je prethodna godina i privatno i profesionalno bila teška. O nekim drugim novim stvarima ne mogu pričati jer niti imam dovršen koncept u glavi, niti imam naslove. Bit će nešto kroz nekoliko mjeseci.
Niste riječka umjetnica, ali često boravite u Rijeci u kojoj provodite puno vremena. Je li Rijeka dobra za rad i stvaralaštvo, je li poticajna ili deprimirajuća sredina?
– Svaka sredina može biti i jedno i drugo. Ovisi na kakvom se mentalnom mjestu ja nalazim u tom trenutku. Može biti poticajna, može biti demoralizirajuća, ali to često ovisi o nekim drugim vanjskim faktorima koji se nama dešavaju u životu, preopterećenost drugim poslovima, borba s birokracijom, različiti udarci što ih život nanosi, ili s druge strane neke lijepe stvari, sreća, radost, proslave… Uvijek može biti i jedno i drugo. Dolazim sa strane pa mi se onda nekako uvijek čini da poput dramaturga u kazalištu, koji dođe na svaku petu probu i vidi što je napravljeno i vidi vrline i mane, s dramaturškim okom mogu lakše vidjeti vrline i mane ovog grada, kojega jako volim jer inače ne bih toliko vremena u njemu provodila.
Raduje li vas izlazak iz kazališne zone komfora i umjetničko djelovanje na jednoj od riječkih plaža?
– Raduje me da ćemo svi biti tamo na plaži, raduje me da ću iz prve ruke vidjeti reakcije publike, to uvijek volim, a volim i male projekte za koje mi stigne neočekivani poziv. Volim se u njih upustiti. Super mi je koncept Art kampa Empeduja, ne znam ništa više od ovog mog malenog posjetiteljskog i sada umjetničkog angažmana, ali se baš veselim, zaključit će Olga Dimitrijević.
„Još malo dobrih vijesti“ zajedno s „Životom i smrti na Mediteranu“, ali i radovima drugih umjetnika (Damir Stojnić, Romina Tominić, Ivo Matošić, Lucija Polonijo, Nela Dunato, Nika Rukavina, Urbani Separe) sigurno se isplati pogledati. Stoga, ne propustiti Art kamp Empeduja. Plaža i umjetnost možda ponekad nisu loša kombinacija.
Naslovnu fotografiju Olge Dimitrijević snimio Aleš Suk
#Aleš Suk #Art kamp Empeduja #Olga Dimitrijević
