Wim Wenders. W.W. Ta dva ista slova kao da upućuju na globalnu povezanost nekoga s nečim. Ako uzmemo olovku za risanje i uobličimo WW dobivamo britkost i probojnost. Bodu li oči filmovi Wima Wendersa? Jedan imamo pred nama. Perfect Days.
Film otvara statični, mega panoramski kadar nepreglednog urbanog prostora u nizini te zatamnjenog neba koje u daljini, na obzoru, prelama nadolazak svjetlosti. Ono što vidimo je Tokyo pred svitanje. Sljedeći kadar je nenadan, neočekujući, jer nas preko žablje perspektive upoznaje s vjetrom uzbibanim krošnjama stabala. Zatim ulica i jak hrapavi zvuk smetlarske metle po asfaltu, kao zvučni vodič u stan glavnog junaka koji će se uskoro probuditi, ustati, obaviti ranojutarnji ritual prije odlaska na posao. Samac po imenu Hirayama sredovječni je čovjek, možemo reći i podni jer ne spava u velikoj postelji, već na nečem vrlo niskom, a prvo što će učiniti u budnosti je dohvatiti knjigu odloženu na pod. Čitanje knjiiga, slušanje glazbe, uživanje u cvijeću, biljkama, raslinju općenito i fotografiranje vegetacije mu omogućuju da bude zadovoljan, sretan i duhovan ovozemaljski čovjek. To je važno istaknuti jer ćemo poslije nekoliko minuta filma saznati što je Hirayama po zanimanju. Nakon što je oprao zube, podrezao škaricama brkove, on oblači tamno modro radno odijelo na kojem je bijelim slovima napisano “The Tokyo Toilet”. Hirayama je čistač javnih zahoda.
Wim Wenders je bio jedan od prvaka Novog njemačkog filma zajedno s Rainerom Wernerom Fassbinderom i Wernerom Herzogom kojima je ipak uvijek davana prednost kao filmski utjecajnijim i umjetnički jačim osobnostima pa je W.W. treći čovjek unutar tog slavnog redateljskog trojstva. Mi bismo rekli da je peti. Dakle, Fassbinder, Herzog, Werner Schroeter, Hans-Jürgen Syberberg i na kraju Wenders. Ima Wenders privrženika i fanova. Mnogi filmofili vole Američkog prijatelja, Paris, Texas – zbog Nastassje Kinski i blues gitare Rya Coodera, Nebo nad Berlinom – zbog dirljive ljubavne i sanjarske fantastike s jakim i jasnim evokacijama francuskog poetskog realizma, Buena Vista Social Club… Ali većina Wendersovih filmova nema žar energije, nema provokaciju, nema moćni i istančani imaginarij kakav posjeduje Herzogov Fitzcarraldo ili Fassbinderov televizijski monument Berlin Alexanderplatz. To je zbog toga što Wenders osjećaje u protagonista ne traži u njima samima nego u njihovim kretanjima u kulturnom bazenu s izrazito američkim i britanskim obilježjima. Hirayama čita Williama Faulknera i Patriciju Highsmith i obožava američku i englesku rock glazbu. Kakav je u stvari Hirayama, zašto je taj obrazovani i suptilni čovjek postao zahodski čistač – to nam Wenders ne želi ili ne zna reći.
Kućne pripreme i poslovi, kratko za obavljanje, koncentrirano i uvijek isto, a potom od zahoda do zahoda, Hirayama bi gledateljima uskoro dosadio bez Wendersovih scenarijskih i redateljskih potkupljivanja. U parku Hirayama ugleda na dnu velikog stabla novoizniklu biljčicu, nekakav biljni Palčić, on je ushićen, pažljivo uzima cvijet s malo zemlje i stavlja ga u mini papirnatu vrećicu i odnese u stan. To je emocionalno potkupljivanje gledatelja. Crno-bijeli prizori u filmu imaju presudnu važnost za simboličko značenje Perfect Daysa. Monokromna igra svjetlosti i sjene s obrisima i siluetama slabo ili jedva prepoznatljivih tijela prirodnih i ljudskih je vizualna pohvala iznimnosti, ljepoti i neponovljivosti kao bitne opreke Hirayaminoj permanentno ponavljajućoj djelatnoj svakodnevici. Ovo je Wendersovo estetičko potkupljivanje publike. Dobitno potkupljivanje je ono muzičko. Na početku filma, kad Hirayama u službenom vozilu kreće k prvom zahodu, on u autu probire po kazetama i jednu ubaci u kazetofon. I krene klasik The House of Rising Sun Animalsa. Moći ćemo čuti poznate skladbe velikih imena rocka i soula. Spominjemo Perfect Day, pjesmu koja je kumovala naslovu filma. Čut ćemo ju u izvornoj izvedbi Lou Reeda, a na kraju filma u izvanrednoj glasovirskoj obradi Patricka Watsona. Vrijedi istaknuti korisne Wendersove scenarijske poteze glede oživljavanja radnje i obogaćivanja fabule s likovima djevojke zlaćane kose Aye i tamnokose Niko, Hirayamijeve nećakinje. Scenarijski bonus je igra “kružić-križić” koju zahodski čistač igra s nepoznatim i neotkrivenim igračem.
Kad je bio relativno mlad, Wim Wenders je 1983. godine režirao dokumentarni film Tokyo Ga u kojem slavi svog velikog uzora, uglednog japanskog redatelja Yasujiro Ozua. Osim što ćemo mnogo toga doznati o Ozuovom stvaralaštvu vidjet ćemo Tokyo privlačno uzbiban danju, a noću začudno neodoljiv. Glazba alternativne skupine Dick Tracy reže i pili, poglavito kroz zastrašujući zvuk saksofona, noćna tajanstva opasnosti i podatljivosti koju podupire agresivna crvena i žuta neonska rasvjeta i svemirski zov igraćih strojeva mnogobrojnih kockarnica. U jednom prizoru nastupa Werner Herzog. “Moj prijatelj”, kaže Wenders. Herzog izgleda dvostruko elegantno, zbog odjeće i zamjetne mršavosti. Herzog spominje iskonske slike, jasne, čiste, providne. U Tokyu ih ne vidim zbog bezbrojnih nebodera. Slike moraju izražavati čovjekovu nutrinu, ali i civilizacijsku razinu na kojoj se nalazimo. Wenders slike vidi kao konkretne znakove u neprekidnom nastajanju, kolanju, preobrazbama, nestajanjima i novim tvorbama iz gradskog kaosa. Obojici može odgovarati Vilem Flusser iz knjige Filozofija fotografije. “Slike su posrednici između svijeta i čovjeka. Čovjek ‘egzistira’ što znači da mu svijet nije izravno dostupan već da mu slike trebaju pomoći pri predočavanju svijeta. No čim do toga dođe, one se postavljaju između svijeta i čovjeka. Umjesto da budu zemljovidi, slike postaju ekranima, umjesto da svijet predočuju, one ga iskrivljuju…” Filmski redatelji to vrlo dobro znaju, ali namjerno zaboravljaju.
Ovaj Wendersov film svakako ne bode oči. Jer je zaobljen, miroljubiv, ustrajan u nepromjenljivosti, HIrayamina statusa svakako, bez dramatičnih zbivanja i konflikata. Zahodi raznovrsne arhitekture: cilindrične gljive, kupolasti, kockasti, ovalni, lažno rustikalni, stakleni… izgledaju izvana i iznutra nepodnošljivo novo i čisto i sterilno. Javne kupaonice isto tako. Jedinu odvratnost potiču ružna i onemoćala staračka gola tijela. Perfect Days je velegradska zahodska elegija u kojoj središnji lik na kraju suspreže smijeh i ne popušta plakanju, poput glumca nijemoga filma, istinski uživajući u skladbi Feeling Good Nine Simone. I to je sve što nam starac Wenders može pružiti.
